Što se u međuvremenu promjenilo? U najkraćem sve i ništa. Što se tiče prvoga (sve), Netflix je u međuvremenu strahovito rastao kao kompanija – promet mu je u 2013. bio za kojih 45% veći nego godinu prije (oko 4,37 milijarde dolara), a na kraju godine imao je i dobrih 20% više pretplatnika nego na početku (trenutno globalno preko 40 milijuna!). Da ne bi sve bilo samo u dolarima, treba reći i da su njihovi proizvodi postali prvi u povjesti koji su nominirani za ključne televizijske nagrade Emmy i Zlatni Globus kao programi producirani isključivo za internet. Od četiri globusovske nominacije, svoju je nagradu osvojila sjajna Robin Wright za ulogu hladne, nedokučive Claire Undervood iz 'Kuće od karata', što je također naravno i veliki trenutak za Netflix. Vrhunac tih, nazovimo ih tako, 'kreativnih dividendi' Netflixove odluke da se upusti u produkciju originalnih sadržaja došao je sredinom siječnja kad je njihov 'The Square' nominiran za Oskara za najbolji dugometražni dokumentarac.

Što se pak tiče ovog drugog (ništa se nije promjenilo) – još uvijek nema opipljivih dokaza ni pokazatelja da je uzlet Netflixa naškodio bilo kome od postojećih velikih igrača na televizijskom tržištu (što naravno ne znači da posljedica neće biti). Niti su nacionalnim televizijama pali rejtinzi, niti su kabelske počele gubiti pretplatnike – dapače, a nema zasad ni znakova pada prodaje DVD-ova/ Blu-raya sa TV serijama i drugim programima. No dobro, ako je Netflixov ulazak u produkciju početak revolucije, kao što smo i ovdje pisali lani u ovo doba (i nismo naravno ni približno bili usamljeni u tome), ne znači da će se trenutni odnosi snaga mijenjati baš preko noći, niti da će postojeći mega-igrači sami od sebe popadati kao muhe, no zasad za Netflix stvari stoje sjajno.

No vratimo se 'Kući od karata', odnosno njenoj drugoj sezoni koja je u svojoj cijelosti puštena 'u promet' u petak 14. veljače, i već ju je prvog dana 'stream-alo' 15% Netflixovih pretplatnika, dok je lani to učinilo svega 2% čitavog prvog vikenda. Radi se dakle o prvorazrednom TV događaju koji, gle čuda, televizije nije ni vidio. David Fincher, koji se smatra sivom eminencijom projekta i režirao je prve dvije epizode prve sezone, ovdje se sasvim povukao u ulogu izvršnog producenta, a epizode režiraju iskusni James Foley ('Glengarry Glen Ross') i Carl Franklin, dok su po jednu režirale i sama Robin Wright te gošća Jodie Foster (koja se na žalost ipak ne pojavljuje ispred kamere).

Druga sezona počinje tamo gdje je prva završila, pa ako ju još niste imali priliku pogledati (DVD box set Regije 1 se pojavio na britanskom Amazonu još ljetos, a na teritorijama gdje nema Netflixa serija se emitira na redovnim TV kanalima, što znači da ima šanse da će i kod nas osvanuti jednog dana), slijedi nekolicina ozbiljnih spoilera. Prva sezona završila je velikom pobjedom dijaboličnog Franka Underwooda (nevjerojatni Kevin Spacey), vođe kongresne većine koji se nakon komplicirane, ekstremno makijavelističke sheme uspio nametnuti na poziciju Potpredsjednika države, samo jednu malu stepenicu do 'raja'. Ako znamo da je serija bazirana na istoimenom sjajnoj britanskom izvorniku s početka '90-ih, onda nam je poznato i da Francisa Urquharta (kako se zvala Underwoodova Britanska preteča) kraljica na koncu prve sezone (odnosno prve od tri tro-i-pol-satne mini serije) zove u Buckinghamsku palaču da mu uruči premijerski mandat. Jasno nam je onda i što čeka Franka Underwooda u bliskoj budućnosti, no, ovo je ipak američka televizija, tu je od svega drugoga važniji profit, pa ćemo na Frankovo konačno ustoličenje na tron svih tronova morati pričekati još jednu sezonu.

Već u subotu, samo dan nakon početka streama, američki su mediji bili prepuni tekstova o 'Kući od karata', a iako kritike variraju od 'samo' pozitivnih do neumjereno ekstatičnih, mnogo je bilo onih koji su ostali šokirani 'pismom namjere' za drugu sezonu koje Underwood šalje odmah u prvoj epizodi. Radi se naime o jednom iznenađujućem i pomalo šokantnom događaju, koji zapravo nikome tko je gledao prvu sezonu, ili pak britanski izvornik, ne bi trebao biti baš toliko šokantan.

Od važnijih novih likova odmah u prvoj epizodi upoznajemo Jackie Sharp (kanadska glumica Molly Parker poznata između ostalog i iz 'Deadwooda'), Frankov izbor za svog nasljednika na poziciji tzv. 'majority whipa' (odnosno vođe kongresne većine), što će također naravno biti predmet jedne tipično underwoodovski komplicirane igre. U drugoj sezoni puno je više predsjednika Walkera, što je i razumljivo s obzirom na Frankovu novu funkciju, ali i na njegov očiti 'mračni predmet želja' – pogled na Washington iz Ovalnog ureda Bijele kuće. No, u centru svega su i dalje Frank i njegov glavni suučesnik, više ravnopravni partner nego nekakva desna ruka, buduća Prva dama, Claire Underwood. U drugoj ćemo sezoni, naravno, upoznati nove slojeve i razine njihova radikalnog 'pragmatizma', kao i nove momente njihova međuodnosa i 'bogate' osobne prošlosti. Tematski, druga sezona bavi se između ostalog i delikatnim odnosima Amerike i Kine, te utjecajem krupnog (odnosno najkrupnijeg mogućeg) kapitala na njih.

Iako je vrlo malo onih koji seriji prigovaraju razilaženje sa stvarnim stanjem stvari i realnim odnosima u Washingtonu (čak je i predsjednik Obama izrazio divljenje Frankovoj efikasnosti i brzini kojom ovaj 'obavlja' stvari), ipak je poznato da je funkcija potpredsjednika u američkom sustavu simbolična, čak i ispod razine fikusa. Potpredsjednikova najveća težina je u tome da u slučaju predsjednikove spriječenosti ili smrti, preuzima njegovu dužnost, no dok je 'gazda' u sedlu, potpredsjednik nema više od protokolarne uloge. Paradoksalno, u tom je kontekstu stvarnosti puno bliži urnebesni HBO-ov mockumentary/sitcom 'Veep' Armanda Iannuccija s Juliom Louis-Dreyfuss kao zanemarenom, nemoćnom i politički potpuno beznačajnom potpredsjednicom.

Uglavnom, 'Kuća od karata' ide dalje, Netflix je naravno već naručio treću sezonu, a oni koji odgledaju drugu sezonu i njeno spektakularno finale, tek se u trećoj imaju čemu veseliti...