Predstava 'Stela, poplava', koja je praizvedena u subotu navečer u Dramskom kazalištu Gavella u režiji sarajevske gošće Selme Spahić, oživljuje na sceni traumatični i pomalo iščašeni svijet disfunkcionalne obitelji velike ex-jugoslavenske glumačke zvijezde Stele, koja dobiva nagradu za životno djelo u njezinim 50-ima godinama, dakle, prerano.

Premda je glavna junakinja glumica i premda se radnja predstave odvija u hotelskoj sobi tijekom jedne noći u Sarajevu, gdje će Stela primiti nagradu, predstava zapravo nije samo posveta kazalištu i ne donosi samo dijagnozu kazališnog života i glumačkih problema. Predstava je mnogo šira jer otvara i mnoge druge teme, prvenstveno pitanje funkcioniranja obitelji i mogućnost uspostavljanja (ljubavnih) veza u današnjem fluidnom, neurotičnom vremenu u kojem vlada emotivni kaos, odnosi su poremećeni i sve je teže pronaći oslonac jer su izgubljena čvrsta uporišta.

Uz to, naznačeni su i drugi motivi, prvenstveno motiv majčinstva i majčinske posesivnosti, potrage za srodnom dušom (četiri neuspješna pokušaja uspostavljanja ljubavnih odnosa), te pitanje uspjeha. Također je ismijan aktualni problem celebrity novinarstva te klasični bračni obrazac, a i demistificirane su mnoge tzv. svetinje, od Akademije dramskih umjetnosti, Ministarstva kulture, samog kazališta Gavella, te drugih vrijednosti.

Je li nas obitelj izgradila i ucijepila nam slobodu i hrabrost da izražavamo svoje talente i budemo ono što jesmo, ili nas je slomila i onemogućila naš razvoj? Možemo li oprostiti roditeljima, tj. majci i krenuti dalje? Što se događa s nama kad dopustimo da frustracije vladaju našim životima? Kako izaći iz lošeg braka? Gdje smoći hrabrost? Kako se pročistiti? To su samo neka od brojnih pitanja kojima nas bombardira ova duhovita, suvremeno postavljena i režirana, na trenutke lucidna predstava, koja Dinu Pešuta svrstava u red ne onih koji dolaze nego onih koji svojom rečenicom, snagom zapažanja i smislom za crni humor imaju itekako što reći o hrvatskoj stvarnosti.

Može se zapravo reći da je uz Jelenu Miholjević (u ulozi Stele) najveća vrijednost predstave 'Stela, poplava' upravo nadahnuti tekst Dine Pešuta, nagrađivanog dramatičara i romanopisca, peterostrukog dobitnika nagrade Marin Držić. On se fokusirao na one fragmente koje današnje vrijeme razlikuju od onog otprije desetak godina te im se narugao i ismijao ih, pokazavši njihovu besmislenost, ali i duh vremena (npr. uspjeh temeljen na lansiranju aplikacije za rezerviranje prostora za team-building). Premda se Pešut u tekstu poigrava stereotipima (velika uspješan glumica, nesretna novinarka itd.) uspio je preko prikaza jednog gotovo komornog (kazališnog) segmenta stvoriti raskošnu i zanimljivu, poetičnu i ironičnu, crnohumornu i sarkastičnu sliku našeg vremena.

Selmu Spahić, jednu od najuspješnijih redateljica mlade generacije, koja je poznata i po društvenom angažmanu, pamtimo po inventivnoj i promišljenoj režiji Zajecovog teksta 'Ono što nedostaje' u ZKM-u gdje je svoju ideju provela vrlo dosljedno. Međutim, u ovom komadu spojene su različite poetike i estetike: komad počinje gotovo klasičnim prikazom hotelske sobe gdje je fokus na vrckavim dijalozima, nastavlja se scenom Arka 2:0 gdje se u techno maniri uz glazbu Alena i Nenada Sinkauza, te uz koreografiju Pravdana Devlahovića priziva poplava (biblijski potop?), apokalipsa, simboličko čišćenje vodom, koja ispire i pročišćava sve pred sobom, pa tako i traumatične odnose, a završava prikazom jutra, kad su svi likovi (nakon poplave) odjeveni u bademantile i sve je kao dobro, a zapravo nije dobro ništa. Najviše nedoumica i pitanja izaziva upravo ta scena Arka 2:0, koja je odlična, ali totalno odskače od ostatka predstave.

Jelena Miholjević u ulozi Stele, velike ex-jugoslavenske glumačke zvijezde, umjetnice, posesivne majke i društveno angažirane osobe, koja ima opaki jezik i inteligentno, s humorom demistificira sve odnose, naprosto je fascinantna. Njezina Stela je ego manijak, na granici histeriziranja i karikature, puna energije, strasti i sarkazma, bezobrazna i drska, ona skače po krevetu, baca se po podu, psuje, viče, ima vrlo problematične odnose s djecom, zajedljiva je prema životnom partneru Dragi, direktna i gruba prema novinarki Ivani, oličenje žene koja se izborila za sebe i sada ne dopušta da ju itko pregazi.

Darko Stazić je sjajno utjelovio lik Drage, bivšeg ravnatelja Gavelle i Stelinog životnog partnera, gej muškarca koji je godinama zaljubljen u Stelinog sina Maka, kojega je vrijeme pregazilo i koji zapravo poput čuvara pazi i neutralizira Steline eskapade. Tena Nemet Brankov dobro je pogodila lik Hane, Steline kćeri, ljevičarke i zaposlenice Ministarstva kulture, koja voli patiti, stalno je umorna i iscrpljena, zabarikadirana u svoj svijet i cijepljena od velikih emocija. Filip Križan kao Stelin sin Mak, uspješni redatelj nagrađen berlinskim medvjedima, snažno je fokusiran na loš odnos s previše brižnom majkom, koja mu je uništila život ('čak sam morao pregledati ku… jer je bio čudne boje'), izgubljeni alkoholičar, senzibilni umjetnik, čovjek koji se teško nosi s svojim talentom, a zapravo traži srodnu dušu.

Ksenija Pajić kao frustrirana novinarka Ivana, koja dolazi napraviti ekskluzivni intervju sa Stelom, otvara pitanje današnjeg novinarstva, ali u isto vrijeme naznačuje problem oslobađanja žena. Razgovor Ivane i Stele u hotelskoj sobi jedna je od najboljih scena u predstavi, u kojoj se demistificira (ne)etičnost i nepravednost celebrity žurnalizma i u kojoj obje velike glumice s velikom posvećenošću igraju svoje likove.

Uvjerljivosti i razigranosti predstave pridonijeli su i Sven Šestak kao Martin, Marko Petrić kao Jakov i Igor Kovač kao Bosanac Senad. Dramaturginja je bila Bojana Vidosavljević, scenograf Igor Pauška (hotelska soba s ogromnim krevetom u središtu), a kostimografkinja Marita Ćopo, dok je Stelinu svečanu crnu haljinu kreirala Matija Vuica.