Na pitanje ima li trenutaka koje bi volio izbrisati iz svoje karijere, primjerice neke gafove koji su mu se dogodili tijekom vođenja vijesti, Tomislav Jelinčić kaže da - nema brisanja. 'To sve treba proći, sa što manje ožiljaka skupljati iskustvo i kaliti novinarski zanat. Kao i u životu, nije svako zlo za zlo. A i dobro smo se svi zajedno nasmijali', ispričao je za Večernji list.

Već na početku karijere osjetio je danak stresa na svom zdravlju kad mu je puknuo čir. 'Dobro je sve to, tijelo kaže svoje i upozori na vrijeme. Kad si mlad i neiskusan, na životne dubioze gledaš sa strepnjom, a danas ih prevaljuješ sa smiješkom. Stres je u novinarskom poslu ok, pokreće te i daje snagu za nove radne pobjede', kaže.

Pričao je i na temu toga koliko se naša politička scena promijenila od njegovih novinarskih početaka. 'Čini mi se da u politici nema bolje – lošije. Svako doba nosi svoje jednako dobre ili jednako loše likove. Ono što se mijenja su eter i mediji, kad sam započinjao s ozbiljnijim novinarstvom bio je tu takoreći samo HTV na kojemu sam brusio zanat sedam godina. Često konferencije za medije nisu počinjale dok nije došla novinarska ekipa i kamera HTV-a pa su nas druge kolege prezirale jer smo mi s Prisavlja uvijek kasnili. Glavnim je glumcima najveći interes bilo pojaviti se na ekranu javne televizije pa su nas čekali iako to nikad od njih nismo tražili. Danas je to nezamislivo i dobro da je tako. Etera za svakoga ima koliko želiš', smatra.

'Vidim po sastavcima iz hrvatskog, školskim nastupima i aktivnostima u dramskim grupama da su klinci uhvatili maminu i tatinu žicu, pa su im umjetnost i pozornica sigurno negdje na životnom putu', ponosan je. Misao vodilja u odgoju mu je da mu djeca dignu glavu s ekrana i uživaju u svijetu oko sebe. 'Da vide ljude s kojima žive i susreću se, a ne samo njihove profile, da postanu dobri ljudi uvijek spremni pomoći i nasmijati se. Tada je obitelj i više nego velika', objasnio je.

Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti Tomislav Jelinčić je diplomirao i filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu – smjer dokumentarni film. Poslije 6 godina snimanja završio je dokumentarac o dobrom čovjeku i dvije rode.

'Umirovljenik Stjepan Vokić u Slavonskom Brodu 26 godina brine o ranjenoj životinji koja pritom ne može biti nečiji kućni ljubimac niti ju možeš kome malo dati na čuvanje dok te nema. Ta životinja pritom ima i vjernu ljubav koja joj se punih 16 godina svako proljeće vraća iz južne Afrike kako bi obnovili vrstu. Tijekom snimanja sam se uvjerio da su diljem svijeta opčinjeni ovom pričom iz Hrvatske pa mi je drago da će film koji je koprodukcija s kolegama iz Slovenije i Italije, dokumentarac o Klepetanu i Malenoj, publika premijerno imati priliku vidjeti 24. kolovoza na otvaranju Liburnija film festivala u Opatiji', najavio je.

Pričao je i o tajni svog uspješnog braka sa suprugom Ivanom. 'Ne bih ja od braka stvarao neku veliku famu i otkrivao posebne tajne dugotrajnosti. To bi trebalo biti nešto sasvim normalno. Život s uvažavanjem i poštivanjem partnera bez gledanja samo svojih interesa i komocija mi se čini nekako nužnim, a kad je to obostrano onda ne bi trebalo biti problema koji se ne mogu prebroditi', ističe urednik i voditelj.