Matthew Heineman je redatelj dokumentaraca sklon riziku. Snimao je u Meksiku s bandama kriminalaca i korumpiranom policijom, a s tim filmom 'Zemlja kartela' 2016. je bio nominiran za Oscara. Opasnosti se izložio i snimajući u ratom razorenoj Siriji, a njegov posljednji film, još uvijek bez naslova, kronika je završetka američkog rata u Afganistanu.

Stoga je bilo za očekivati da će se 38-godišnji filmaš upustiti i u dokumentranje krize izazvane Covidom, ali hvaljeni filmaš sigurno nije ni sam očekivao da će njegov film odbiti niz frstivala te da će napokon premijerno biti prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Hamptonsu koji se održava ovoga tjedna.

Heineman se trudio film završiti još za Sundance, koji se održavao krajem siječnja i početkom veljače, no iako je dobio pohvale s ovog festivala, redateljica Tabitha Jackson nije bila spremna prikazati 'Prvi val' publici. Spremni nisu bili ni u Cannesu, Tellurideu, Torontu i na New York Film Festivalu.

Heineman je svjestan da je pogled na Covid kakav pokazuje u svom filmu vrlo uznemirujuć i priznaje da se i sam rasplače svaki put kad ga pogleda. Film je bez sumnje težak za gledanje, kaže, ali i katarzičan, iscjeljujuć i emotivan.

'Nije li to točno ono što bi filmovi trebali raditi? Posebno s ovim filmom, želim da ljudi razmisle o svojim životima, naročito sadašnjim životima, o tome kako nas je to promijenilo, kako se društvo promijenilo', kaže Heineman za IndieWire.

Heinemanu i njegovoj filmskoj ekipi otvorena su vrata bolnice Long Island Jewish Medical Center (LiJ) u Queensu, a nakon višetjedne logistike produkcija je neiskorištenu konferencijsku sobu u bolnici iskoristila za spremište snimateljske opreme u kojoj se filmska ekipa i oblačila za ulazak među oboljele. New York je do trećeg tjedna ožujka postao epicentar epidemije u SAD-u, a najviše pacijenata od bilo koje druge bolnice u New Yorku zaprimila je upravo LiJ bolnica. Treba li spominjati da je možda najteži zadatak bio pronaći snimatelje?

Na kraj su ih imali tri, koji su se u dvočlanim timovima izmjenjivali s terenskim producentom i redateljem, opremljeni istom zaštitnom opremom kakvu su imali liječnici i medicinske sestre. 'Nismo imalio poseban tretman i jednostavno smo radili isto što i oni – navlačili zaštitnu opremu i presvlačili se, a morali smo svaku večer i čistiti svoju opremu. Proces od trenutka završetka snimanja do trenutka kad smo se doista mogli opustiti trajao je satima', kaže Heineman i dodaje kako tih trenutaka opuštanja gotovo da i nije bilo.

'Bilo je zastrašujuće. Živjeli smo u toj stvari koju smo dokumentirali, a kod kuće je bilo isto kao i u bolnici. Kao da jednostavno ne možete isključiti mozak, a trajalo je mjesecima. Snimao sam u Meksiku i u Afganistanu i uvijek ima trenutaka pod adrenalinom, ali vam se mozak ipak isključi. Ovo je trajalo jako, jako dugo', kaže Heineman.

Naivno su mislili da će snimanje trajati najviše mjesec dana, i u bolnici svakodnevno snimali od 12 do 16 sati. Nakon šest mjeseci, ponosno ističe Heinman, nitko se u njegovoj filmskoj ekipi nije razbolio.

Nakon toga trebalo je pronaći likove čiji će priču pratiti, a obzirom da je razgovor s pacijentima u početku bio zabranjen, morao ih je pronaći među liječnicima ili medicinskim sestrama.

Pronašao ga je u dr. Nathalie Dougé, prvoj generaciji haićanske Amerikanke. Šarmantna, iskrena i izražajna liječnica pustila je filmaše i u svoj stan, a u svibnju se priključila i u proteste Black Lives Matter. U vrijeme dok se dr. Dougé borila da zadrži svoje pacijente da i dalje dišu, aktivistica Dougé nosila je masku na kojoj je pisalo 'Ne mogu disati'.

'Trauma filma nije samo taj zatvoreni svijet bolnice, već i ostatak svijeta koji ne može disati. To je dokument našeg vremena. Ne može biti relevantnije, aktualnije i pravovremenije', rekla je Carolyn Bernstein, izvršna potpredsjednica za dokumentarne filmove na National Geographicu, koji je pomogao u stvaranju filma.

Film je fokusiran na dva suštinska radnika odvojena od svojih obitelji i koji se oslabljeni virusom bore za život. Jedan je policajac Ahmed Ellis, a druga medicinska sestra Bruxelles Jabon. Heineman je neke scene snimio i izvan bolnice, posjećujući obitelji pacijenata, a filmaše je u svoj dom pustila Ellisova supruga Alexis.

'To je očito bila druga velika tragedija Covida - ti ljudi su patili sami u bolnici, a njihove su obitelji patile same kod kuće. To je bilo jako teško za gledati, ljudi su donosili odluke o životu i smrti preko iPada. Svi smo bili zadivljeni kako su se ljudska bića u trenucima ljepote i ljudskosti udružila. I koliko god to bilo teško, zastrašujuće i užasno, ipak sam svake noći odlazio spavati punog srca. Zvuči pekmezasto, ali bio sam nadahnut svaki dan', kaže Heineman.

Više od godinu i pol nakon početka snimanja, Heineman je uzbuđen što će film napokon predstaviti javnosti. Na pozornicu će dovesti i dio gomile ljudi koji su snimili film, ali i preživjele likove, od kojih će se mnogi ponovno susresti po prvi put, znajući da će biti suza.

'Nadam se da je svijet spreman za ovaj film i da će nam film na neki način omogućiti da razmislimo o onome što smo prošli i kako smo se svi promijenili kao društvo, kao pojedinci. I da ćemo biti dio procesa ozdravljenja dok se trudimo gledati naprijed. A kroz ova četiri lika postoji taj proces: život ide dalje. Za neke ne, za druge da. Nadam se da je to više od filma o Covidu', kaže Heineman i objašnjava kako pokušava snimati filmove o idejama i stvarima koje ljudi proživljavaju ili pričaju, ali humanizirane.

'Često se te takve stvari nalaze u naslovima ili statistikama. Jedna od najvećih tragedija Covida je ta što ljudi zapravo nisu vidjeli što se događa u bolnicama', zaključuje Heineman.

'Na umjetniku je da pomogne filtrirati stvari i osmisli ono što se dogodilo. Ljudi koji su živjeli i umrli i borili se za nas koji smo zdravi, terapeut, liječnik i medicinska sestra, svi su preuzimali izvanredne rizike na različitim razinama plaća kako bi zaštitili nas. To je priča koju treba ispričati, i dobro je ispričati. Ovaj film nije slučajno snimljen. Matt Heineman napravio je nevjerojatan posao ispričavši te priče', kaže David Nugent, hrabri direktor festivala koji je istupio i odlučio prikazati 'Prvi val'.

'Umjetnost bi ljudima ponekad trebala biti i nelagodna', zaključuje Nugent.