Nakon posljednjeg kola kvalifikacija na prostorima s bošnjačkom većinom fešta je trajala duboko u noć ili bolje reći još nije prestala. Istovremeno Republika Srpska tugovala je zbog neuspjeha srpske nogometne reprezentacije u tom istom naumu. Bosanskohercegovački Hrvati, kao i u svemu ostalom, još su na čekanju. Njihovo raspoloženje, naime, odredit će dodatne kvalifikacije za već spomenuto prvenstvo.

Najbolji uvid u osjećaj pripadnosti dobili smo na ulicama Mostara, popularnog 'grada slučaja'.

'Ma ti nisi normalan, što bi se radovao mahnit bio nisi! Kako bi navijao za reprezentaciju u kojoj ne igra niti jedan Hrvat. Ako ti je do slavlja idi na onu stranu,' govori nam Mostarac Denis K., pokazujući prstom prema istočnom dijelu grada. Denis je, iako rođeni Bosnohercegovac, zaljubljen ipak u kockasti dres.

'Idi majstore u Banja Luku, ha ha, pa pitaj njih jel oni slave,' dobacuje nam njegov prijatelj.

Zbog osobne sigurnosti izbjegli smo daljnja pitanja oko slavlja i krenuli put istočnog dijela Mostara. Za razliku od sugrađana sa zapadne strane, koji su zbog havarije hrvatske nogometne reprezentacije u Škotskoj 'pokislo' kleli redom Štimca, Šukera, Mamića i sudbu kletu, istočni Mostarci bili su 'van sebe'.

'Ovdje niko nije normalan, nije normalan, nije normalan! Papeta za predsjednika, Džeku za ministra!,' orilo se iz raspamećenih grla. Slavilo je i staro i mlado, alkohol je tekao u potocima, a uvjereni smo da mnogi muževi možda cijeli život svojim ženama nisu pružili ljubavi kao tu večer.

Činilo se nestvarno. Isti grad, ista rijeka, jedni psuju, drugi slave. Ako je tako s jednim gradom kako je tek s državom? Ostaje vidjeti što donosi sutra.

Može li možda jedina pozitivna iskra unazad dvadesetak turobnih godina rasplamsati plamen suživota, međusobnog poštivanja i osjećaja zajedništva 'Zmajeva', 'Orlova' i 'Sokolova' ili će kao i do sada kolo voditi i plijen na sve tri strane grabiti lisice i vukovi sami prosudite.