Kao dječak promatrajući kamione maštao je postati vozač, zatim nogometaš, a u srednjoškolskim se danima pojavila ljubav prema novinarstvu. U svom je bogatom radnom iskustvu prošao sve medije, televiziju, radio, novine, ali i redakcije sporta, unutarnje i vanjske politike. Iza njega su brojne reportaže, a mnogi ga pamte po ratnim izvještavanjima iz Šibenika za vrijeme Domovinskog rata. No izvještavao je i s brojnih ratišta i kriznih situacija – od Ukrajine, Sirije, Irana, Makedonije, Sudana do 'Pustinjske oluje' u Iraku.

Nedavno ste dobili nagradu Joško Martinović za televizijsku reportažu o Iraku, objavljenu u emisiji 'Global'. Koliko vam znače nagrade i priznanja?

Iznimno mnogo. Kao potvrda truda, zalaganja i želje koju unosiš u posao. Ali i dokaz da je čitava ekipa funkcionirala besprijekorno. Jer do ovakvog uspjeha stiže se prije svega timskim radom. Pojedinac može vrlo malo sam. Moji prijatelji i radne kolege na ovome projektu, snimatelj i montažer Dario Kiš te tonski snimatelj Nino Zubović, dali su 150 posto sebe. Naravno, takvi uspjesi su i obveza da se sve ubuduće čini na sličnoj razini. Jer svaki dan je novo dokazivanje, a gledatelje ne možete prevariti. Oni su jedino mjerilo i vodilja kako i što treba činiti.

Prošli ste i gotovo sve novinarske redakcije, od sportske, unutarnjopolitičke pa do vanjskopolitičke. Koja od njih najbolje odgovara vašem senzibilitetu i interesima?

Pa svaka ima svojih čari. Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Možda to dođe i s godinama. Kada ste mlađi, afiniteti su vam drugačiji, ali ono što je definitivno, česte promjene u ovakvom poslu dodatno iz vas izvuku ono najbolje. Ali, naravno, ovisi i o karakteru. Ja sam nemirna duha i ne trpim puno istovjetnost.

Koje su, po vama, odlike dobrog reportera?

Svatko ima svoj 'modus operandi'. To vam je kao kod ljudi. Netko sebi posao organizira u cik zore, jer je takav tip. Netko radi do kasno u noć, jer tada bolje funkcionira. Nema univerzalnog odgovora. Osim jednoga, morate znati materiju o kojoj pišete ili govorite. I to dobro. Copy/paste nije dobar posao i to nije dobro novinarstvo. Nažalost, danas je toga sve više.

Kako se nosite sa stresom, ali i mogućim opasnostima prilikom izvještavanja?

Ne mislim na njih. A stres je dio mojega života. Tako živim i nosim se s njim već više od 25 godina. A svašta sam prošao. Jedan moj prijatelj redatelj mi jednom reče u šali da bi volio snimiti film, naravno, to je bila šala. No nažalost, ili sreću, ovisan sam o onom pozitivnom stresu, koji nužno nosi i adrenalin. Pokušavam funkcionirati 'kao riba u vodi'.

Jeste li došli u iskušenje da prijeđete u neke mirnije novinarske vode?

Bližim se pedesetoj, ali još nisam. Možda jednog dana. Čekam neki 'mig iznutra' koji će mi reći: 'E, sad je dosta'. No u ovom poslu, nažalost, taj 'mig' zna doći kasno.

Prošli ste gotovo sve medijske platforme, od novina, radija do televizije? Koji vam medij najviše 'leži'?

Volim svaki jer je svaki zanimljiv na svoj način. Zapravo, neusporedivo je, a kamoli da bi mogli biti kompatibilni. Tekst je jedno, govor drugo, a slika treće. Samo je bitno dobro se 'ufurati'.

Danas niste samo uspješan novinar, nego i ponosni otac dvoje djece. Kakva su karaktera Antun i Lukas i što mislite da su naslijedili od vas, a što od supruge?

Obitelj je moja oaza. 'Mali dio svemira' u kojem crpim energiju ili se liječim od stresa. Preponosan sam na svoje dečke, koji su karakterno sušta suprotnost. Antun je temeljit, smiren, razborit. Lukas je mlađi, impulzivan, brzo plane, dječački nepromišljen. S njim nikada nije dosadno. Mislim da je on baš na mene. Stariji Antun je više na suprugu Anu, koja nosi najveće zasluge za sve što smo učinili kao obitelj. Volim reći da ću joj jednom za to podići spomenik u prirodnoj veličini! 

Biste li voljeli da vaša djeca nastave vašim stopama, u novinarstvu?

Ne baš, iskreno. Ali ako se odluče na takvo što, naravno, imat će moju potporu. No moraju sami odlučiti, kada dođe taj trenutak. Jer novinarstvo je danas nešto posve drugo od onoga kakvim su nas prije dvadeset i kusur godina učili da bi trebao biti. Zanat. Mislim da se zanat posve izgubio, neke druge vrijednosti su u prvom planu, nažalost.

Što je po vama najteži dio roditeljskog 'zanata'?

Strpljivost, smirenost, ponavljanje istih savjeta 1000 puta i naravno – uvijek imati puno vremena... Pokušavam se nositi s tim.

Koliko se vašim članovima obitelji bilo teško prilagoditi na to da ste poznati, medijski eksponirani?

Ne doživljavaju to tako jer ja to ne želim. Malo više poniznosti generalno u društvu bi nam dobro došlo.

Uz očinstvo i poslovne obveze, stignete li se posvetiti sebi i supruzi?

Uglavnom vikendima, ali i tu smo najčešće zauzeti oko djece. Kada bi dan trajao 48 sati, ne bi bilo loše.