Kao čovjek teatra, Rade Šerbedžija je trosatni koncert dramaturški i ritmički odlično složio oblikujući glazbene blokove kao zatvorene cjeline ispunjene pjesmom, recitacijom i pričom. Na njih je nadovezivao mudro odabrane goste, da bi sve zaokružilo zajedničko finale u nevjerojatno pozitivnom raspoloženju. Već na samom početku srušio je rampu između pozornice i publike, prošetavši za vrijeme izvedbe 'Imam pjesmu za tebe', među publikom. Upravo ta bliskost između izvođača i publike bila je sveprisutna tijekom cijelog koncerta. Podgrijavala ju je Radina ležernost i gotovo opipljiva sugestivnost u pjevanju i govorenju poezije, šarmantni govorni umeci, dobro odmjerena emocija i njegov prepoznatljiv kavanski duh koji izvedbenu energiju stavlja ispred perfekcije, a komunikaciju među glazbenicima ispred pojedinačnog glazbenog putovanja.

Zbog toga i koječega još, Radino trosatno šarmantno, ugodno i toplom emocijom ispunjeno glazbeno putovanje proletjelo je uz apsolutnu vjeru i prepuštenost publike redateljskom, odnosno dirigentskom štapiću 'velikog meštra svih…' muzikanta (krademo malo od Krleže). Kad smo kod velikog M. K., i u nedjelju je Rade nataknuo na glavu slavni šešir koji mu je Krleža poklonio kako bi zapjevao jednu od pjesama Petrice Kerempuha, prilično aktualnu 'Gumbelijum roža fino diši (na galgam se bumo zibali si)'.

Uz Krležu, Rade nije izbjegao ni svog učitelja Arsena Dedića ('bio sam vojnik Arsena Dedića') otpjevavši 'Panonske trešnje' koje je Arsen napisao za njega, 'Tvoje nježne godine' i na neizbježnu 'Ne daj se, Ines', koja u Radinoj interpretaciji i dalje zvuči svježe, živo i svevremeno. Ako bismo trebali izdvojiti, među vrhunce Radina vrlo ujednačenog i odlično složenog seta dodali bismo moćno otpjevanu pjesmu ponajboljeg interpreta naših prostora Vice Vukova – 'Na vanjkušeku glava', snažan i dramatičan 'Povratak ratnika' koji je napisao zajedno sa suprugom Lenkom te ciganski klasik 'Verku Kaluđerku'.

Prvi Radin gost samo je na papiru samozatajni slovenski kantautor Vlado Kreslin koji je krenuo potiho i sugestivno, praćen samo gitarom i tihim uživanjem publike, da bi do kraja koncerta odvrnuo glas na moćni maksimum u beskrajno zabavnoj izvedbi 'Muzikanata'. Drugi predah Radi je priuštila kći Milica koja je čistim i lijepim glasom otpjevala vlastitu pjesmu.

Treći gost bio je bog gitare, jedan, jedini i jedinstveni Vlatko Stefanovski koji je svoj set otvorio pjevnim hitom 'Gipsy Song', da bi potom prepustio prstima da se rasplešu po gitari, njihovom prirodnom staništu. Vlatkovih desetak minuta odvelo je cijeli koncert u neke svemirske visine kojima lebde nadljudi i nadzvučja, da bi kao četvrti, gost iznenađenja, uslijedio beskrajno šarmantni Kemal Monteno s 'Napiši jednu ljubavnu' i na kraju 'Nekako s proljeća'.

Za kraj osvrta ostavljamo bend Zapadni kolodvor u sastavu: Mario Igrec na gitari, Jura Vrandečić na basu, Ranko Purić Campi na bugariji, Antun Stašić s violinom u ruci i Marjan Krajina s harmonikom u krilu, uz dodatak 'katice za sve' Danila Šerbedžije. Od početka do kraja koncerta dečki su bili odlični partneri Radi i gostima bogateći zvučni prostor pravom dozom emocije, boemštine i energije. Virtuozni Antun Stašić svaku je pjesmu bogatio što ciganskom, što starogradskom emocijom i energijom, oblikujući odlična violinska sola i glazbene dijaloge s Radinim glasom. Ekspresivni Marijan Krajina u harmoniku je unio i cigansku strast i eleganciju Lisinskog, dok je Mario Igrec odsvirao nekoliko odličnih sola te kratak gitaristički dvoboj s Vlatkom Stefanovskim. Kad smo kod Stefanovskog, oduševila nas je njegova prilagodljivost pjesmi, bendu i pjevaču. U jednom bi trenutku gitarom slojevito ispunjavao cijeli zvučni prostor, da bi u drugom tek diskretno i potiho pratio Zapadni kolodvor.

Na kraju možemo samo zaključiti kako su nam Rade Šerbedžija i gosti pružili izuzetno ugodno glazbeno putovanje, svjetlosnim godinama udaljeno od minusa na računima i otkaza u džepovima, putovanje u neke bezbrižnije, dimom ispunjene, vinom razlivene i pozitivnom energijom nabijene svjetove.