Osim raznoraznih delegacija i grupa sportaša koje su ovih dana položile vijence i zapalili svijeće na Mirogoju, najvažniji i najemotivniji događaj za Biserku je bilo prikazivanje desetominutnog isječka iz filma 'Život leti, kapetane' u prostoru muzejsko-memorijalnog prostora nedaleko Draženove dvorane.

Brojni uzvanici i Draženovi bivši suigrači i prijatelji (šteta što nije bilo više bivših suigrača) pohodili su grob na Mirogoju te nakon toga muzej kako bi na dostojanstven način obilježili tužnih 20 godina od kada nas je napustio kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije.

Počasni član MOO-a Antun Vrdoljak s knedlom u grlu i suzama u očima kazao je:

'Ima gubitaka koji se ne mogu nadoknaditi, ali legende se ne mogu zaboraviti. Prvi puta sam Dražena vidio na utakmica Šibenke i Bosne 1983. kada je kao dječak, kada su svi bili napeti, ubacio pobjednička slobodna bacanja', kazao je Vrdoljak ispričavši anegdotu kako je uvjerio Samarancha da je Dražen zaslužio spomenik od hrvatskog kamena u Lousanni.

'Za Dražena nije bilo izgubljene utakmice. Pa on je štrajkao glađu pred zgradom Ujedinjenih naroda u društvu Stojka Vrankovića i to se ne zaboravlja. Dražen nikada nije otkazao nastup za reprezentaciju nikad, nikad nije bio umoran kada je njegova domovina u pitanju. Baš to treba stalno ponavljati mladima koji dolaze. Dražen je bio ponos, legenda i junak', dodao je Vrdoljak poslavši jasnu poruku 'zvjezdicama' koje zadnjih godina otkazuju nastup za svoju domovinu zbog bizarnih razloga.

Doministar Petar Skansi, koji je bio izbornik reprezentacije na OI-ju 1992. kratko je kazao kako je 'samo jedno ljeto plesao s Draženom' te da je 'od njega jako puno naučio'.
Kazao je još kako mu je Dražen 'pružio najveća sportska ostvarenja' i zahvalio njegovoj majci Biserki na svemu što je u ovih 20 godina napravila da ga ne zaboravimo.

Kratak govor na dostojanstvenoj svečanosti održao je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić za kojeg je kazao 'kako je čovjek koji je pomicao granice' te da mu se istinski divi jer je 'trenirao tri puta više od drugih da bi bio najbolji.'

Obećao je Biserki kako će se kompletno urediti i dvorana koja nosi Draženovo ime uz dodatak kako 'damu kao što je Biserka ne može odbiti.'

Vrlo emotivan govor održao je i Aco Petrović ispričavši anegdotu kako je 2002. godine, kada je Dražen uvršten u američki Hall of Fame, zamolio novinara Nevena Bertičevića da mu napiše govor 'jer ga je odlično poznavao.'

Po Acinim riječima, taj govor bio je jedan od najemotivnijih na CNN-u i posebno mu je drago što je u Hall of Fame ušao ispraćen riječima novinara koji je s njim svakodnevno bio u kontaktu.

Prisjetio se Aco kako se razvijala karijera njegova mlađeg brata u Šibenki, Ciboni, Realu te naravno NBA ligi.
'Dražen je u zid udario u Portlandu gdje kao najbolji europski igrač nije igrao koliko je mislio da treba. Svi mi ovdje vjerojatno bismo se u takvoj situaciji vratili u Europu, ali ne i Dražen. On je nastavio raditi još jače i još više da bi u svojoj posljednjoj sezoni bio izabran u treću NBA petorku, dakle među 15 najboljih igrača', prisjetio se između ostalog Aco koji je kao izbornik susjedne Bosne i Hercegovine i bivši izbornik Hrvatske za kraj poslao poruku 'umornim' reprezentativcima koji su otkazali ili će otkazati nastup na Eurobasketu u Sloveniji (rujan).

'Dražen je 1993. na okupljanje reprezentacije koja je igrala kvalifikacije za EP stigao s parcijalnom rupturom ligamenata desnog koljena. Kad smo ga pitali zašto želi igrati, kazao je kako se će se imati prilike odmarati te da mora odužiti košarci za sve što mu je dala. Upravo to mora biti poruka igračima pred kojima je Eurobasket i gdje imaju priliku nakon dugo vremena osvojiti medalju. Igrajte za Hrvatsku i vratite nam osmijeh na lice kakav je nekada krasio Dražena', ozbiljnim glasom i sa suzama u očima kazao je Aco.