Kad god u jednu prostoriju skupite ljude koji se bave istom profesijom, dobit ćete jedan od dva rezultata. Ili će zaključiti da se bave najvažnijom stvari na kugli zemaljskoj i tome možebitno pridodati da nitko, pa ni sam Bog Isus, to ne zna cijeniti ili će pak udariti u kuknjavu kako im je profesija u teškoj krizi, da pola 'ovih mladih, novih', koji preuzimaju sve značajnije položaje u njoj - nema blage veze ni o čemu i da bi im svima, na kraju krajeva, bilo najbolje poslati sve dođavola i osnovati pogrebno poduzeće jer, eto, neke profesije nikada neće zapasti u krizu.

Novinari međutim imaju više dobrih razloga za takve kuknjave. Prema nekoliko relevantnih istraživanja iz nekoliko različitih izvora u posljednjih pet-šest godina, novinarski se posao redovito svrstava među najgore moguće - em zbog razine stresa, em zbog sve veće komercijalizacije, em zbog amaterizacije i konkurencije plasiranja vijesti na brzim društvenim mrežama, em zbog sve veće obezvrijeđenosti u društvu, em... moglo bi se tako do preksutra. Kriza je globalna i definitivno se može govoriti o vrlo teškome trenutku koji bi mogao zauvijek redefinirati cijelu profesiju (i to, čini se, ne na bolje), a kada se tome pridodaju specifičnosti lokalnog hrvatskog bluesa, stvari postaju još ozbiljnije.

Danko Družijanić zato je sasvim opravdano - premda možda čak i malo prekasno - svemu tome posvetio sinoćnju epizodu svoje emisije 'Fokus'. Nastupio je, kako su mu neki gosti u emisiji i napomenuli, iz pozicije novinara koji je, za razliku od svojih brojnih kolega, još uvijek u mnogo povoljnijem položaju - radi u mediju koji nije toliko ugrožen digitalnom i amaterskom konkurencijom, u kući koja zbog svojega statusa javne televizije toliko ne podliježe nemilosrdnim zakonima komercijalizacije te kao novinar s iskustvom i 'minulim radom' koji ima mogućnost raditi ono što voli i u čemu uživa. Takvi su novinari, nažalost, vrlo rijetki i u svijetu, a posebice u Hrvatskoj, i priče sinoćnjih gostiju to su samo potvrdile. Posebno je gadna ona koju svi već znamo, ali čije šire implikacije za novinarstvo neki ljudi izvan struke sasvim ne razumiju - ona o Slavici Lukić, koju je sud kaznio za sramoćenje zbog toga što je pisala o Medikolu i njegovu lošem poslovanju unatoč tome što je, za razliku od nekih drugih privatnih zdravstvenih ustanova, primao izdašnija sredstva od HZZO-a.

Družijanićevi gosti pokrili su gotovo sve vidove krize novinarske profesije, kako globalno, tako i lokalno, no u emisiji me zasmetala jedna stvar koja bi se također mogla uvrstiti među probleme novinarske profesije karakteristične za Hrvatsku. U emisiji naime nije bilo nijednog novinara koji radi za komercijalnu televiziju, a koji bi mogli dati zanimljiv uvid u način funkcioniranja informativnog novinarstva u tom okruženju. Ne znam je li to Družijaniću bila svjesna namjera i nemam dokaza da na HTV-u postoji takva politika ili pravilo, ali praksa pokazuje da se to generalno ne radi, što znači da HTV-ovci doživljavaju svoje komercijalne kolege kao konkurenciju. Osim što takvo što ne bi trebali jer rade u posve drugoj domeni (javnoj televiziji, koja se ni s kime ne bi trebala otimati za publiku), njima kao javnoj televiziji ne priliči takvo zatvaranje u klanove, pogotovo kada je riječ o temi novinarstva, koja se itekako odnosi i na 'komercijalce'. Povrh toga - i ovo ne govorim zato što i sama pišem za internetski portal - u nekoliko se navrata govorilo o portalskom novinarstvu i njegovoj ulozi u trenutačnom stanju profesije, a u studiju također nije bilo nijedne osobe koja bi iz prve ruke mogla reći nešto o novinarskome radu na informativnim portalima.

Što god bio razlog izostavljanju novinara iz ova dva važna područja, nadam se da će sljedeća ovakva rasprava na javnoj televiziji uključiti i njihove predstavnike. Jer ovako, unatoč dobrim namjerama i više-manje točnim pričama gostiju u studiju, sve je bilo nekako nepotpuno. A i nije fora tračati one kojih nema...