Nakon tri godine rada na materijalu Tibor Karamehmedović završio je album koji će 3. ožujka objaviti LAA. Kako zvuči uživo, moći će se čuti na skorašnjoj zagrebačkoj promociji. Priliku za razgovor iskoristili smo da saznamo više o njegovoj motivaciji, planovima i novoj energiji s kojom ulazi u sljedeće razdoblje svoje karijere.

Novom pjesmom 'Bonvivani' nastavljate predstavljati nadolazeći album. Kako biste ga predstavili?

Najradije bih ga predstavio na koncertu, moje pjesme su napravljene da ih se izvodi i prilagodi atmosferi u klubu pa tko god ih izvodio.

Album ste nazvali 'Požalit se nekom'. Tko je ta osoba kojoj se vi žalite?

Uvijek se čovjek može požaliti - vidimo to oko sebe. A opet, tko se zna veseliti, naći će razlog. 'Požalit se nekom' nije pjesma o žaljenju, nego o toj nemoći kada osjećaš da nemaš snage popraviti stvari, ali bi rado da te netko svejedno sasluša.

Koliko umjetnik razmišlja o publici, a koliko radi iz vlastite potrebe emisije kreativnog potencijala, bez ikakve dvojbe o posljedicama?

Mislim da smo svi opterećeni troškovima. Živimo u budućnosti koja se još nije dogodila. Poznajem uspješne umjetnike koji rade isključivo radi para, a poznajem i one koji ne znaju da netko naplaćuje njihov rad. Sve ima dobre i loše strane pa čovjek živi i uči.

Prva prilika da čujemo kako album zvuči uživo bit će u zagrebačkom klubu Sax 11. ožujka. Što bi vam u budućem radu značile pozitivne reakcije publike na tom koncertu?

Jako puno, sviđa mi se kad bilo tko misli da radim dobro jer to, naravno, mislim i ja pa se potrudim. Već sam snimio jedan zagrebački koncert, a mogao bih i ovaj. Ovisi o atmosferi.

Što biste izdvojili kao najveću razliku između vaše samostalne karijere i one u bendu?

Prodane karte. (smijeh) Evo, ne znam, Silente je moj prvi i zadnji bend. Solo pjesme radim na neki drugačiji, svoj način. Moji tekstovi nisu kao Saninovi, njegovi su specifični i dakako bolji. Također, nemam proba s bendom, nego podgrijavam istu staru juhu pa te pjesme dobiju drugačiju notu. A solo izvodim i pjesme koje radim s bratom za Silente. Imam akustične i električne koncerte, oznojim se na svima. Volio bih da se to nekako prirodno shvati. Ima Jack White svojih nekoliko bendova, ima naših popularnih autora kojima nije problem tren biti u bendu pa tren u nekom drugom aranžmanu... Na kraju, to je samo glazba i ljudi je konzumiraju kako god hoće. Ako sam toliko malen da me se stavi u ladicu - tko mi je kriv. Neka bude tako - nisam taj, ti nisi ta.

Prije nekoliko godina zakoračili ste u solo vode i dogodio se razlaz Silentea. Što se zapravo dogodilo i kako danas gledate na to razdoblje?

Težak osobni period, puno neriješene gomile ispod tepiha, puno utvara u spavaćoj sobi. Nisam se dobro nosio s time, a Silente je konstantno bio na pozornici. Trebao sam šutjeti i kimati glavom, sad kad gledam unatrag... U životu ću često uzimati pauze od čega god bilo, ali više nikad neću to najaviti, pa makar imao 40 bukiranih koncerata. Svakako, da se zaštitim, prirodno sam se odmaknuo od pozornice. 'Silente ne može bez braće Karamehmedović pa staje i bend' - pojavila se hrpa lažnih vijesti o raspadu pa se s time, evo i dandanas, moram nositi. Nisam uopće svirao neko vrijeme, niti sam htio imati život glazbenika. Nakon dvije godine radio sam neke pjesme iz zezancije. A brat je predložio da dovršimo taj treći album Silentea koji smo vježbali te nesretne 2016. Brzopleto smo to odlučili, brzopleto snimili, puno rana je još bilo otvoreno pa nisam ni bio spreman za pozornicu. Odradili smo nekoliko promotivnih koncerata, Dom sportova u Zagrebu, pa prirodnim tokom počeli raditi na novim pjesmama i opet postali kao jedno. Tu sam se ohrabrio da izdam tih nekoliko svojih pjesama. Kako se nisam imao vremena baviti aranžmanima, snimanjem i promoviranjem solo materijala, taj prvi album izdan je nekako nedovršen i možda previše iskren. Drugi album - puno sam sretnija osoba.

Obično se kaže da je put do uspjeha trnovit. Smatrate li da je vaš bio takav ili je sve išlo onako, rekli bismo, glatko…. Što smatrate ključem uspjeha Silentea?

Trnovito, naravno. Vidim da ljudi vole odmahnuti rukom i reći: 'Silente, pjesmuljci, terca preko noći itd.' Istu tu pjesmu svirali smo osam godina prije objave, slali je na natjecanja, hvatali ljude za rukav da objave bilo što. Pa je tako i ta 'noć' došla i počeli su nas vući za rukav. Ali vječna je to borba i svaka nova pjesma mora biti dobra. Nije lako ni doživjeti 'drugi uspjeh', pa nam se dogodilo. Prvenstveno volim ono što radim. Svirao bih doma ženi i zaljubljeno bismo slušali te pjesme, govoreći 'uuu, da ovu čuju', da ne idem samo po gradovima i sviram ih istomišljenicima. Pjesma nas mnoge spaja, ali radio bih ja i da spojim samo nas dvoje.

Kako ste uz svu popularnost i uspjeh uspjeli zadržati skromnost?

Popularnost ne vidim, a uspjeh smatram kad dovoljno dobro napravim ono što je bilo samo u mojoj glavi.

A sad nekoliko pitanja koja nemaju veze s glazbom… Recimo, kako provodite slobodno vrijeme? Koje filmove, pisce i glazbu volite?

Anime i horore.

Čime biste se bavili da se ne bavite glazbom?

Glazba bi tu negdje uvijek bila. Ne vidim život bez toga. A puno ostalih stvari radim možda i bolje od glazbe... Ma daj mi bilo što i radit ću dobro. Daj me u pekare, kuhare, prodavače, električare ili čistače. Sve ću to razvaliti jer sam tako naučen.

Ne volite komentirati privatni život, no nedavno ste postali tata. Možete li nam otkriti kako ste se snašli u roditeljskoj ulozi?

Sjajno, želim joj puno ljubavi i strpljenja.

Što su za vas ljubav, uspjeh i sreća?

Rad.