Nakon više od 40 godina impresivne karijere Vlatko Stefanovski objavio je album 'Mother tongue', a pred zagrebačkom publikom nastupa u travnju. U iskrenom razgovoru kralj žice djeluje opušteno i neposredno. Otvorio je tako dušu i prisjetio se vremena kada je postojao Leb i sol, a prvi put govorio je i o smrti voljene supruge Gordane. 

Pripremate koncert u Lisinskom 17. travnja. Već ste puno puta svirali ondje - što sada očekuje publiku?

Dolazim u Lisinski prvi put solo, na moju veliku radost, i probat ću tu večer pretvoriti u svečanost zato što smatram da je ono što imam ponuditi publici - svečanost. Došao sam do tog nivoa da se mogu odvažiti svirati sam. Mislim da sam dovoljno naučio taj zanat i imam dobar ton koji daleko putuje pa vjerujem da će publika biti zadovoljna. Imat ću goste Bow Vs. Spectrum, Filipa Novosela, vrhunskog tamburaša koji je završio Berkley School of Music i koji sada gradi karijeru ovdje s kolegom Tihomirom Hojsakom, a možda bude još koje iznenađenje na koncertu. Nudim ovaj put nešto vrlo intimno, nešto minimalistički, ali vjerujem da će biti maksimalistički u emocijama. U glazbi se na kraju samo to broji. Golovi u muzici su to koliko emocija doneseš na pozornicu, koliko daleko baciš svoje emocije publici. Sve drugo je manje važno. Taj moj nastup, solistički istup je u cilju vraćanja nekim bazičnim vrijednostima. Znači ako znaš svirati i znaš nešto otpjevati, bavi se glazbom, a ako ne znaš, nauči. Jer danas se svi bave glazbom. To je isto kao da ja počnem popravljati automobile, a ne znam to raditi. Okej, to je demokratizacija tehnologije, sve je postalo dostupno, svatko želi praviti svoju glazbu, ali ipak mislim da sam stekao pravo da nakon 40 i više godina bavljenja ovom disciplinom, nakon svih mogućih i nemogućih projekata koje sam radio, napravim ovakav solistički projekt.

Svirali ste u raznim prostorima, dvoranama, klubovima, na stadionima. Što vam je draže: Intimniji i manji prostori ili velika pozornica?

Volim koncertne dvorane jer su one dizajnirane, napravljene za koncerte. Nisu napravljene za košarku, rukomet, niti za hokej iako smo mi glazbenici morali probati i takve dvorane koje nemaju nikakve veze s akustikom, muzikom. Koncertne dvorane volim zato što su one napravljene za glazbu. Imao sam sreću, zadovoljstvo i čast nastupati u stvarno fantastičnim koncertnim prostorima kao što su Wiener Musikverein, Gewandhaus u Leipzigu i Barbican Centre u Londonu. To su sjajna mjesta u kojima se slavi glazba. Tamo diše drvo koje rezonira i vibrira u rezonanci s onim što se svira. 

Vaš prvi instrument bili su bubnjevi. Čije ste gitarske rifove skidali, od koga ste najviše učili zanat?

Od Beatlesa. Sve sam naučio od njih! I formu, i harmoniju, i melodiju, i zvuk električne gitare, i - napokon - pisanje tekstova. Sve sam to naučio od Beatlesa. Jer oni su bili sveti duh rock'n'rolla, oni su sve izmislili. Naravno, učio sam i od svih koje sam tada slušao. Odrastao sam uz glazbu Jimmyja Hendrixa, muziku grupe Cream, Erica Claptona. Sve informacije, sve pjesme, ploče, postere, časopise... sve sam to upijao i polako učio svoj zanat. 

Je li nezahvalno virtuoza poput vas pitati koji je najveći gitarist svih vremena?

Reći ću vam bez mnogo razmišljanja. To je ime koje je poznato u gitarističkom svijetu - Allan Holdsworth je najveći električni gitarist. Naravno, on nije na prvu loptu jer svira 'tešku' glazbu, ali ako me pitate o gitarističkom tonu i umijeću, to je on. Tko je napravio najveću gitarističku revoluciju? Jimmy Hendrix. On je zadao neke teške lekcije svima koji su poslije njega odlučili svirati gitaru. Kao što je u svijetu bas gitarista Jaco Pastorius postavio teške standarde koje su neki već savladali, ali način na koji je on to radio prosto je nemoguće skinuti.

I vaša glazba, spoj jazza i rocka s tradicionalnom narodnom glazbom, također je teška i zahtjevna za sviranje. 

Trudim se pojednostaviti svoj izraz, da to bude jednostavna glazba, ali naravno, izleti mi uvijek neka 'komplikacija' jer je to moj senzibilitet.

Onime što je svirao Leb i sol od samog početka djelovanja podizali ste standarde za ljestvicu iznad ostalih. Malo tko vas je mogao nadmašiti.

Hvala vam na komplimentu! Bili smo malo ispred vremena, radili smo zanimljive stvari, kombinirali neka čudna rješenja. Ti naši albumi kako prolazi vrijeme postaju sve značajniji i sve skuplji na diskofilskom tržištu. Prvi album se, čuo sam, prodaje za 200 eura.

Jedna od vaših antologijskih pjesama je 'Čuvam noć od budnih'. Kako je nastala?

Bio sam zaljubljen i pjesme su samo izlazile iz rukava.

Niste prodavali filozofiju u svojim pjesmama, već ste poruke izražavali glazbom. Pjesma 'Kao kakao' kao da je proročanstvo o vremenima u kojima smo se našli.

Za 'Kao kakao' najprije sam napisao tekst. Imao sam matricu, stavio sam mozak u pogon i jedne večeri sam otišao na spavanje, no u stanju jave i sna sam ustao, došao do pisaće mašine i samo istovario tekst. Kao da sam na telopu vidio cijelu pjesmu i kuckao sam tekst na papiru koji sam ostavio u pisaćoj mašini.

Prije 11 godina imali ste reunion benda. Je li moguće ponovno okupljanje Leba i soli?

Nikad ne reci nikad, ali u ovom trenutku nemam takvih planova. Bavim se svojim novim albumom, a to je nešto što moram njegovati i predstaviti publici.

Kako je moguće da ste taj album snimili za tri, četiri dana?

Zato što sam ga spremao dvadeset godina. Peglao sam taj izraz, a poslije ga je bilo lako snimiti jer sam ga samo istovario. Nisam tražio rješenje u studiju, rješenja su već bila postavljena. Imam svoj studio i samo je pitanje kad ću ući u njega. Hoću reći da u posljednje vrijeme ne snimam muziku, snimam uzbuđenje. Mene ne zanima to da spojim dva, tri tona, akorda, zanima me da budem uzbuđen oko onoga što radim. Kad sam u nekom podignutom emocionalnom, duhovnom stanju, onda snimam. 

Na omotu tog albuma, 'Mother tongue', fotografija je vaše majke Nade iz Tolstojeve predstave 'Živi leš' iz četrdesetih godina, kada još niste bili rođeni. Koliko ste inspiracije za umjetnost crpili od nje?

Ona je bila glumica i odavno više nije među nama. Bila je vrlo zanimljiva žena. Kad sam vidio tu fotografiju, otkačio sam. Pronašao sam je zgužvanu pa sam je dao u neku fotografsku radnju da je fotošopiraju i srede. 

Gdje ste stali s pisanjem autobiografije?

Nikako da se natjeram da počnem pisati, a imam toliko toga napisati. Mi smo orali suhu zemlju, mi smo krčili put, raspravljali s carinama, svirali u nemogućim uvjetima, u nekoliko dana snimali albume, borili se s birokracijom, financijskim problemima, osobnim ludilima, što da vam kažem? Prošli smo sve i svašta.

Je li vam drago to što je vaš sin Jan u glazbi?

Jako mi je drago zbog toga. Prvo, rano je otkrio neke zakonitosti koje nekim ljudima ne mogu objasniti. On ima bolji sluh od mene deset puta. Slušao je Stravinskog kad je imao pet godina. Upijao je aranžmane klasične glazbe kao dijete, zažmirio bi i uživao. Tako je izoštrio svoj sluh ili se već rodio s njim da je to nenormalno. Ne mogu se pohvaliti takvom muzikalnošću kakvu ima on.

Je li vam žao zato što svira bubanj, a ne gitaru?

Meni je to još bolje, jer da je svirao gitaru, svi bi ga uspoređivali sa mnom. Ovako ima teritorij samo za sebe.

U glazbi ste postigli gotovo sve. Postoji li nešto što još želite ostvariti?

Nisam dobio Grammy, niti bio na naslovnici Guitar Playera. (smijeh) Najveće dostignuće je ostati živ i zdrav u ovim vremenima, prilično opasnim i surovim. Volio bih 'odgovarati' na projekte koji se budu pokazali na putu. Ne želim ništa raditi na silu. Ono što se pojavi - idemo to napraviti, a ono što se ne pojavi - nije se trebalo pojaviti meni, nego će se nekome drugome pojaviti. Ne silujem ništa, želim surađivati s ljudima sličnog senzibiliteta, ukusa. Naravno da bi mi laskalo da me neko veliko ime pozove da sviram s njim, da radim projekte s ljudima koje volim i cijenim. Mladi ljudi su često nestrpljivi, odmah bi da dobiju Grammy i novac. Moj put je bio drugačiji.

Spomenuli ste teška vremena. Vi to radite sa svojom etno glazbom, no čuvaju li narodi Balkana svoj kulturni identitet i tradiciju i može li se to uopće sačuvati?

Ne da je čuvam, ja je pokušavam oploditi, dati joj novi smisao, život. Makedonska narodna muzika je poznata. Svi je sviraju i pjevaju, od Japana do Amerike. Svi znaju 'Jovano, Jovanke', što je valjda najveći hit na planetu, ali meni je to materinji jezik, a njima turizam, avantura. Kad to odsviram, znam koja je specifičnost tog izraza. Mogu je svi svirati jer to nije pretjerano teško, ali je način na koji ja to radim prirodan. A biti prirodan je prilično teško. Ako ste prirodni, onda ste autentični, a ako ste autentični, imate šanse biti uspješni.

Izjavili ste da je slava opasnija od heroina. Kako ste uspjeli odoljeti zamkama rock'n'rolla i ne odati se porocima kojima su se prepustili mnogi glazbenici?

Velika je predrasuda to da glazbenici moraju biti narkomani, alkoholičari i promiskuitetni pod svaku cijenu. Nisam ušao u glazbu zbog droge ni alkohola, nego zbog ljubavi prema glazbi. Mogu se napiti i bez sviranja, sjesti na gajbu ispred dućana i popiti deset piva, ali to ne znači da ću se baviti muzikom, nego da ću biti alkoholičar. Ima muzičara koji su straight, ali i onih koji su boemi. Ima svakakvih glazbenika, ali glupo je baviti se posljedicama. Uspjeh je posljedica nečeg što si dobro napravio u životu. Jer to nije cilj. Uspjeh ne smije biti cilj, kao ni novac koji je nagrada za nešto što si dobro napravio. Ako kreneš trčati za novcem, on će brže trčati od tebe. 

S Radom Šerbedžijom snimili ste duet 'Superheroji'. Tko su superheroji današnjih generacija?

Bome dobro pitanje! Promijenili su se. Ne postoje više ideali. Madonna je bila prorok s pjesmom 'Material Girl'. Znači, generacije su postale materijalne i prilično navučene na mobilnu telefoniju, tehnologiju, društvene mreže zbog kojih su se u međuvremenu toliko otuđile od ljudi da više nemaju nikakve veze s društvom. To su mreže koje hrane velike tehnološke sisteme. Frend na Facebooku, brojevi lajkova nisu dodir nečije ruke. Sve je to lijepo, simpatično da se nahrani ego, ali što znače lajkovi? Imaš ih puno, ali nemaš gig, nemaš hit. Nemam ništa protiv društvenih mreža i tehnologije, nemojte me krivo shvatiti. I ja koristim tehnološke stvari, nisam dinosaur, konzervativac. Prije neki dan su me pitali što dugujem mladima, a ja sam rekao da mladima ne dugujem ništa. Svojoj sam generaciji dao se što sam imao, a sad neka meni mladi daju nešto, neka me pozovu na koncert i neka me toliko impresioniraju i zbune da ne znam gdje su izlazna vrata. To bih recimo volio da mi se dogodi od nekog mladog benda. Da dođe neki novi Frank Zappa ili Hendrix i da me pošalje u penziju, tako da mogu reći: 'Nisam više za ovaj posao.' Mladi duguju meni, a ne ja mladima. Neka se odvaže i naprave nešto novo, pa čak i pod cijenu da završe priču o rock'n'rollu. Neka izmisle nešto novo i kažu: 'Rock'n'roll is dead, mi smo napravili nešto novo.' S druge strane, danas su tu svakakve škole za gitaru, tutoriali na Youtubeu, sve je dostupno. Ako želiš, sve ti je dano, samo moraš naučiti svoj zanat. Mi smo bili gladni informacija, novih izdanja, gitara, kablova, žica, svega. Bojim se da su današnja djeca sita svega.

Prije manje od godinu dana dobili ste nagradu za životno djelo od nove vlasti u Makedoniji. Jesu li se stvari u međuvremenu promijenile na bolje?

Imamo novu vladu koja je otvorila put do europske integracije, polako se na međunarodnom planu otvaraju nova vrata i želim sve najbolje našim zvaničnicima koji se bave time. Želim im puno sreće, zdravlja i energije da istjeraju ono što su započeli jer ipak predugo čekamo u čekaonici za ulazak u EU. To je frustrirajuće, ali vjerujem da će se ipak neke stvari promijeniti na bolje. 

Da vas stave na vlast jedan dan i da postanete predsjednik, kako biste nazvali Makedoniju?

Mislite kakvo ime bih joj dao? Prvo, nitko mi neće dati vlast, drugo, meni uopće ne smeta ime Republika Makedonija jer je to politički pojam, a ne zemljopisni. Kad neku državu nazoveš republic, to je apsolutno politički pojam. Po meni tu nema nikakvih problema, nego je problem izmišljen prije 25 godina, a to samo govori o apsurdnosti problema kojima se bavi politika. Ako bi meni dali vlast, ne samo u Makedoniji, nego malo šire... Uh, ja sam utopist, maknuo bih sve granice i dao bih svijetu da komunicira, putuje bez ikakvih ograničenja i da razmjenjuje dobra, novac, trguje. Ali, kažem, to je utopistička misao.  

Prije nekoliko mjeseci ostali ste bez voljene supruge. Kako se nosite s boli i tugom?

Izgubio sam svog životnog partnera, majku svoje dvoje djece. Užasno teško sam sve to podnio. Glazba mi je jedini lijek i naravno motiv da se bavim njome i svojom djecom. Inače, nisam očekivao da ću osjetiti takvu bol. Osjetio sam razne stvari u životu, ali ovo me jako uzdrmalo.