Eh... Da je njemački sudac Deniz Aytekin u 22. minuti uzvrata protiv Benfice vidio isto što i Dinamovi navijači, odnosno procijenio da je Bruno Petković zaustavljen prekršajem u 16-ercu domaćih i pokazao na bijelu točku, sada bismo sasvim sigurno pisali o najvećem tjednu u karijeri, odnosno njezinom dosadašnjem dijelu, 24-godišnjeg Brune Petkovića.

Ovaj stasiti Metkovac prije 12 dana našao se na popisu Dalićevih igrača s pretpozivom, ali onda je partijom i rezolutnim penalom protiv Benfice na Maksimiru, za pobjedu 1:0, taj pretpoziv preoblikovao u reprezentativni poziv te ispunio san o kojem svaki dječak mašta kada krene igrati nogomet.

S nepunih 13 godina otišao od kuće

Međutim, do svih ovih ostvarenja Bruno Petković stigao je uz puno borbe, muke, odricanja, ranog odlaska iz obiteljskog doma, ali čvrsto vjerujući u sebe i svoje odluke. Ali, pazite, sve to počelo mu se događati još kao dječaku, pred kraj osnovne škole, koji je s nepunih 13 godina otišao od kuće.

Nije to bio nikakav nepromišljeni dječački hir, jer Bruno Petković već tada je imao - sedmogodišnji nogometni staž. Zanimljivo ga je bilo slušati kako se zaljubio u nogomet...

'Još otkad sam znao hodati, uvijek je nogometna lopta bila uz mene. Valjda po uzoru na oca Jakova. Počeo sam trenirati sa šest godina, ali svakodnevno sam dosađivao svojim susjedima konstantnim udaranjem lopte po zidu. Ta ljubav i ta strast, još od malih nogu, presudile su tome da se fokusiram samo na nogomet.'

Današnja visina, a Bruno je otišao u zrak do 193 centimetra, bila bi dovoljna za dobrog rukometaša, što je inače sport broj jedan u Metkoviću.

Kao dijete bio sam prosječne visine, a neki moj nagli rast počeo je s 13, 14 godina. Ali da sam razmišljao o nekom drugom sportu, nisam. Volio sam druge sportove, znao sam povremeno igrati tenis, odbojku, košarku, rijetko kad rukomet, ali nogomet je bio jedina ljubav i želja.

Nogometni pedigre očito ste imali, jer vaš je otac Jakov igrao u drugoj ligi bivše države, što je visok nivo.

Moglo bi se i tako reći. Ali mene je nogomet privlačio još od malih nogu. Iskreno, dok sam bio mali, nisam ni znao da se tata profesionalno bavio nogometom. Inače, tata je igrao za NK Osijek, kada je ulazio u prvu ligu bivše države, zatim za Borovo i Neretvu, ali je zbog ozljede relativno rano i prekinuo karijeru.

Mirko Jozić preporučio ga Dinamu iako je kao dijete bio hajdukovac

Vaš nogometni talent prepoznao je bivši hrvatski izbornik i nogometna trenerska ikona Mirko Jozić te je itekako utjecao na vaš nogometni put.

Da, igrali smo (op.a., NK Neretva) završnicu regionalnog kupa, u jednom polufinalu mi i Hajduk, a u drugom Šibenik i Zadar. Iako sam već zaboravio kako je bilo formatirano natjecanje, mislim da se potom išlo na završnicu na državnoj razini. No mene je gospodin Jozić tada zamijetio protiv Hajduka, preporučio me Dinamu, a iz Dinama su se izuzetno zauzeli i ponudili mi jako dobre uvjete te se potrudili da dođem u Zagreb. S druge strane, u Hajduku baš i nisu bili korektni.

Dakle, još jednom se dogodilo da veliki talent prolazi ispod Hajdukova radara. No s obzirom na to da ste iz Metkovića, u kojem se navija za Hajduk, je li bilo jednostavno otići u suparnički klub?

Kao dijete bio sam hajdukovac. I od toga ne bježim, otvoreno to kažem. Sve do trenutka u kojem sam čuo kako se razvija moja situacija. I kako se Hajduk ponio i prema meni i prema mojoj obitelji kad je Dinamo pokazao velik interes za mene, kad sam shvatio veličinu Dinama, cjelokupne organizacije. A ja sam kao ponosno, inatljivo i tvrdoglavo dijete samom sebi kao 12-godišnjaku rekao - 'nikad neću otići u Hajduk'. I od tog dana prekrižio sam ga. Istina, Hajduk je veliki hrvatski klub, ali u to vrijeme možda su u njemu bili krivi ljudi. Od samog dolaska u Dinamo, a govorio sam drugačije od druge djece, bio sam izvrsno prihvaćen. Sjajno su me prihvatili, suigrači, osoblje u klubu, direktori, svi.

Ipak, s 13 godina napustiti obiteljsko okruženje, prijatelje, školu... bio je to ludo hrabar potez.

Da, bio je. Prvih godinu, godinu i pol živio sam u stanu do gospodina Joze Bandića, tadašnjeg mi trenera, a cimer mi je bio Šime Vrsaljko. Ne mogu reći da smo odrasli, ali proveli smo jako puno vremena zajedno. Hranili smo se u klubu, u kojem smo prali robu, a jako puno nam je pomogla i supruga gospodina Joze Bandića. Moram još jednom naglasiti koliko su mi pomogli u tom početnom periodu za dijete koje dolazi iz gradića u metropolu. Jer bilo je za mene dosta teških trenutaka, ali karakterno sam bio dosta inatljiv i tvrdoglav i uvijek sam vjerovao da se sve može postići, pa mislim da mi je to pomoglo da prebrodim te neke teške trenutke.

Osim što je promijenio grad i klub, Bruno je posljednja dva razreda osnovne škole završio u novoj sredini. Potom je upisao Treću ekonomsku školu u Zagrebu, ali zbog odlaska u Italiju, o kojem ćemo nešto kasnije, prekinuo je školovanje nakon trećeg razreda.

Odlučio je - jednog dana završit će i fakultet

Ipak, da netko ne bi pomislio kako o školi ne razmišlja i kako mu nije išla, Petković je otkrio da nije završio sa školovanjem.

Iskreno, nisam davao neku pretjeranu pozornost školi u to vrijeme. Ali poznajući samog sebe, jer prilično sam marljiv, ne vjerujem da ću se jednog dana zaustaviti samo na nogometu. Bavit ću se nečim drugim, školu ću sigurno riješiti za neko vrijeme, a onda i fakultetsko obrazovanje. Iskreno, škola mi je išla jako dobro, ali nogomet mi je u jednom trenutku došao u fokus.

Rijetki koji vas poznaju ne znaju podatak da vam je matematika posebno dobro ležala.

Bio sam stvarno odličan, brojevi su mi ležali. Ali sada sigurno prosječni gimnazijalac zna matematiku bolje od mene. Oni su se nastavili nadograđivati, ja nisam. Matematika mi je jednostavno dobro išla, išao sam na natjecanja, bio sam najbolji na školskom i gradskom natjecanju u Metkoviću u petom i šestom razredu. Sada za sebe ne mogu reći da sam dobar matematičar jer nisam, što bi bila uvreda za sve one koji su se posvetili studiranju matematike, koji su je izučavali. Međutim, talent sam imao. A kako u nogometu, tako i u znanosti, svaki talent moraš obogaćivati dodatnim radom.

Otkrio nam je Bruno kako mu je ovaj nogometni život pomogao i da nauči tri strana jezika - engleski i talijanski, kojima se služi kao i hrvatskim, te španjolski, koji je naučio u komunikaciji sa suigračima iz Argentine.

Odlazak iz Dinama i bijeg u Italiju

Neretvu ste zamijenili Dinamom. Ipak, taj prvi boravak u maksimirskom klubu nije bio baš onakav kakvim ste ga zamislili.

Nakon godinu i pol u Dinamu, kada su se spajale dvije generacije, igrača rođenih 1993. i 1994. godine, više mi nije bilo garantirano hoću li igrati pa su mi savjetovali da odem na posudbu u Lokomotivu. Početno mi se ta ideja nije sviđala, ali otišao sam. Vrlo brzo primijetio sam da se u Lokomotivi ne radi kao u Dinamu, da uvjeti nisu isti kao u Dinamu i jednostavno nisam htio pristati na to. Ni ja ni otac, pa smo tražili raskid ugovora. Nakon toga sam otišao nakratko u Zagreb, a potom u HAŠK. Iz HAŠK-a u Dragovoljac pa onda u Italiju.

Mnogi bi nakon takve putešestvije možda i odustali.

Jednostavno očvrsneš. Najteži mi je bio taj prvi 'korak unazad', taj odlazak i raskid ugovora s Dinamom, kada sam otišao u NK Zagreb. Nakon desetak dana shvatio sam, a nitko me nije savjetovao, pa ni moj otac, kako sam imao loš tretman i sam sâm rekao ocu - 'otiđi u klub i uzmi papire'. I tada je došao period od tri mjeseca u kojem nisam igrao nogomet jer sam razmišljao o svojoj budućnosti, ali ne samo što se tiče nogometne karijere, već i cijelog života. Jednostavno, to nisu bili uvjeti u kojima sam htio igrati, a dotad sam cijeli svoj život projicirao kroz igranje nogometa. Nogomet sam igrao iz zabave, iz strasti… I nogomet mi je bio nešto što sam najbolje znao raditi u životu. Imao sam maksimalnu podršku svoje obitelji. I sreća moja da sam ostao u njemu.

Niste ni napunili 18 godina, a Hrvatsku ste zamijenili Italijom. I to ste odmah otišli u klub iz Serie A.

Već tada sam očvrsnuo, ne mogu reći da sam bio zrela osoba, jer u to sam vrijeme radio dosta grešaka, životnih. Nisam bio netko koga može bilo što slomiti. Nekome bi bilo stresno doći u novi klub i reći 'dobar dan, ja sam Bruno' te početi od nule. Promijenio sam puno klubova te dolazio u nove svlačionice, upoznavao sve te nove ljude. Nije lagano uklopiti se negdje, ali kroz godine sam i to naučio. Možda mi baš zato ni nije dugo trajala adaptacija kada sam se vratio u Dinamo. Jer, osim toga, ovdje vlada neka domaćinska atmosfera.

U Italiji ste promijenili sedam klubova, od Catanije, preko Varesea, Reggiane, Virtusa, Trapanija, Hellas Verone, do Bologne. Jesu li te promjene klubova bile nužne ili je to bila želja za dokazivanjem? Jer sve se promijenilo od trenutka kada se o vašoj karijeri počeo brinuti menadžer Ivan Cvjetković.

On me preuzeo dok sam još imao 18 godina, nakon što sam došao u Cataniju. Debitirao sam u Serie A, a onda mi je Catania na, najblaže rečeno, sumnjiv način podvalila ugovor, prema kojem sam ispao naivan i izgubio puno novca. Potpisao sam ga na pet godina, imao sam najmanja primanja. I tek sam tada za agenta uzeo gospodina Ivana Cvjetkovića. Tražili smo izlaz iz cijele te situacije, sve te silne posudbe, različiti klubovi... S jedne strane, možda nisam bio dovoljno zreo, s druge strane, možda nisam bio dovoljno strpljiv. S treće strane, možda taj neki inat prema klubu nije mi dao da dajem 100 posto za njega jer sam znao da nisu bili korektni prema meni. Jako je tu puno faktora u ligi koja, ma neću reći da limitira kreativnost, ali se igra shematski, taktički nogomet u kojem nema previše iskakanja. Ja sam uvijek bio tip koji je unosio kreativnost, maštu, u sve što radim. Ne bježim od toga da je i moj dio krivice to što nisam uspio ostaviti dublji trag u talijanskom nogometu. Ali mogu reći da nisam dobio puno pomoći od njih.

Već smo vidjeli puno primjera da igrači odlaze premladi pa im karijera stagnira i nazaduje. Vi ste, unatoč svim nedaćama, išli glavom kroz zid.

Da sam možda bio u Dinamu sa 17 godina, da sam imao stabilan ugovor, da sam imao viziju budućnosti i klub koji bi stajao iza mene... Ali ja sam bio u malenom klubu, koji ti ne daje nikakvu garanciju, i odlazak u Serie A činio mi se kao nešto što je jedina moguća opcija. Jednostavno, nisam imao izbora, morao sam nešto napraviti. Drugu opciju nisam imao. Nisam trčao ni za kakvim novcem, nije mi ni bio obećan. Niti mi je ugovor bio ponuđen. Jednostavno, pružila mi se prilika da se pokažem na većem tržištu i ja sam to morao prihvatiti.

Vratimo se u dane djetinjstva. Jeste li imali problema kada ste dolazili u Metković, s obzirom na to da je grad ipak privrženiji 'bilima' nego 'modrima'?

Čak i ne bih rekao da je puno više Torcide u odnosu na Boyse u Metkoviću. Barem koliko se ja sjećam, dok sam bio dijete. Iako, otkad sam otišao u Italiju, nisam previše puta bio dolje, jer moja se obitelj nakon nekih godinu i pol otkako sam otišao iz Metkovića također preselila u Zagreb. Odlazili smo možda jednom, dvaput godišnje, obiđemo familiju i to je to. Ali isto tako, nikad nikakvih problema nisam imao jer sam prema svima korektan, bio on dinamovac, hajdukovac, svakoga respektiram.

Vjerujemo da ste, kao dijete, upijali poteze nekog nogometaša. Jeste li imali uzore?

Da sam gledao nogometaše dok sam bio mali – jesam. Ronaldo (op.a., ali onaj brazilski) je čovjek koji je s najvećom lakoćom igrao nogomet. Ronaldinha nijedan nogometni navijač nije mogao mrziti, jer igrao je s osmijehom na licu. On je možda i najveći nogometni ambasador, unosio je dozu zabave, a svi su njegovi nogometni potezi bili za divljenje. Oni su mi bili uzori dok sam bio dijete, a kasnije su se pojavili Ibrahimović, Messi, Cristiano Ronaldo, sve odlični igrači. Ali da sam baš imao uzora… Jedino bi to mogao biti Ronaldinho. Iako sam ja u biti bio realovac. Doduše, više to ne gledam s navijačke strane, iako sam skloniji Realu nego Barceloni.

Sezonu prije ove bili ste na terenima u Italiji, igrali protiv Juventusa, Intera, a onda ste se odlučili vratiti u Dinamo, koji ipak nije – posebice uoči sezone – jamčio ovakav procvat.

Nisam uopće mislio da je to neki korak unazad. Jer ja, realno, nisam bio neka udarna igla i da sam konstantno igrao u Serie A, pa da se vraćam u HT Prvu ligu. S druge strane, Dinamo stalno igra u Europi, a ja sam se s Bolognom i Veronom borio za ostanak. Dakle, posve je to drugačije usmjeren nogomet. Dosad sam se borio za ostanak, a sad se borim za naslove, u ekipi koja igra napadački, koja igra stvarno dobar nogomet. Dinamo igra u Europi, izlog je stvarno ogroman, praćen je svugdje. I nikako ne mogu reći da je ovo korak unazad. A kad već radim usporedbe, uvjeren sam da bi ovaj Dinamo i u Serie A bez problema bio u gornjem dijelu tablice.

S Dinamom je ispao iz Europske lige, ali sada ga čekaju izazovi u Dalićevoj momčadi

Iako ga svi već smatraju Dinamovim igračem, formalno Bruno Petković to još nije. Naime, on je zasad na posudbi, ali s prisilom otkupa. Ako se ispune uvjeti, a oni su se već ispunili, Dinamo ga 'mora' otkupiti. I hoće, jer pokazao se Petković kao pravo pojačanje. I od nove sezone pod ugovorom je s 'modrima' još najmanje četiri godine.

U Dinamu se dokazao, a svojim malonogometnim potezima, postavljanjem, asistencijama i atraktivnim golovima - gdje prednjače škarice - privukao je pozornost mnogih.

Malonogometne poteze najviše sam naučio na ulicama u Metkoviću, ali i poslije u Zagrebu. Kad god bih dolazio iz Italije, nalazio sam se s prijateljima na 'haklu' - to mi je bio super hobi, volio sam ići po turnirima, ali u njihovim terminima, koje su imali zakupljene. A onda sam dio tih poteza, koji mogu biti korisni meni i momčadi, pokušao prenijeti u svoju igru.

A što je sa škaricama? Njih niste vježbali na ulicama u Metkoviću?

To je nešto instinktivno, to ne možeš uvježbati. I u tih nekoliko situacija u kojima sam bio, bio sam toliko samouvjeren da ću ih zabiti. Možda imam dobar osjećaj za prostor, dobru procjenu za loptu, koordinaciju tijela, i to u tom djeliću sekunde i iskoristim.

Jednog dana, kada i ako odete iz Dinama, u koju biste ligu željeli otići?

Tek sam došao, Dinamo me preporodio i Dinamo mi je jako puno toga lijepog dao te zato uopće ne razmišljam o odlasku. No, ako već pitate, možda bih izdvojio englesku Premier ligu, ona je najjača na svijetu. Odmah iza nje su španjolska, pa njemačka liga. Ni talijansku ne smijem zaobići. Sve su to privlačne lige, ali ako bih već mogao birati, onda je to Preimer liga.

Nažalost, europska epizoda s Dinamom, barem za ovu sezonu, iza vas je. Ali sada kreće dokazivanje u reprezentaciji. Izbornik Dalić, nakon pretpoziva, uvrstio vas je među kandidate za utakmice protiv Azerbajdžana, odnosno Mađarske.

Iznimno sam sretan što sam dobio poziv izbornika Zlatka Dalića. Oduvijek sam govorio kako mi je reprezentacija Hrvatske jedan od najvećih sportskih ciljeva u karijeri i da ću napraviti sve od sebe da jednog dana dobijem priliku u tom društvu. Nadam se da ću ispuniti očekivanja izbornika, navijača, ali i samog sebe. Veselim se okupljanju. Doduše, nisam htio da to stigne zbog ozljede Marka Pjace, kojeg ovim putem puno pozdravljam, s nadom da će se što prije oporaviti.

Tijekom ljeta sigurno ste drhtali zbog Modrića i društva, a sada ćete s njima biti na terenu?

Naravno da sam pratio i bio ponosan na cijelu reprezentaciju, a sad sam dobio priliku da budem dio te iste svlačionice. Svakako imponira mi biti u takvom društvu, a na meni je da dokažem da sam zasluženo među njima.

Iako imamo raspucanog Kramarića, nedostaju nam i golovi Marija Mandžukića. Možete li ga nadomjestiti?

Mario (op.a. Mandžukić) je odličan igrač i rolu koju je on imao ne može nadomjestit nitko. Ja ću se truditi i tražiti načina da ispunim izbronikove zadatke, a ne nadomještat nečiju ulogu.

Vaš će primarni zadatak biti zabijanje golova. Kome ćete posvetiti prvi u reprezentativnom dresu?

Osoba koja je najviše utjecala na moju nogometnu karijeru zasigurno je moj otac, koji se najviše žrtvovao i uložio da bih uspio u nogometu. I prvi gol koji postignem u reprezentativnom dresu posvetit ću njemu.

Uživate u vezi s Teom Slavicom, ali privatni život ne volite dijeliti s javnošću. No zasigurno postoje još neke stvari koje vam odvlače pažnju.

'Volim pse, volim životinje. I znam ponekad reći da su mi životinje draže nego ljudi. Također, stvarno volim otići u kino. I kad god mi se pruži prilika, odem pogledati koji dobar film. Sad pokušavam nadoknaditi ono vrijeme koje sam proveo u Italiji bez prijatelja, pa se i s njima nalazim, kad mi to obveze dopuste', zaključio je ovaj razgovor Bruno Petković.

Naravno, iz sadašnje perspektive, oduševljavajući na europskim ispitima s Dinamom, i nakon što je dobio poziv izbornika Dalića da zaigra u reprezentaciji, njegova karijera napokon ide u smjeru koji je zacrtao. No, složit ćete se, nije mu bilo jednostavno.