Ideja za nove projekte nikad mu ne manjka, a čega god da se uhvati, oduševi publiku svojim kvalitetnim i originalnim projektima. Nakon što je Robert Knjaz odradio dvije sezone hvaljenih 'Hrvatskih velikana' prionuo je na rad na projektu 'Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac', u kojem su glavne zvijezde životinje, a za koji je nominiran za medijsku nagradu Zlatni studio. I dok se još uvijek pregledavaju i prepričavaju njegovi nezaboravni i nenadmašni serijali 'Najveće svjetske fešte', 'Mjenjačnica', 'Svlačionica', 'Koledžicom po svijetu', 'Klasici narodu' i 'Rekonstrukcija', on je pripremio nešto novo i, kako je sam rekao, najzahtjevnije do sada.

'Životinje’ su vam, rekli ste, jedan od najdražih i najveselijih projekata. I od njih ste napravili senzaciju, a smiješe vam se i neke nagrade. Koliko je od takve zahtjevne teme bilo lako ili teško napraviti zanimljiv i pitak materijal?

Uvijek me zanimalo raditi serijale tipa 'nepoznato o poznatome'. No ovo je tip emisije u kojem se prvo treba mukotrpno probiti kroz cijelu lavinu informacija. U osam epizoda obradili smo 12 domaćih životinja, dakle za sve njih morali smo pročešljati sve znanstvene činjenice, ali pronaći i rijetke neobičnosti te ljude koji se bave tim životinjama iz cijelog svijeta. Moje vrijedne istraživačice našle su npr. svinju koja slika u Južnoafričkoj Republici, trening kamp za kokoši u Sjevernoj Karolini ili ženu koja živi s 1000 mačaka u Kaliforniji i sa svima su dogovorile snimanje. A takvih je sugovornika u serijalu bilo barem stotinjak sa svih strana svijeta. I na kraju je najdelikatnije od svih znanstvenih, zabavnih i bizarnih sastojaka skuhati jestivo jelo po ukusu gledatelja. Dakle ogroman, stresan, ali i jako zabavan posao.

Što ste naučili od životinja?

One prihvaćaju život onakav kakav jest, smirene su i iskrene, odmah ti pokažu što misle. Ali isto tako naučio sam da ih jako podcjenjujemo, jer i one imaju mnoge osjećaje i ponašanja za koje mislimo da su rezervirani samo za ljude. Npr. krave su sjajne prijateljice i organiziraju prave vrtiće za svoju telad, magarci su oprezni, što mi tumačimo kao tvrdoglavost, koze su radoznale i pravi gurmani itd.

Koja vam je najdraža životinja, jeste li u međuvremenu nabavili psa, mačku i mini kozu da vam 'kosi travu'?

Hahaha, nažalost prvo trebam nabaviti vrt, tek onda životinjsku farmu, ali moram nešto ostaviti i za penziju. Tako da se još uvijek nadam mački, psu, 'mini kozilici' te pokojoj kokici u mom gradskom vrtu. I to ovim prekrasnim kokošima sa šarenim perjem iz naše emisije i obavezno indonezijskoj crnoj kokoši koja ima i crno perje, crnu kožu i crno meso. Samo su joj duša i jaje bijeli.

Najavili ste serijal 'Osjećaji', u kojem će se u šest epizoda govoriti o šest emocija - ljubavi, mržnji, sreći, tuzi, strahu i ljutnji. Snimali ste u Africi, imate snimke i iz Japana. Zašto osjećaji, osim što ih je svatko od nas doživio?

Hahaha, pa baš zato. U nedjelju 16. siječnja na HTV-u 1 u 20.40 kreće naš novi serijal u kojem se u šest epizoda bavimo sa šest osjećaja. Ta mi je tema zanimljiva jer se radi o svakome od nas i zanimalo me gdje i zašto nastaju ti osjećaji, kako je živjeti s njima ili bez njih te kako se u različitim dijelovima svijeta ljudi nose s njima. Tko od nas ne bi htio saznati kako biti sretan, kako zadržati ljubav ili kako se nositi sa strahom, ljutnjom, tugom ili mržnjom? A sve te odgovore nudi ovaj serijal.

Koliko ste kroz pripremu i rad na serijalu naučili o svojim osjećajima?

Puno. Naučio sam da je sreća dijelom genetski određena i da, bez obzira na to i na uvjete u kojima živimo, ipak sami možemo upravljati našom srećom. Naučio sam da svi ponekad mrze, npr. komarce, ponedjeljke ili koronu, ali i kako se riješiti velike mržnje oprostom. Naučio sam što je strah i kako je živjeti bez njega jer smo snimili čovjeka iz Britanije koji zbog medicinskih razloga više ne osjeća strah pa izvodi svakakve vratolomije samo da bi ga vratio. Naučio sam i kako se nositi s tremom, kako se kvalitetno posvađati, kako kontrolirati ljutnju, kako zadržati ljubav u braku i još puno korisnih stvari za svakodnevan život.

U Africi ste bili kod 'starog frenda', poglavice Ipiteka u Keniji, kod kojeg ste s Majom Šuput snimali 'Koledžicom po svijetu'. Što se ondje promijenilo od vašeg prvog boravka?

Hahaha, ništa se ondje ne mijenja. Samo sad imaju dva mobitela u selu i pokoji motor, da mogu u nabavku. I dalje žive usred nacionalnog parka, žirafe, slonovi i lavovi i dalje su im prvi susjedi, nema struje, tekuće vode, kolibe su i dalje od balege, ali oni su i dalje nasmijani i opušteni kao rijetko tko u svijetu. Iako sam išao ondje prvenstveno zbog teme ljubavi i poligamije, jer me zanima kako dijeliti ljubav na 11 žena i kako te žene vole jednog muškarca, na kraju smo snimili materijal za svih šest epizoda.

Koliko je pandemija koronavirusa (osim što ste cijepljeni više puta, ne samo zbog covida) utjecala na tempo snimanja i snimljeni materijal?

Kao i u svemu drugom oko nas, covid je stvarno velika gnjavaža i stalno nam mijenja planove, što zbog bolesti ili samoizolacija članova naše ekipe, što zbog raznih restrikcija u putovanjima ili pristupu nekim lokacijama i ustanovama. No ovo traje već godinama i navikli smo se na to da se sve može u sekundi promijeniti ili odgoditi.

Znam da vam kronično nedostaje vremena za sve ideje koje vam se roje glavom. Je li vam se ikad dogodilo da niste imali inspiraciju/ideju ili da nešto niste znali?

Kad se nečim intenzivno baviš 30 godina, normalno je da stvari idu same od sebe, pa je tako i s idejama. Moj posao je da smišljam, produciram i režiram nove TV formate i to mi je manji problem nego npr. ispeći tortu ili nacrtati zalazak Sunca u akvarelu. Svatko od nas talentiran je za nešto, ali nitko nije talentiran za sve. Tako je i kod mene, negdje me ide, a za neke stvari sam 'truba'.

Koliko vam vjetar u leđa daje to što zapravo nemate konkurenciju kad je riječ o edukativno-zabavnim serijalima?

Hahaha, ispravak netočnog navoda. Svi mi koji radimo na televiziji imamo najveću konkurenciju na svijetu – internet. Kad ideš u kafić, konkurencija mu je nekoliko kafića okolo njega, ako ti se ne da ići dalje. A u mojem slučaju svatko može u djeliću sekunde prebaciti kanal s moje emisije na neku drugu ili otići na internet i naći doslovce milijun drugih sadržaja koji će ga ili zabaviti ili educirati ili opustiti. Dakle moja konkurencija je skoro pa nepobjediva. Uz to, bitno je ideš li u emitiranje u 20 sati, odmah nakon vijesti, ili u 20.40, kao ja, kad već ljudi gledaju nešto drugo na drugim programima. Milijun je stvari koje utječu na gledanost, a ja nažalost nemam utjecaja na to. Čak i na to je li vani kiša pa su svi doma, nadomak televizije, ili je toplo pa su na terasama kafića.

Imate li neke uzore u svom poslu?

Ne stignem se nekad sastati sam sa sobom pa u toj jurnjavi neke stvari i promaknu. Ali od redatelja volim Guya Ritchieja, a lajkam i Davida Finchera, Dannyja Boylea, Roya Anderssona. Za njih se često pitam – pa kak'? Isto tako, kad čitaš neke knjige, pitaš kako je moguće da netko napiše tako pametno i sjajno djelo, kad znam da ja to ne mogu ni u ludilu.

U kojoj je fazi režiranje sitcoma s Codyjem McClainom Brownom, autorom knjige 'Propuh, papuče i punica', na temu hrvatskih vrlina i mana?

Vidi odgovor pod covid.

Što si želite privatno i poslovno u 2022. godini?

S obzirom na to da će nas već opjevani covid prije ili kasnije sve posjetiti, želim da to prođe što bezbolnije, želim da svi kolektivno ne poludimo od ovog koronastanja (da ne kažem goru riječ) i želim da se više okrenemo svojim osjećajima te poradimo na manje tuge, depresije, ljutnje, a više sreće i ljubavi! Vidimo se 16. siječnja u 20.40 na HTV-u 1.