U kontekstu antinavijačkih (naziv uveo HHO) aktivnosti strše dva događaja. Bakljada BBB-a u Milanu i prekid primirja početkom ožujka kada su vodeće navijačke skupine u državi odlučile zaustaviti rast razine međusobne solidarnosti i zabile si autogol u stilu provincijalnih nesretnih stopera.

Navijački život u godini na izmaku obilježilo je prvo veće gostovanje Hrvata u Brazilu, te nastavak borbe gotovo svih organiziranih navijača protiv nogometnih moćnika. Primijetili ste, posebno se borba intenzivirala ove jeseni, a navijačke metode (s iznimkom Milana i Torcidinog Dugopolja) postale su sofisticiranije. Blaže, mudrije, prihvaćenije u narodu.

Srećom, jer u protivnom sve bi eskaliralo, pucnjava navijača sklonih upravi kluba na BBB-e nije rezultirala žrtvama, a prema 'sretnom završetku' ide i priča o točnom definiranju spornih članaka Zakona o sprječavanju nereda na sportskim borilištima, 'takozvanom Zakonu o navijačima. U tekućoj godini Dinamovci su doživjeli i da stotinjak navijača (nakon finala kupa s Rijekom) noći u pritvoru jer nisu sjedili na označenim mjestima, te da ih se gotovo tisuću dodaje na interne klupske crne liste jer su dvoboj s Osijekom odgledali s istog sektora...

Pobunjeni navijači ove su godine upisali i dvije velike pobjede. Torcida je trijumfirala prosvjednim skupom na splitskoj Rivi gdje je oko 30 tisuća okupljenih dokazalo da se na Splićane i njihov Hajduk ne može ići đonom, dok su BBB-i održali 'doktorat' iz praktične primjene demokratskog sustava vođenja kluba za koji se zalažu.

Preuzeli su vodstvo futsal Dinama i dokazali da su navijačka ljubav i energija najefikasnije marketinško oruđe. U kratkom roku MNK Dinamo je postao najgledaniji klub u gradu, financijski prihodi su višestruko nadmašili očekivanja, složena je odlična momčad koja je osvojila regionalni kup i juri prema prvoj ligi, a MNK je postao društveni fenomen na razini Medveščaka od prije nekoliko godina. S jednom bitnom razlikom, u futsalu svoju poslovnu i organizacijsku sposobnost dokazuju ljudi koje su do nedavno u društvu smatrali gotovo - životinjama. Realno, tko je prošlog Božića mogao zamisliti ovakav zaplet u borbi BBB-a i Mamića?

Iz gotovo svih navijačkih 'kopova' u državi čuju se povici protiv saveza i njegovog najistaknutijeg člana, policijskim emisarima zaduženima za očuvanje opstojnosti ove nogometne vlade (kroz striktno provođenje namjerno neadekvatnog zakona) iz ruku se izbijaju sumnjivi aduti i cijela ta situacija polako ljulja tradicionalnu amorfnost hrvatskog društva. Prosječan Hrvat nema vjere u svoju sposbnost da nešto promijeni, ali Riva i futsal pomaci su koji evidentno omasovljavaju pobunjene i brinu prozvane.

Sumnjivih aktivnosti nam je puna država i teško da ćemo s našim duboko usađenim podaničkim mentalitetom ikada zavrijediti postati 'istočnom Švicarskom', ali antinavijači su ove godine i upornim raskrinkavanjem nepravilnosti postavili temelje za šire razumijevanje situacije u hrvatskom nogometu. Sportu, društvu općenito... Desetljećima se smatralo normalnim da skupštinare biraju članovi Izvršnog odbora, da bi oni zatim glasovali za te iste koje su ih izabrali. I sve to nazivali demokracijom. Da se zakoni prema njima provode selektivno. Da policija nema neovisnu kontrolu. Vjerovali su da su stadioni prazni jer je infrastruktura loša (Maksimir nikada nije bio komforniji, ali ni prazniji), i smatrali sve to zajedno kolopletom slučajnosti. Čini se da mase polako počinju shvaćati da je u svim tim pričama slučajnosti izuzetno malo i kako se za pravednije društvo moraju izboriti sami.

Bokseri na rukama i baklje u terenima nisu efikasno oružje u tim nastojanjima. Upornost, rad, kreativnost i nepokolebljivost jesu.