Kroz rad s mladim košarkašima 68-godišnji trener Rusmir Halilović surađivao je s mnogim budućim zvijezdama, od kojih je svakako najpoznatiji Dražen Petrović, s kojim je, u njegovoj tinejdžerskoj dobi, intenzivno radio pune četiri godine.

U posljednjih godinu dana Halilović, u inovativnom programu KOŠARKA+ koji je osmislio, intenzivno radi s nekoliko mladih košarkaša kod kojih je napredak u igri – senzacionalan.

Gospodine Halilović, vaš inovativan program KOŠARKA+, u koji ste uložili sve svoje znanje u zadnjih 50 godina, postiže, koliko čujemo, sjajne rezultate. Možete li nam reći kako ste formirali svoj stil rada?

Svaki promatrač/trener, igrač, roditelj, sudac, navijač, novinar, investitor, sportski djelatnik, sponzor ili agent doživljava košarku na svoj način i o tome ne vrijedi raspravljati! Tako i svaki trener, bez obzira na svoj rejting, ima svoje impresije i na osnovi njih formira svoj koncept djelovanja! Učio sam i danas učim dostignuća iz mnogih znanstvenih oblasti, pamtim filozofije više ili manje uspješnih kolega i na osnovi toga te osobnog iskustva formiram svoj stil rada. Danas uživam u projektu KOŠARKA+ sastavljenom od igrokaza vještina i domino tehnologije koja garantira razvoj umnog i fizičkog genetskog potencijala u visoku preciznost, raznovrsne kreativne vještine, nepredvidiva dodavanja i sl. Ukratko, stvaranje novih vrijednosti i ispravljanje krivih navika u dopunskoj, instruktivnoj te izvanklupskoj individualnoj edukaciji.

Prati li praksa teoriju i obratno?

Današnja košarka je veoma zahtjevna, a sutrašnja će biti još više zahtjevna. Da bismo danas pravilno razvijali talente, neophodno je pretpostaviti vizionarski okvir buduće košarke i prema tome se orijentirati. Dakle, sustavi rada moraju biti ispred vremena s inovativnim tehničko-taktičkim sadržajima i naprednom tehnologijom visoke produktivnosti. Za takvo što neophodni su stručnjaci-specijalisti za individualni razvoj, fizičku pripremu, analitiku, skauting, ishranu i na kraju glavni trener koji sve to zna prepoznati te top individualne vrijednosti implementirati u kolektivnu igru.

Kako zadovoljiti raznorazne interese kakve susrećemo u svakom kolektivnom sportu?

Da bi se iz postojećih igračkih resursa (velikog broja talenata) izvukla mnogo veća korist za društvenu zajednicu, investitore, reprezentaciju, profesionalne i amaterske klubove, a mladim poklonicima košarke osigurala lijepa i korisna mladost, neophodno je provesti mnoge reforme. Investitori moraju imati jasne i realne ciljeve i za njihovu realizaciju potražiti pisane programe s imenom i prezimenom te bez skrivanja iza kolektiva; otvorenim sportskim poligonima tehničkim inovacijama produljio bi se period korištenja; djeci i mladima treba omogućiti besplatno bavljenje sportom te pravilno educirati i usmjeriti struku, a proslavljenim igračkim autoritetima omogućiti investiranje u sport, ne u izvansportske biznise. Na ovakav način zadovoljili bi se interesi masovnog sporta: zdravlje i prevencija poroka ulice, vrhunski sport, promocija grada i države te postigao mnogo veći efekt u istom vremenu i s istim ulaganjima.

Koje su najčešće sportske zablude na koje ste naišli tijekom rada s mladim košarkašima?

Nerealne zablude o velikim karijerama, slavi i novcu zavele su mnoge, prije svega su roditelje i njihovu djecu usmjerile cijeli život u pogrešnom pravcu. Mladost je jedna jedina i neponovljiva i treba je iskoristiti na najbolji mogući način za trasiranje ozbiljnih formi koje se očekuju u životu. Pogrešne procjene potentnosti, perspektivnosti i nestručni edukacijsko-razvojni projekti, pogrešni edukacijski smjerovi, trka za rezultatom, nestručni i neiskusni treneri opasno ugrožavaju dječja prava i nanose im doživotnu štetu, traume i promašene životne putove. Zapostavljanje redovne naobrazbe, beskorisna potrošnja slobodnog vremena, pogrešni prioriteti, neadekvatan odgoj štete svima i ostavljaju trajno loše posljedice. Zavedeni roditelji su to najbolje osjetili u posttinejdžerskoj dobi.

Možete li nam reći koje su to nove razvojne forme, tj. recepti iz vašeg projekta KOŠARKA+ kojim garantirate uspjeh?

Racionalizaciju rada treba izvršiti tako da svaka uzrasna generacija ima svoje minibasket (7- 10) i maxibasket (11 – 14) jednoobrazne četverogodišnje razvojne programe s istovjetnim tretmanom u igri. Kada se u četrnaestoj godini izvrše usmjerenja, tako da visokopotentni igrači odlaze u kampuse s usporednom i redovnom košarkaškom naobrazbom, a svi ostali košarkaški zaljubljenici prijeđu u rekreativce s dva do tri treninga tjedno i jednom utakmicom, tada će mladi ljubitelji čarobne igre doživjeti lijepu i korisnu mladost, a ne živjeti u dugogodišnjim zabludama. Novo umijeće treniranja će nastupiti kada se razdvoje i personificiraju programi individualnog i kolektivnog rada - tada će procesi pretvaranja genetskog potencijala postati učinkovitiji i biti pretvoreni u adekvatnu moć. Treninzi trebaju postati jedino mjesto na kojem će igrači osigurati minute za utakmicu. Zaštićena godišta, ugovorno garantirane minute, veze i vezice, falš godišta, pritisci roditelja… štete svima i ludom su radovanje. Velik problem košarke je i nepovezanost ovlasti, odluka i odgovornosti, zbog čega je mnogo naivnih stradalo ni krivo ni dužno.

U čemu je najveći problem pri stvaranju organizatora igre u Hrvatskoj, kojih, za razliku od naših susjeda, godinama nemamo na vrhunskoj razini?

Aleksandar Petrović je danas najutjecajnija persona u hrvatskoj košarci, a za one koji ne gube pamćenje poznat je i kao ekspert za prepoznavanje organizatora igre, tj. playmakera, i zato vjerujem da će pronaći najbolje rješenje za hrvatsku reprezentaciju uoči kvalifikacija za OI. Međutim, to je kratkotrajnog vijeka. Za budućnost treba mnogo toga promijeniti. Playmakere ne donose rode, njih ne igraju najniži. Oni se prepoznaju, proizvode i forsiraju i ne sjede na klupi. Krase ih: kreativnost, preciznost šuta, prodornost i nepredvidiva dodavanja u tranziciji, zatim u zoni šuta, samouvjerenost, preuzimanje odgovornosti u ključnim trenucima… Nemoguće ih je napraviti na prioritetnim defanzivnim osnovama – destrukciji igre, oduzimanjem ovlasti, parkiranjem na loše lokacije, primanjem prvog pasa vraćanjem u rikverc, kažnjeničkim izmjenama i kamikaza treninzima, paničnim verbalnim pedagoškim deliktima, stereotipnim protocima lopte i igrača, akcijama bez kontakt agresije s obranom, pogrešnim usmjerenjima kao u slučaju Dario Šarić, što oduzimaju igraču moć. Kad je igrao na poziciji razigravača i u tranziciji te u postavljenom napadu kod trenera kao što su Tesla, Lutz i Rimac, pravio je čuda i bio prvak Europe, države i osvajač regionalne ABA lige. I umjesto da bude najbolji playmaker svijeta, bit će samo dobra četvorka, na žalost onih koji drugačije misle.

Za Šarića, koji uskoro odlazi u NBA, možda još nije kasno da se razvije u tom smjeru. Međutim, zanima nas gdje se po vašem mišljenju još koči razvoj talenata?

Ritam od dvije utakmice tjedno destruktivno djeluje na razvoj igrača jer ne postoji prostor za ozbiljnu individualnu edukaciju. Negativna je i posudba u klubove mnogo nižih razreda te očekivanja da u sljedećoj sezoni igrač igra na visokoj razini europskih natjecanja. Neracionalna individualno tehničko-taktička naobrazba pomaže obrani kako bi vladala u duelima. Stalna promjena trenera i velik utjecaj agenata te naravno roditelja također može štetiti razvoju igrača.