Uopće ne propitujem važnost Johna Lydona, odnosno Johnnyja Rottena za glazbu i supkulturu. Ne pokušavam ni pljunuti na njegov današnji koncert u Zagrebu, kojemu se obožavatelji i štovatelji njegova lika, djela i nasljeđa zacijelo raduju. Lik mi je čak i osobno simpatičan. No kada je Đurica Drobac sinoć završio 'Dnevnik' arhivskim isječkom snimke nastupa Sex Pistolsa u kojemu Johnny Rotten zavija: 'Nooooooo future, nooooo future' i kada sam shvatila da se taj ficlek zapravo izvrsno uklapa u čitav dnevnički očaj, u glavi mi se vrlo jasno oblikovala misao: punk možda nije mrtav, ali njegove legende vrlo loše mirišu.

'Emisija' na trećem HRT-ovu kanalu, gdje je Lydon nastupio kao gost Ante Batinovića, nije baš mnogo pridonijela poništavanju tog dojma. Monotoni HTV-ov stil i Ante Batinović, koji uvijek djeluje više kao ukočeni radijski spiker negoli kao prvak rock-novinarstva kakvim se (možda ne izravno, ali ipak) predstavlja uz punkersku auru idu otprilike kao i smotra folklora, a ni sam Lydon, sa svojim sada već šprancerskim repetiranjem garda neposlušnog momka, više ne ostavlja osobito buntovnički dojam, niti iz njega zrači baš previše nekadašnje f***k the establishment furke. Kombinacija njegova spomena u Dnevniku i gostovanja u 'Emisiji' više je naginjala onom istom filingu koji čovjeka obuzme kada omiljene hitove iz mladosti začuje u orkestralnoj izvedbi sa zvučnika u liftu.

Sve je to ustvari pomalo tužno. I za HRT i za punkersku legendu Lydona. HRT, s jedne strane, čak ni u slučajevima kao što je ovaj ne zna izaći iz svojeg uspavano-penzionerskog shvaćanja kulture, a Rottenu se, s druge strane, dogodilo to da se, svim forsiranjima nestašluka usprkos, u tu spiku zapravo sasvim pristojno uklopio. Valjda tako mora biti. Valjda s vremenom sve mora postati mainstream, svi buntovnici moraju postati idealni gosti uspavanih emisija državne televizije, a njihove pjesme tek ringtoneovi na mobitelima ostarjelih obožavatelja.