Teško da je prosječnog pretplatnika HRT-a išta moglo pripremiti na intelektualni atak pod kojim se našao sinoć pred televizorom. Nakon što je odgledao Dnevnik 3 s Tončicom Čeljuskom, igrao se s daljinskim tijekom 20-minutnog bloka reklama za crepove, beton i lasersko ispravljanje vida te potom prespavao Vijesti iz kulture – 'Što je meni Balkan: Kino Europa' mogao mu je samo djelovati kao rezultat najezde vanzemaljaca na Prisavlje. Promišljanja Borisa Budena i specifičan autorski stil Ines Pletikos otprilike se u tom omjeru uklapaju u uobičajen program HRT-a.

Sad, nemojte me krivo shvatiti. Nije da na HTV-u nema mozgovno živahnog pučanstva i nije da se na njegova dva programa nikada ne prikazuju sadržaji koje bi poželio pogledati i štokoji zahtjevniji pretplatnik. No uobičajena HTV-ova dokumentarna forma uz časne je iznimke obično penzionerskog tempa, pučko-predajne tematike, trideset godina zastarjelog stila ili je otkupljena od stranih televizija. Dokumentarac Ines Pletikos u tom je kontekstu totalno drukčiji od drugih, pa odande i analogija s vanzemaljcima.

'Što je meni Balkan: Kino Europa' nije bez mana. Na trenutke ga je teško pratiti, teško uhvatiti nit kojom se čudnovato montirani fragmenti vežu u priču ili poantu koju nam autorica želi prenijeti. Osobno me u početku iritiralo i forsiranje Darka Rundeka kao neprikosnovenog soundtracka autoričina doživljaja balkanskog identiteta i s tim povezana alternativna furka koja se – ne suviše nametljivo – ali ipak dovoljno primjetljivo (i predvidljivo) provlači kroz cijeli film. No riječ je o osobnom doživljaju, kao što se uostalom najavljuje i samim naslovom – 'Što je MENI Balkan' – i autorica me malo, pomalo u taj svoj doživljaj uvukla dovoljno duboko da sam ga i sama počela proživljavati.

Balkan je zamišljena kategorija, rekao je u filmu Boris Buden, citirajući klasik Marije Todorove. Za neke je on psovka i uvreda, za neke, poput Rundeka, nadahnuće kojemu se vraćaju i nakon što se odsele u inozemstvo, za neke, poput Budena, misaona kategorija kroz koju promišljaju vlastiti i grupne, kulturne identitete. Nekima je pak Balkan život od kojega pokušavaju pobjeći, kao što je to u filmu slučaj s djevojkama i mladićima iz okolice Knina, koji na kraju, uz vijugavu cestu usred spektakularnog, ali pustog krajolika, pronalaze šofera voljnoga da ih odande i odveze. Balkan je sve to – čitav taj skup čudesno montiranih fragmenata, osjećaja, promišljanja, slika i zvukova koje je Ines Pletikos uspjela isplesti u sinoć prikazanom dokumentarcu.

A HTV joj je, kao što stoji na kraju sjajno izrađene špice, u tome pomogao. I dokumentarac prikazao. Jest, morali smo stisnuti zube i ostati budni uz Dnevnik Tončice Čeljuske da bismo ga pogledali, ali neka, ipak bilježim jedan plusić u rubriku javne televizije. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, emitiranje bilo čega nalik tome njihovim se komercijalnim kolegama ne bi moglo dogoditi ni uz pravu najezdu vanzemaljaca.