U New York se preselio davne 1995. te je završio Tisch Graduate School of the Arts na NYU i počeo živjeti svoj američki san. Otada je snimio preko 20 dugometražnih filmova i brojne televizijske projekte. Može se pohvaliti nagradom Društva američkih snimatelja ASC (American Society of Cinematographers) za najbolju fotografiju za seriju 'Marco Polo', a i dvjema nominacijama za Emmy za serije '30 Rock' i 'Sestra Jackie' (Nurse Jackie). Potpisuje i kameru u hrvatskim filmovima 'Majka asfalta', 'Majstori' i 'Ćaća' u režiji Dalibora Matanića, a za potonji je osvojio Zlatnu arenu za najbolju kameru na festivalu u Puli 2011. godine.

Svoje prve snimateljske korake nakon završenog studija zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti napravio je radeći na dokumentarcima i kao ratni reporter. Njegova televizijska karijera počela je snimanjem pilota za popularnu seriju 'Ružna Betty', a nakon toga su mu se počele otvarati prilike na američkoj televiziji, odnosno poslovi na serijama, koje su u to vrijeme postale visokobudžetne i kvalitetne poput holivudskih filmova.

U fotografiju ste se zaljubili u sedmom razredu osnovne škole, a njome ste bili okruženi zbog oca i djeda koji su bili strastveni amaterski fotografi. Kad ste shvatili da će to jednog dana biti vaš poziv?

Već u srednjoj školi znao sam da ću u životu raditi nešto što ima veze s fotografijom, ali sam tek na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu otkrio da će to biti filmska fotografija. U to vrijeme to je izgledalo kao prilično nedokučiv san, kao da odlučite biti rock zvijezda. Moji uzori tada su bili snimatelji Tomislav Pinter i Goran Trbuljak. Tomislav Pinter je iz Zagreba uspio lansirati impresivnu međunarodnu karijeru, a Goran Trbuljak je bio važan hrvatski konceptualni umjetnik koji se filmskom fotografijom počeo baviti tek kasnije.

Koji su filmovi i serije obilježili vaše djetinjstvo, tinejdžersko doba?

Odrastao sam u zagrebačkom kvartu koji je bio omeđen kinima: kino Studio bilo je na sjeveru, Partizan i Mosor na istoku te klub Kulušić na jugu. Počeo sam odlaziti u kino s prijateljima već negdje sa sedam godina. U četvrtom osnovne prvi put sam pozvao u kino curicu koja mi se sviđala. Film koji smo trebali gledati u kinu Studio bio je vestern 'Slomljena strijela' s Jamesom Stewartom. Na moju nesreću, program je u zadnji čas promijenjen i umjesto 'Slomljene strijele' prikazan je hororac 'Predskazanje' redatelja Richarda Donnera s Gregoryjem Peckom u glavnoj ulozi. Mojoj prijateljici mama nije dozvolila da ide gledati takav strašan film pa sam odgledao 'Predskazanje' slomljenog srca. Imao sam devet godina i to mi je bilo dosta traumatično iskustvo.

Sredinom devedesetih napustili ste Hrvatsku. Kako je došlo do toga i koliko vam je znanje stečeno u Hrvatskoj koristilo u radu, a koliko je za uspjeh zaslužan vaš talent te trud?

Školovanje na Akademiji u Zagrebu krajem osamdesetih, kao i druženje sa mladim zagrebačkim umjetnicima te rad na nekoliko domaćih filmova početkom devedesetih, svakako su formirali moj senzibilitet. Istočnoeuropski pristup filmskoj fotografiji i srednjeeuropska estetika bili su velik dio mojeg načina rada i mislim da sam zbog toga bio interesantan američkim redateljima koji su željeli raditi sa mnom.

Hrvatska kinematografija je sredinom devedesetih bila na svojoj najnižoj točki i nisam imao interesa sudjelovati u filmovima koji su se tada proizvodili. Rat je bio završen i umjesto nekog novog optimizma atmosfera u zemlji bila je sve mračnija i mračnija. Shvatio sam da ako se želim razvijati kao filmski snimatelj, moram to započeti negdje drugdje. Zahvaljujući ljudima koji su uložili puno energije i pomogli novim generacijama autora da što brže dođu do svojih prvih filmova imali smo prije nekoliko godina novu renesansu hrvatskog filma. Danas mladi filmaši imaju razloga vjerovati i ulagati u hrvatsku kinematografiju.

Kako ste se uklopili u američki mentalitet i koliko je on različit od života u Hrvatskoj?

Nisam siguran da sam se uklopio u američki mentalitet jer i danas otkrivam ključne kulturne reference za američku kulturu. Razlika između država Vermont i Nebraska jednako je velika kao i razlika između Švedske i Rumunjske. Problem je u tome da smo mi u Europi od rođenja bombardirani dijelom američke kulture koji je namijenjen za izvoz, tako da imamo neku iluziju da znamo nešto o Amerima. Jako je teško potpuno razumjeti kulturu u kojoj niste odrasli, ali vjerujem da jedino oni koji to pokušaju i ulože neki trud imaju šansu da shvate svoju vlastitu kulturu. U New Yorku živim već dvadeset i pet godina i osjećam da sam doma. To je kozmopolitska sredina u kojoj je u upotrebi oko osamsto svjetskih jezika te u kojoj je vrlo lako biti došljak. New York je više svjetski nego američki grad. Mislim da nema takvih gradova u Europi, premda mi neki prijatelji tvrde da Berlin ima sličnu otvorenost.

Je li se bilo teško probiti do sadašnje pozicije koju imate uz veliku konkurenciju i je li dovoljno samo biti izuzetno kvalitetan u tome što radite?

Kao i svaka druga industrija, i filmska se bazira na kontaktima i poznanstvima. Talent i trud su svakako važni, ali ne možete napredovati dok ne izgradite mrežu ljudi koji računaju na vas. To je nešto što se u sredini u kojoj odrastete dogodi spontano, ali u novoj sredini to je dugotrajan i težak proces. Snimanje filma je timski posao i bitna kvaliteta je sposobnost funkcioniranja u grupi te komunikacija sa suradnicima. Za sebe bih mogao reći onu poznatu rečenicu: 'Trebalo mi je 15 godina da postignem uspjeh preko noći.'

Koja je osnovna funkcija direktora fotografije u stvaranju filma?

Direktor fotografije je osoba koja je odgovorna za stavljanje svih fotografskih elemenata filmske slike u službu drame i određenog vizualnog stila. Uz svjetlo, pokret kamere i kompoziciju, on ili ona u suradnji s režiserom koordinira rad svih drugih kreativnih suradnika u svrhu stvaranja jedinstvenog vizualnog identiteta filma i načina na koji se priča slikom.

Što po vama čini idealnu radnu okolinu?

Idealna radna okolina je ona u kojoj svi kreativni suradnici rade na jedinstvenoj viziji filma i nadopunjuju se. Za stvaranje takvog prostora i atmosfere najodgovorniji je režiser i onih koji to znaju stvoriti nema puno. Ljudima koji ne razumiju proces stvaranja filma teško je shvatiti zašto jedino jak režiser ostalim filmskim umjetnicima može omogućiti kreativnu slobodu.

Moja odgovornost je sastavljanje jednog dijela filmske ekipe koji uključuje sektore kamere, scenske tehnike i rasvjete i taj dio procesa mi je jako drag. Ponosan sam na to što sam za velike međunarodne projekte uspio formirati multinacionalne ekipe koje su savršeno funkcionirale i u kojima su se stvorila čvrsta prijateljstva.

Tko su po vama najbolji direktori fotografije u svjetskoj kinematografiji?

Od velikog broja nevjerojatno talentiranih direktora fotografije koji su danas aktivni moj apsolutni favorit je Britanac Roger Deakins, čovjek koji je potpisao filmove kao što su 'The Shawshank Redemtption', 'Fargo', 'The Big Lebowski', 'The Man Who Wasn't There', 'Skyfall' i 'Prisoners'. Čovjek je to koji kontinuirano radi s najvećim režiserima današnjice na najrazličitijim žanrovima i uvijek iznova iznenadi svježim i originalnim radom. Uz velike holivudske direktore fotografije, često me iznenade mali filmovi iz europskih kinematografija svojom originalnom i nekonvencionalnom fotografijom. Još uvijek mi je nevjerojatno i to da svaki sjevernoeuropski film savršeno izgleda.

Kako je raditi na velikim produkcijama? Pretpostavljam da su uvjeti odlični, no i da je vrlo naporno...

Što je film veći, to je veća količina ljudi i tehnike koju je potrebno koordinirati da bi se došlo do željenih rezultata. Ključno je imati tim suradnika kojima možete vjerovati jer jednostavno ne možete sve stići sami. Podrška ljudi kojima morate delegirati važne zadatke još je važnija nego u radu na manjim, intimnijim filmovima. Za usporedbu, moj sektor kamere na hrvatskom filmu broji do troje ljudi, a na projektima srednjeg budžeta u američkoj produkciji samo tim za kameru broji od osam do petnaest ljudi.

Kako uopće birate projekte i koliko često su projekti birali vas?

Za prosječni film ili TV projekt treba odvojiti oko pola godine života i potpuno mu se posvetiti, tako da je taj izbor ponekad vrlo težak. Za mene je najvažniji faktor pri izboru projekta režiser s kojim bih trebao raditi. Druga stvar koja je presudna je scenarij. Na kraju, treba obratiti pažnju na resurse koji su na raspolaganju.

Na koje ste svoje projekte najviše ponosni?

Jedan od filmova na koji sam jako ponosan je 'Pizzeria Kamikaze', mali i nezavisni film koji sam snimio s režiserom i scenaristom Goranom Dukićem, prijateljem sa zagrebačke Akademije. Imali smo jako mali budžet i potpuno neiskusnu ekipu, ali snimanje je bilo luda avantura i jako volim film koji smo stvorili. Još i danas mi se događa da dođem u neku zemlju na drugom kraju svijeta i da mi netko priđe i kaže kako mu je to najdraži film. S Goranom sam i dalje jako blizak i vjerujem da ćemo imati prilike snimiti još nekoliko filmova zajedno. Zadnja dva projekta koje sam radio su film 'Crazy Rich Asians' i prva sezona serije 'The Deuce', kojima sam jako zadovoljan. 'Crazy Rich Asians' je ona rijetka vrsta projekata koji su fantastično iskustvo i još je postao film od velike kulturne važnosti, što su razlozi zbog kojih sam se u životu odlučio baviti baš filmom.

Film je vaša prva ljubav, no posljednjih godina snimali ste više serija nego filmova. Kako to?

Moja karijera se mijenjala kako se mijenjala industrija. Studirao sam film na New York Universityju krajem devedesetih, u vrijeme vrhunaca američkog nezavisnog filma, a završio studij onda kada je nezavisni film počeo propadati. Odjednom je potpuno nestala produkcija filmova srednjeg budžeta, što je bila vrsta filmova na kojima sam se nadao raditi. Taj prostor su polako počeli popunjavati kvalitetni televizijski projekti i imao sam sreću da sam počeo raditi televizijske serije u vrijeme nove renesanse televizijske proizvodnje. U procesu evolucije streaming servisa kao što su Netflix i Amazon u zadnje vrijeme su se ponovo počeli proizvoditi kvalitetni projekti srednjih budžeta. Pogledajte samo Netflixovu produkciju iz prošle godine! Za crno-bijeli film na stranom jeziku kao što je 'Roma' Alfonsa Cuarona sigurno ne bi bilo moguće naći investitore još prije samo nekoliko godina. Streaming servisi imaju nov način financiranja svojih projekata i nije ih briga koliko film zaradi u svojem prvom vikendu. Zbog ovih ohrabrujućih trendova odlučio sam se prije dvije godine ponovo potpuno fokusirati na igrani film.

Što vas je zadnje vezalo uz ekran kad je riječ o filmovima i serijama?

Živim u kvartu u kojem ima puno raznih tipova kina i to je privilegij koji obilato koristim. Nekoliko blokova od mene nalazi se Film Forum, a ima fantastičan program restauriranih klasičnih filmova, američkih i internacionalnih. Nedaleko su i dva art kina u kojima mogu vidjeti nezavisne američke filmove i novije europske produkcije. Nekoliko velikih multipleksa također mi je na petnaestak minuta lagane šetnje od kuće. Vidio sam sve filmove koji se natječu za važne nagrade ove godine, a najviše su me impresionirali filmovi 'First Man' i 'The Favorite'.

Igrane serije rijetko gledam jer mi je teško odvojiti tolike sate uz televizor. Ako se ipak odlučim uložiti toliko vremena, onda su to najčešće dokumentarne serije. Dokumentarnu seriju 'Vietnam War' autora Kena Burnsa pogledao sam u jednom dahu. Bilo je zanimljivo diskutirati o tom dokumentarcu s američkim prijateljima koji su bili šokirani novim spoznajama o količini gluposti u temeljima tog tragičnog konflikta.

Koliko često boravite u Hrvatskoj i 'lupa' li vas nostalgija?

Hrvatsku posjećujem barem dva puta godišnje, u njoj su mi roditelji i brdo prijatelja te nikada nisam izgubio osjećaj prisutnosti. Moglo bi se reći da jednom nogom živim u njoj. Neki put, kada sam na moru u Hrvatskoj, osjećam nostalgiju za Jadranom kakav je nekad bio. Radi se više o vremenu nego o mjestu.

Čime se bavi vaš sin?

Moj sin Ven ima razne interese, ali ga najviše zanima gluma i vjeruje da će to biti njegov životni poziv. U tome ga podržava čitava familija, uključujući djedove i bake.

Hoćete li raditi na drugom nastavku filma 'Crazy Rich Asians', za koji se govori da je u pripremi. Kako je bilo na snimanju tog velikog hita?

Drugi i treći nastavak filma 'Crazy Rich Asians' snimat će se tek sredinom 2020. u Šangaju. Snimanje originalnog filma u jugoistočnoj Aziji nije bilo lako, ali je bilo zabavno i uzbudljivo, za što je prvenstveno zaslužan režiser Jon Chu. Ako on bude režiser nastavaka, moguće je da iduću godinu provedem u Kini.