Uspješno prvo desetljeće novog tisućljeća, za hrvatsku je nogometnu reprezentaciju nastavljeno plasmanom na treće uzastopno veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. O tome što se događalo s ekipom u Berlinu, Nurnbergu i Stuttgartu u utakmicama s Brazilom, Japanom i Australijom ne mogu ništa reći jer sam ostao u Zagrebu i vodio 'Goleo', najopsežniji i najveći nogometni projekt koji je HTV ikada napravio.

Tih, nevjerojatnih 30 dana s velikim emisijama i fantastičnim gostima, pamtit ću, ipak po četiri detalja – uvodna emisija uoči Brazila i snimljena izjava kolege Zdravka Reića u kojoj govori da protiv Brazila uopće ne trebamo igrati, da je to unaprijed izgubljeno. Reagirao sam u studiju jer su mi takva razmišljanja neprihvatljiva. Od Brazila smo izgubili samo jednim genijalnim potezom Kake, a kasnije je Francuska hladno Brazilce poslala kući već u četvrtfinalu. Nakon toga, utakmica od koje smo silno mnogo očekivali, dvoboj protiv Japana. Dva sata složenog uvodnog programa 'odvozili' smo bez ijedne pogreške, a onda draga Lana Banely najavljuje klapu 'Intrejd' – legendarno.

Protiv Australije u goste nam je došao Ivica Osim. Nikada neću zaboraviti pripremne minute i trenutak kada smo dobili sastave. Osim je pogledao tko igra, namrštio se i rekao:

'Ovo nije dobro, bit će velikih problema u igri i na desnom boku.' Dva sata kasnije, nakon konfuzne utakmice, nevjerojatnog suca Grahama Polla i nedostatnih 2:2, mogao sam samo tužno zaključiti da se ostvarilo baš sve što je prognozirao veliki Ivica Osim. I na kraju, nakon što je nekoliko dana nestao s lica zemlje, u Hrvatsku i u emisiju stigao je i Cico Kranjčar. On je s Ferenčice, ja sam s Pešćenice, bio mi je igrački idol kad sam bio klinac, imamo i zajedničke prijatelje i prvi i jedini put u karijeri pokazao sam sugovorniku pitanja uoči emisije. Bila su vrlo neugodna, ali nije se branio.

'Pucaj samo, sve ću odgovoriti.' Odgovarao je, čvrsto je branio sve svoje zamisli, sve svoje suradnike i na kraju ponovio da bi baš sve napravio na isti način. Ali u Rusanovoj je već bio spreman raskid ugovora i Zlatko Kranjčar, prvi hrvatski izbornik mlađe generacije, nakon 25 utakmica, 11 pobjeda, osam neriješenih ishoda i šest poraza, oprostio se od izborničke funkcije.

Došlo je vrijeme Slavena Bilića i brojnog stožera krcatog legendama. Do EURA u Austriji i Švicarskoj došli smo na najslađi način u povijesti naših kvalifikacijskih ciklusa, s dvije pobjede protiv Engleza, na Maksimiru 0:2 i na Wembleyju 2:3. U podjeli poslova na EURU, mene su zadesile utakmice u Švicarskoj, ali i studijski dio nakon utakmica naše reprezentacije. A to je značilo, odraditi utakmicu u Genevi, sjesti na zrakoplov za Beč ili Klagenfurt, presvlačiti se u odijela u nekom toaletu na stadionu, napraviti emisiju i odmah natrag u Švicarsku, na sljedeći prijenos. Pritisak i euforija koji su zavladali nakon pobjeda protiv Austrije i Njemačke i osiguranog drugog kruga, teško se mogu opisati.Stotine poziva, upita i zamolbi za karte, cijela Hrvatska željela je svjedočiti utakmicama Vatrenih u Austriji. Mogu samo zamisliti kako je bilo igračima, ako smo mi živjeli pod takvim pritiskom. Nakon trijumfa protiv Njemačke u Klagenfurtu, u studio su došli junaci, Srna i Olić, a insistirao sam i na Velikom Žutom. Prosinečki je, uvjeren sam, bio kreator igre koja je još jednom slomila Elf. Studio je bio na otvorenom, u kutu stadiona, a iza naših leđa ludilo hrvatskih navijača. Karakterno, austrijsko – švicarska generacija bila je drugačija od 'Francuza'. Olić je veseljak, Srna, Čarli i Niko spremni su na akciju, ali 'osovina' – braća Kovač, Šimunić, Petrić, Klasnić, Dario Šimić – činila je sve mnogo ozbiljnijima, discipliniranijima.

Odradio sam još jednu 'leteću' emisiju nakon trijumfa protiv Poljske po nevjerojatnoj sparini u Klagenfurtu, a onda, umjesto da letim u Beč na četvrtfinale protiv Turaka, pala je odluka da odjurim u Magny Cours i odradim taj vikend Formulu 1. U nekom jeftinom motelu, u francuskoj zabiti, gledao sam utakmicu protiv Turske. U 119. minuti izašao sam na prozor i urlao lud od sreće, a samo tri minute kasnije, u sekundi se srušio san o polufinalu. Emotivno pražnjenje koje je nastupilo nakon ispadanja u ruletu jedanaesteraca bilo je strašno.

Francuski Vatreni svoju su priliku zgrabili, austrijski su u sekundi svoju prosuli. Sada Bilićevu momčad ispraćamo u Poljsku, pomalo stisnuti i u strahu nakon prijateljskog ogleda protiv Norveške. Podsjetit ću samo da je posljednju pripremnu utakmicu prije Austrije 2008., Hrvatska odigrala u Budimpešti – blijedih 1:1 protiv Mađara. Iz te momčadi, iz početnih 11, nema samo braće Kovač i, nažalost, Olića. Hoće li to biti prevelik hendikep ili ćemo se i na ovom EURU veseliti?

Možda moj optimizam nema čvrste temelje, ali vjerujem da možemo daleko. Sretno!

Uključite se i vi u raspravu o ovoj temi – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!