Sadržaji koje Robert Knjaz stvara već desetljećima obogaćuju i podižu razinu ponude naših televizijskih programa. U svojim emisijama demonstrirao je širok raspon svojih interesa, počevši od nogometa, preko ljudske i životinjske psihologije, povijesti i upoznavanja različitih kultura do osjećaja.

Obradio je teme koje se nitko prije njega kod nas nije sjetio obraditi, a o kojima mnogi razmišljaju, te snimio kadrove i razgovore koje vrijedi više puta pogledati. Znatiželja, iskrenost, pristupačnost i zabavnost svih njegovih projekata čine ih prepoznatljivim, a i uspješnim. O novom serijalu, koji je postao uspješan već nakon prve epizode, našao je vremena, unatoč zgusnutom rasporedu zbog snimanja i montaža, porazgovarati za tportal.

Kako uspijete 'obrlatiti' goste da se odazovu iako znaju da dolaze na njima nepoznat teren?

Mimikrija, onomatopeja i kamuflaža su glavne taktike, hahaha. Pomaže i to što je naša ponuda mali izazov za svakog od njih, a znaju da uvijek štitim svoje goste i nikoga nisam prikazao negativno, dakle mogu se opustiti i zabaviti. Svi su oni dugo javne osobe, davali su brojne intervjue i ovo je bila prilika da se okušaju u nečemu što je i njima zabavno i drugačije. Veći nam je problem bio naći domaćine, nepoznate osobe unutar nekog zanimanja koje će pristati podijeliti svoj život s nama i javnošću, biti domaćini poznatim gostima i sve to bez straha od kamere. Ali srećom, u svih devet epizoda imamo jednako sjajne domaćine kao i goste! Juhuhu!

Što je s onima koji vas hvataju za rukav u želji da ih snimate za neku od emisija? Sigurno ima i takvih.

Mislite na Jordana ili Messija? Istina, ima ljudi koji mi prilaze s idejama za emisije, no nažalost, ne stignem realizirati ni sve svoje ideje, a kamoli tuđe, tako da mi bude žao, ali zahvalim na ponudi… Šteta je da čovjek ima samo jedan život.

Po kojim kriterijima ste odabrali koje ćete osobe dovesti u određene situacije? Je li to bilo po asocijativnom momentu ili nespojivosti s imidžem?

I jedno i drugo… Naravno, prvo odaberemo temu, npr. prikazat ćemo svijet kumice na placu ili svijet gluhih osoba, pa onda Marin Periš, Filip Majić, Željko Stručić i ja maštamo o tome tko bi bio idealan za tu ulogu i pružio najviše zabavnih situacija. No onda treba uzeti u obzir i realnost, tko želi i tko može snimati u tom terminu. Bilo je gostiju koji su odbili, pobjegli, promijenili broj i izgled, odletjeli u drugu galaksiju, pa nekad i sudbina odredi tko će sudjelovati, ali sam na kraju prezadovoljan snimljenim gostima jer su pružili puno zabavnih, neobičnih i neočekivanih trenutaka, u što ćete se i sami uvjeriti.

Što vam je najdraže u 'Knjazalištu', postoji li neki aspekt na koji ste posebno ponosni?

Još mi zuji u glavi, jer nismo gotovi s montažama i slavit ću i zbrajati finalne dojmove kad predamo i zadnju epizodu. Tad ću biti najponosniji jer ćemo završiti. (smijeh)

Koliko dugo je trajao rad na serijalu (od hvatanja sugovornika, dogovora i ostalog) i što vam je izgledalo kao da se ne može snimiti, a ipak ste uspjeli?

Snimanje je trajalo od početka godine, a produkcija i dulje… Upravo smo snimali lovce iz 'Potjere', Moranu, Krešu i Mladena, kao krapinske praljude, a ta emisija se toliko otegla kao da je netko bacio uroke, bradavice i nagaze. Čak sam u lipnju mislio odustati i zamijeniti je nečim drugim jer se činila previše kompleksna. Trebalo je sakupiti lovce u terminu u kojem svi imaju vremena, pa u istom terminu i stručnjake za temu neandertalaca, pa ljude iz Krapine s kostimima i oružjem, pa muzej, pa brojne druge rekvizite, pa naći čovjeka koji zna zapaliti vatru golim rukama… Onda smo dogovorili termin 28. i 29. kolovoza i bude oluja, pa se sve pomaklo za kraj rujna, a rokovi pušu za vrat. Na kraju je sve uspjelo, Velebit mi je pao s leđa i bit će to stvarno zabavna emisija - velika hvala i pusa u lakat svima koji su nam to omogućili.

Koliko je snimanje zapravo emocionalni, fizički i psihološki proces i koliko vas oduzima obitelji?

S ovakvom emisijom si 24 dana unutra i stalno je vrtiš u glavi. Kada smo snimali serijal o životinjama, tu je stres bio 100 puta manji, jer vjeverica koja skija ili žena s tisuću mačaka uvijek ima vremena za snimanje i njezin svijet već postoji, pa ne moramo ništa izmišljati ni graditi. A ovdje smo trebali smisliti teme koje su zanimljive, pa unutar teme i zanimanja pronaći osobu koja je dovoljno televizična, pa dogovoriti celebrity gosta i onda smisliti sve scene i radnju koju će taj gost raditi, pa dogovoriti lokacije, rekvizite, statiste. Često je to više filmski nego dokumentarni set, pa je i veći stres jer snimanje traje samo dan ili dva i sve se može urušiti zbog kiše, lošeg dana domaćina, mene ili gosta… Ali srećom, sve te crne slutnje nisu se ostvarile i serijal je u emitiranju…

Jedna od psiholoških smjernica za njegovanje životne radosti je njegovanje unutarnjeg djeteta. Čini se da vaše emisije dotiču to mjesto jer se uz vas uvijek osjećaju radost, spontanost, pozitiva, što nam svima treba. Je li to formula uspjeha?

Hvala na lijepim riječima, bilo bi super da je tako. Djeca su uvijek pozitivna, vedra i ničeg se ne boje, pa što ih duže zadržimo u sebi, to bolje po nas. Što sam stariji, to više volim biti u društvu baš takvih osoba, jer previše je ljudi sivo i umorno od tempa života, a oni koji su uspjeli zadržati dijete u sebi, koji imaju energije i igraju se u svojim zanimanjima, ti me ljudi uvijek inspiriraju i napune mi baterije. Srećom, velik broj takvih okupio sam i u svojoj produkcijskoj ekipi. Ali kad radimo, pristup radu je ozbiljniji i pedantniji od mnogih koji misle da se ozbiljnost i odraslost pokazuju namrštenim licem. A zapravo je obrnuto. Jer kad klinci npr. crtaju - cijelim bićem su u tome i nitko i ništa ih ne može smesti, a odrasli se trzaju na svaki zvuk. Tako da mi se čini da je i za posao bolje ponekad biti dijete.

Kako biste ocijenili vremena u kojima živimo? Vjerujete li da nam svima nedostaje dječjeg u sebi, rasterećenja od teškoća življenja?

Radeći na telki zadnjih 30 godina, upoznao sam mnoge druge kulture koje nemaju toliko materijalnog kao mi, ali mi se čine sretnije od nas, npr. pleme Masaija, ekipa s Fidžija ili s Papue Nove Gvineje… Žive u puno oskudnijim uvjetima, ali imaju više vremena za sebe, za socijalne kontakte i druženja, a posljedično i za vedriji život. Oni se puno češće smiju jer manje trče za onim što nas bombardira s plakata, iako ih lagano sustiže zaraza sa Zapada, pa i pokoji Masai već ima mobitel, iako nemaju struju. Jedna od naših stručnih sugovornica u serijalu o emocijama rekla je da se djeca smiju nekoliko stotina puta dnevno, a odrasli samo nekoliko desetaka, te da se mi danas višestruko manje smijemo od naših baka i djedova. Ubijaju nas ovo potrošačko društvo i stalna utrka, tako da mislim da na tome trebamo poraditi. Iako, u usporedbi sa Zapadom, mislim da se u Hrvatskoj još uvijek cijene smijeh i dobro društvo. Naše su fešte lude, našu zemljicu krase antidepresivne 'klinike' u vidu klijeti i konoba, kafići su uvijek puni, tako da ima nade jer volimo i raditi i zabavljati se. Barem većina.

Što vas najviše veseli u životu?

Obitelj, prijatelji, priroda, more, sunce, glazba, ma sve što i sve nas… veseli me i stvaranje i moj posao, omogućio mi je i najveće radosti i najveće stresove, ali napunio mi je život hrpom genijalnih ljudi, lokacija i doživljaja.

Ljudi godinama gledaju YouTube, a tu su društveni mediji i streaming platforme. Što televizija mora poduzeti da opstane?

Kad je izumljen kućni video, prognozirala se smrt kinima, a eto, ona još uvijek super rade. Ima nekog gušta u odlasku u kino, kao i u obiteljskom gledanju televizije, posebno sada, kada imamo gledalice, pa sami odabiremo sadržaj kad nam paše. HTV je naručio 'Knjazalište' u trajanju od 52 minute za emitiranje na televiziji i svaku epizodu u trajanju od 26 minuta za društvene mreže. Pa tko hoće dulju verziju, gledat će na telki, a oni bez televizora u kući ili kojima je dosadno u tramvaju, busu, čekaonici, gledat će na netu. Dobra je to ideja kako kombinirati oba svijeta, jer televizija ima sredstva i mogućnosti uložiti u produkciju kompleksnije forme od You Tubea, a na kraju od toga imaju koristi gledatelji na obje platforme. Bude li na taj način televizija pratila svijet oko sebe, nema straha za opstanak.