Na (telefonski) razgovor smo je 'priveli' tijekom vikenda, rijetkih dana i trenutaka odmora koje provodi u svom zagrebačkom podstanarskom stanu. Mlada reporterka iz Otrić-Seoca kod Metkovića pravi je ulični reporter, a pratila je do sada životne, sportske i političke teme, sjednice Vlade, afere, europske i predsjedničke izbore, brojne krizne situacije, a proteklih mjeseci intenzivno prati sve aspekte pandemije Covida-19. Matea Dominiković započela je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a dovršila ga na VERN-u. Dodatno se educirala u Firenzi po programu Europskog istraživačkog instituta i Centra za medijski pluralizam i slobodu medija na teme fake newsa i dezinformiranja. Prošla je i školu govorništva u sklopu Filozofskog fakulteta.

U Zagrebu ste od 18. godine. Kada ste se odlučili baviti novinarstvom i što vas je odredilo kao novinarku i to političku?

Sad kad ste me podsjetili da sam ovdje od 18. godine, shvatila sam koliko sam dugo u Zagrebu i da mi je postao dom. Zaljubljena sam u ovaj grad i volim živjeti u njemu, ovdje sam se ostvarila, ali i prošla težak put do samostalnosti. Zagreb je za mene u tom trenutku predstavljao status slobode i valjda ga i dalje tako percipiram, u njemu sam stasala, procvala. Ali put me uvijek vrati na jednu od brojnih majčinih teza - kad doživiš sve to o čemu si maštala, vidjet ćeš da je sve što želiš konstanta mira i običnosti.

Što se tiče novinarstva, uvijek sam voljela 'popovati', filozofirati, nametati se odraslima u njihovim ozbiljnim razgovorima, kao i valjda svako dijete, samo je kod mene taj nagon ostao ili postao poziv. (smijeh) Roditelji su sestre i mene dobili relativno mladi, družili su se često sa svojim prijateljima kod nas doma, pratili smo informativne emisije, komentirali političku situaciju. I to društvo bilo je jako dobro balansirano, teta ekološki osviještena, druga teta kontra svih regula, treća jako voli ljubavne romane, moj otac voli povijest, ali i svoje teorije o postanku, ostanku, uništenju itd., mati ima ruke i glavu za sve uradi sam i naravno svatko svoje mišljenje - to su već tada bili maratonski razgovori. Dide i bake također su bili ili jesu super zanimljivi sugovornici i vrijedni ljudi, ljudi stasali ili u polju ili u željeznicama bivše države.

Znači to je presudilo za odabir profesije?

To je možda bio prvi trenutak u kojem sam znala da ću se jednog dana baviti novinarstvom - došla sam, okusila čari samostalnog života i velikog grada jer dolazim iz sredine u kojoj živi svega 500-tinjak stanovnika. Znam da je prema zadnjem popisu stanovništva taj broj veći, ali usudila bih se reći da je danas ipak nešto manji. Radila sam jako puno poslova još u srednjoj školi, a onda i kao studentica, većinom one klasične studentske poslove kad dođeš u Zagreb, a nemaš baš para na bacanje. Životni standard u mom malom kraju neusporediv je sa zagrebačkim. Da ne duljim, kako smo imali dosta medijske prakse na faksu, nakon što sam odradila radio i tisak na red je došla i televizija. Na RTL sam otišla raditi research, a unutar mjesec dana dobila sam ponudu da ostanem na studentskom ugovoru. Slali su me na terene, bila sam u izravnom doticaju s politikom, političarima, različitim ljudima, nikad se nisam libila postaviti pitanje, a na terenu me prepoznala i N1 televizija i javila mi se naša izvršna producentica Nera Valentić. Trenutno sam u krizi vezanoj uz Covid i svjesna sam tog pečata, ali i velike odgovornosti. Pravi je izazov izvještavati o temi koja je broj jedan u posljednjih 10 mjeseci. Stvara to i zamor, ne zavaravajmo se.

Koliko je izazovno raditi takvu vrstu novinarstva? Stječe se dojam kao da uopće ne idete doma, da ste stalno na terenu, od ranog jutra do navečer ste na ekranu. Idete li kad kući?

Informacije koje N1 donosi su uvijek pouzdane, brze i britke. Išla sam postepeno i za svaku temu prije Covida uvijek sam se detaljno pripremala i uvijek tražila nešto više, što javnosti ne bi bilo poznato, kako bih sve sažela u jedan prilog ili javljanje u Dnevniku. O koronavirusu sam izvještavala još od siječnja, otkad je počelo širenje virusa u Kini i kada još nismo znali ni ime bolesti koju uzrokuje. Moram naglasiti da smo na početku pandemije u eter N1 Televizije uveli i pitanja naših gledatelja i postavljali ih čelnim akterima u Stožeru kako bismo im pružili jedinstvenu informaciju iz prve ruke. U 'Novom danu' našeg news direktora Tihomira Ladišića profilirala sam se u rubrici 'Pitajte stručnjaka' vodeći razgovore uživo u trajanju i do 40-45 minuta s profesoricom Markotić, ministrom Berošem, šefom javnog zdravstva Capakom i drugim relevantnim sugovornicima. Taj proces mi je oduzeo puno vremena jer o Covidu ne možeš izvještavati bez educiranja prije svega sa zdravstvenog aspekta. Život mi se nije promijenio jer nikad nisam imala tendenciju sjedenja na kavama. Naime nisam kavopija, niti sam ikad probala kavu jer me odbija taj miris. Pijem materine domaće čajeve. (smijeh) Ni putovala nisam previše, tako da mi ne nedostaje takav društveni život. Imam krug svojih ljudi, frendicu koju znam otkad sam došla u Zagreb i koju sam upoznala u Umagu, a sada živimo u istoj ulici već četiri godine, tako da nemam potrebe za prevelikim kretanjem, osim kad 'zapičim/o' na Sljeme, more ili planine. Unatoč mojim preferencijama, ovakvo stanje s pandemijom koja ograničava ljudska prava dugoročno je neodrživo jer ljudi trebaju raditi ono što ih čini sretnima, na kraju krajeva – živima. Mene posao čini boljom osobom, premda mi puno toga oduzima, poput primjerice a lots of free time, ali sve je to u redu dok postoje strast i entuzijazam, samo da nema zasićenja.

Među prvima ste imali priliku posjetiti bolnicu za Covid, u kojoj ste bili više puta. Bez obzira na to što se zaštitite kao i liječnici, svaki dan razgovarate s velikim brojem ljudi, od kojih često neki nemaju maske - bojite li se virusa ili je adrenalin ipak jači?

Sada ipak svi nose maske. Kada smo na otvorenom, imamo dva mikrofona, a kad je sugovornik dva metra udaljen sa svojim mikrofonom, lakše je komunicirati bez maske. Nije me strah zato što radim to zbog nekog višeg interesa i u trenucima u kojima se odvijaju takve situacije cilj mi je prezentirati realan prikaz stanja, razgovarati s medicinskim osobljem, vidjeti nedostaje li im što, rade li u humanim uvjetima… Jer vidjela sam da liječnici i osoblje spavaju u sobicama, na madracima jedni pored drugih, a svakih četiri sata se mijenjaju, ulaze, svlače i oblače, obavljaju isti proces više puta dnevno. Zar bi meni kao novinaru trebalo bilo teško jednom, dva, tri puta otići tamo i približiti situaciju ljudima? Što se tiče neke realne opasnosti – nije mi svejedno, ali stvarno se pazim. Nisam bila u pretjerano bliskim kontaktima, više-manje sam okružena ljudima koje poznajem, a u redakciji smo pod maskama cijelo vrijeme. Testirala sam se do sada više puta jer smo non-stop na terenu i svaki put bila sam negativna. Možda zato što imam krvnu grupu nula negativnu. I to je jedna od studija, kojih sam pročitala toliko da su mi sve – lebdeće, ostale negdje u zraku.

Nedavno ste tijekom izravnog javljanja doživjeli incident, kad je dvoje prolaznika verbalno napalo vašu TV ekipu i profesoricu Alemku Markotić. Kako ostanete hladnokrvni, staloženi i mirni u takvim situacijama? Mnogi bi opsovali i izgovorili svašta.

Cijelo vrijeme sam se obraćala isključivo snimatelju govoreći mu da kadrira jer idemo uživo za 30 sekundi. Mene ništa nije moglo izbaciti iz takta, niti uvrede na moj račun niti taj neljudski pristup. Dakle ako postoji problem, on se s osobom A ili B pokuša riješiti na civiliziran način. Ne moram nikome dijeliti pedagoške savjete, ali daj se saberi! Nemaš se pravo derati ni omalovažavati druge ljude, bez obzira što smo na javnoj površini i što svatko ima pravo na svoje mišljenje. Dapače, pozdravljam to, ali upasti nekome u intimni ili radni prostor, stvarati mu problem pri obavljanju posla, nije mi to u redu. Kažem, pokušala sam prihvatiti duševno stanje te osobe, no kada je uputio riječi profesorici Markotić, a bolje ih ne ponavljati jer je strahota čuti takvo što u javnom ili bilo kakvom drugom prostoru, ostala sam šokirana. Reagirala sam instinktivno, okrenula sam se i rekla mu: 'Sram te bilo, kakav to rječnik koristiš?' To su one fraze kojih se sjetiš da su ih roditelji govorili i da te bilo stvarno sram kada bi ti to rekli. Nema šanse da bih opsovala. Opsovat ću sama sebi u brk. Okej, znala sam opsovati, ali prebacim jezik na engleski pa je snošljivije. (smijeh)

Kako ste se tada osjećali?

Prevelik je to adrenalin za nekakav poseban osjećaj koji prevladava, prije bih rekla miks emocija. Izlažeš se svakog dana toj ulici, ulica ti vraća onako kako ona poželi. Fer igra - da, ali nasilje odbacujemo.

Veći dio javnosti još uvijek razumije, prihvaća, čita, uči, upija, gleda, druži se, tolerantan je, uključiv i onda znaš da radiš nešto za nekoga. Snimatelj nas je imao potrebu obraniti od takve komunikacije, rekao je tim ljudima da se udalje, ali su se ponovo približili sa svojim dobermanom i govorili mu da čeka napad. To je vidljivo na snimci, ali smo 'bipali' psovke pa se ne čuje dobro. Čim čovjek ima potrebu poticati drugo biće na nasilje, a da to nije samoobrana, to je 'silejdžistvo', i to u pravilu nad slabijima od sebe, a što mi se gadi.

Sjećate li se još nekih nepredviđenih situacija koje su vam se znale dogoditi pred kamerama prilikom javljanja uživo?

Teren te nekada odvede na primjerice ekshumacije ili razna obilježavanja i obljetnice iz razdoblja ovog ili onog rata, na kojima se nalaze ljudi koji su izgubili nekog i to su teški tereni za novinare jer su znale biti razne situacije, ali i to se promijenilo u posljednje vrijeme. Plovila sam nabujalim rijekama, ulazila ljudima u uništene i poplavljene domove ili domove uništene u potresu, ulazila u, kolokvijalno rečeno, fajtove s političarima, a uvijek sam pokušala zadržati profesionalnost, ali i ljudski moment. S vremenom su sugovornici navikli na to da uvijek imam neko ekstra pitanje, potpitanje, da kroz jedno pitanje provučem tri itd., pa se često znaju javno referirati na to pred kamerama i bude svakako zanimljivih situacija. A zaključak je u konačnici taj da su žene u pravilu izloženije podcjenjivačkim ispadima, pa i elementima seksizma, ali takve sugovornike treba suočiti s još jednim pametnim i brzopoteznim pitanjem i stvar je više-manje riješena.

Je li zato ženama u medijima teže opstati nego muškarcima?

Uvijek takve situacije diskriminacije proporcionalno rastu s nekakvom većom prisutnošću u novinarskom životu. Ne dopuštam da mi takvi ispadi i 'poruke' ometaju profesionalni rad. Mi žene izloženije smo uvredama i ispadima jer je uvriježeno mišljenje da smo lakša meta, ali iznenade se junaci. Ne volim dijeliti svijet na muškarce i žene ili nešto treće. Svejedno mi je tko je i što je netko. Protiv sam bilo kakvog favoriziranja i davanja prednosti na ime bilo kakve karakteristike. Život nas uči da se svojim radom, poštenjem, ambicijom i neprekidnim trudom trebamo i možemo izboriti. Nikakva kvalifikacija muško - žensko tu ne može stati na put.

A ima li ženske ljubomore, zavisti? Jeste li to kad osjetili na svojoj koži kao jedna od, po mnogima, najljepših domaćih novinarki?

Vjerujem da sam u nekom zdravom postotku ipak svjesna sebe. No ljepota je toliko individualna - nekome mogu biti lijepa, nekome uopće ne. Ali ono u što sam sigurna jest ta neka, nazovimo je moć koja tjera ljude da se lako i brzo upuste u razgovor sa mnom. Neki to zovu energijom, karizmom je to nazvao jedan čovjek iz vlaka za Hercegovinu iz Ploča - imala sam šest, sedam godina, a baka se pobrinula da ta priča nikada ne umre.

Nekad se ujutro ne stignem našminkati i gledatelji to primijete. Ne stavljam fokus na fizički izgled. Dolazimo na teren, grijemo se u autima, ako imamo auto taj dan - to uopće nije glamurozan posao i kad netko kaže 'glamurozan život TV novinara', nasmijem se. Novinarstvo je intenzivan posao, pogotovo kad si non-stop na ulici. Fizički izgled i činjenica da sam mlada novinarka nekad znaju biti povod zlonamjernima, a takvih ima u svakom društvu i često pokušavaju obezvrijediti ono što radim. Ali naučila sam se nositi s time i više-manje to ne uzimam ljudima za zlo. Svatko od nas se nosi sa svojim problemom i frustracijom na svoj način. Rivalstva sigurno ima, ali puno više vesele me poruke potpore, međusobnog uvažavanja, kojih ima puno, vjerovali ili ne, ali ljudi su i dalje sasvim solidna bića koja znaju pokazati empatiju i kolegijalnost. Takve poruke me ohrabruju. Bitno je znati da ljudi ne gledaju i ne prosuđuju sve kroz rivalstvo i ljubomoru jer smatram da se svi možemo razviti u svom smjeru. Što je smjer autentičniji, veća je i šansa da budeš prvi jer si svoj, sebi tempo diktiraš.

Što napravite prije nego što se upali crvena lampica na kameri i vi se pojavite na ekranu? Imate li neki uobičajeni ritual?

Nemam nikakav ritual da recimo poljubim zemlju ili se prekrižim. (smijeh) Stanem pred kameru pa što izađe - izađe. Šalim se! Uvijek nešto kažem snimatelju, uvijek se dogodi nešto u okolini, ljudi znaju dobaciti nešto neposredno prije livea. Evo, jutros kažem snimatelju: 'Jesam li slinava?' Hladno je vani i ne osjetim curi li mi nos 20 sekundi prije uključenja, a pored nas prolazi grupa od pet, šest cura, sve prasnu u smijeh i dobace: 'Ma nisi.' Toliko o ritualima. Nije mi praksa čitati, odnosno skupljati znanje iz novina, što je stara, uobičajena praksa pripreme. Naravno da čitam sve novine i rubrike koje se više-manje tiču mog posla, ali prije svega volim sama razgovarati s ljudima i tako se spremati. Sada sam u poziciji da imam svoje izvore i kontakte koji mi puno više služe nego nečiji prijašnji intervjui, informacije. Naravno da je korisno ono što je napisao svaki od dnevnih listova ili portala, ali noć prije uvijek nazivam svoje sugovornike, kojima već idem na živce, i s njima napravim brifing pa mi je idući dan lakše prenijeti nešto gledateljima na svoj način.

Prema vama su svi ljubazni i kad im postavljate ne baš ugodna pitanja. Sjećate li se nekog tko vam je bio najneugodniji sugovornik?

Bilo je sugovornika koji su odavali dojam da ne žele komunicirati ili da im ne odgovaraju moja pitanja. U ovom poslu to je prirodno, normalno. Bilo je trenutaka u kojima su neki ulazili u osobnu razinu razgovora nakon službenog dijela i mojih pitanja. Ne treba se novinar upuštati u osobne obračune s političarima. Imala sam situacija u kojima mi je netko rekao 'Ovo ti je zadnji put da si to napravila', što je zvučalo kao prijetnja, ali treba se postaviti iznad toga i znati da si tu profesionalno. Zaključila bih da su, unatoč kriznim trenutcima, brojni zdravstveni djelatnici, epidemiolozi, voditelji bolnica pa i predstavnici Stožera u nekim prilikama bili znatno dostupniji nego primjerice neki političari u mirnodopskim vremenima. N1 funkcionira kao najgledaniji news kanal i nerijetko sama sebi moram osigurati četvero, petero sugovornika dnevno kako bismo osigurali potpun programski plan oko pojedine teme. To nije ni najmanje jednostavno, ali ljudi koji su na najodgovornijim dužnostima ne bi trebali uzmicati od odgovaranja na novinarska pitanja ni nastupa. I dalje sam mišljenja da sugovornika nikada ne bismo smjeli omalovažavati, tko god on bio. Postavila sam bezbroj škakljivih pitanja, ali stvar je u načinu. Treba zadržati gard, ali u konačnici imati u vidu osnovne ljudske vrijednosti i postulate. Ne prilazim apriori agresivno svojim sugovornicima niti s uvjerenjem da su za nešto krivi ili ne, moje je da pitam. Njihovo da odgovaraju. Ponekada u izostanku pravih odgovora oni (ne)vješti ulaze u osobne sfere komunikacije, a to mi je neprihvatljivo.

Kada navečer dođete doma, imate li neke rituale da 'dođete malo sebi' i skrenete misli s ružnih stvari?

Čim otključam vrata, doleti Lasta. Ostavim torbu i krene mazikanje s njom jer me nekad nema doma po 15 sati. Početkom rujna bila sam na odmoru na Lastovu i ondje smo se nas dvi skužile. Bila je u ne baš najboljem stanju, ali da ovo ne bi bila još jedna anglosaksonska priča o dobročiniteljima, zaljubila sam se u tu mačku i povela je sa sobom. Onda slijedi raspremanje, tuširanje pa čitanje svega onoga što me čeka idući dan. Standardne su to procedure opuštanja malog čovjeka, kakva knjiga, trudim se ne izgubiti tu volju čitača, Netflix... Vježbati se može i kod kuće i u prirodi. Tu su i prijatelji, moja Hana, koju imam od početka zagrebačkog životnog puta i s kojom se znam rugati životu. (smijeh) Obje smo samostalne, same pa nam je čaša vina i zajedničkog razgovora super stvar.

Nemate prostora za privatni život?

Nemam ga i to je ono što čudi mnoge ljude i moje doma jer sam kao u nekim lijepim godinama u kojima bih trebala malo uživati. Ali osoba sam koja smatra da se u životu može puno toga ako tome uistinu stremiš. No ne i pošto-poto. Imala sam puno hobija i talenata, ali ne možeš biti i djelovati na više strana. Ako uz takav tempo jednom dođe obitelj i ono nešto što čini zajednicu, onda super i dobro mi došlo, ali nema potrebe forsirati to.

Nedavno smo vas imali priliku vidjeti kako vodite razgovor iz studija. Biste li s vremenom voljeli imati neku svoju autorsku emisiju, recimo talk show?

Prije svega, svi bismo mi bili sigurniji u tom studiju jer je to mjesto u kojem si ipak zaštićen, u toplom, ugodnom prostoru, za stolom, blesimetrom, ondje se nekako lakše kretati, prirodnije je razgovarati s nekim u takvom ozračju. Super je studio i nikad ne bih isključila mogućnost da će se u budućnosti moja karijera ticati i studija. Zašto ne? Zašto biti isključiv? I pred kamerama u studiju dobro se osjećam. Ali za sada me zanima samo terenski posao, đir koji mi daje dinamičnost i uvid u stvarnu situaciju. Možda će to za 10 godina, ako ostanem u novinarstvu, a nadam se da hoću, biti dio mog posla. Osim novinarstva, nemam nikakvih ambicija. Premda ono zahtijeva puno odricanja i angažmana, nekako mi daje osjećaj da radim nešto ispravno. Kad bih se studijski afirmirala, to bi bio dinamični late night talk show, ovako na prvu, no. S druge pak strane, ne vidim se u onim klasičnim vijestima. Ali kako ono kažu, ne predviđaj si budućnost, sigurno ćeš fulati. To sam izmislila, okej. (smijeh)

Kad ste spomenuli talente, gledatelji vas pamte i kao vrsnu vokalisticu. Kako danas gledate na svoj nastup u 'The Voiceu' 2015. godine?

Taj talent, pjevanje i muzikalnost, odmalena imam u sebi, ali to nikad nisam brusila tako da sam se školovala ili imala vokalne trenere. Išla sam kratko u glazbenu školu, svirala sam klavir. Pjevanje me uvijek činilo sretnijom, ispunjenijom i uvijek sam uživala u glazbi jer su mi i roditelji muzikalni. Nikad ne mogu reći da se u doglednoj budućnosti neću baviti glazbom na način da ću možda napraviti album za svoju dušu, čisto da ostane neki takav trag mene. Show 'The Voice' je bio dinamičan i čak neplaniran čin. Došla sam do najužeg kruga i stvorila se sjajna ekipa, a govorim o prvoj sezoni, vrhunskih glazbenika koji danas imaju što ponuditi hrvatskoj javnosti, kao i sve što je kasnije izašlo iz 'Voicea'. I danas sam ponosna na to što sam bila dio te ekipe i to je iskustvo koje me sigurno u jednom trenutku promijenilo jer sam tada odlučila da ću se aktivnije baviti novinarstvom. Vidjela sam isto tako da u Hrvatskoj ima puno boljih i kompaktnijih izvođača. Glazba je nešto što će uvijek biti glavna sastavnica mog života, ali kroz nju se ne moram afirmirati na način da to bude nešto što je primarno moj interes.

Kakvu glazbu slušate?

Još sam uvijek nekakav duh starog vremena. Sade mi je inspiracija u profesionalnom, ljudskom i glazbenom smislu, smatram je ikonom koja je promijenila cijelu generaciju, koja nikad nije eksponirala svoj život, nego se povukla i ostavila opipljiv doprinos. I htjela bih čuti još njezinih pjesama, nešto više da nam da iako je ono što je dosad napravila itekako vrijedno. U tome sam malo romantična, ali i mala buntovnica. (smijeh)