Tog 1. veljače 2009. godine u finalu Svjetskog prvenstva, baš u Areni, sve je bilo spremno za veliko slavlje 16.000 hrvatskih navijača. Hrvatska je organizirala turnir s idejom da ga osvoji, a pobjeda protiv Francuza u finalu trebala je biti točka na 'i' velike, najveće generacije u povijesti hrvatskog rukometa.

Poraz koji navijači nikad nisu preboljeli

Sudar svjetova, sudar dvojice najboljih igrača na svijetu, Ivana Balića i Nikole Karabatića, trebao je biti spektakl za pamćenje. I bio je, ali se u kolektivnu hrvatsku sportsku memoriju urezao kao jedna od najvećih rana. Koliko god puta Hrvatska nakon toga pobjeđivala Francusku, uglavnom u nebitnim utakmicama, taj poraz 24:19 u finalu SP-a hrvatski rukomet ni njegovi navijači nikad nisu preboljeli.

Igralo se gol za gol, sve dok utakmicu u finišu nisu prelomili danski suci i usmjerili je na stranu Francuske. Hrvatska je u zadnjih 15 minuta zabila jedan jedini gol, Balić i Karabatić su se skoro potukli, Igor Vori je bio isključen i zlato je ostalo samo san.

Desetljeće frustracija

Osim što joj je uzeo zlato na koje je praktički računala, taj je poraz za Hrvatsku značio desetljeće frustracija i nabijanje kompleksa od moćnih Francuza. Godinu kasnije slavili su u finalu EP-a, tri godine kasnije pobijedili su i u polufinalu Olimpijskih igara, a zadnja pobjeda u velikim utakmicama, koju je Hrvatska upisala protiv Francuske, bila je u četvrtfinalu SP-a 2013. godine.

Činilo se kao da su te večeri u Areni Francuzi isisali dušu iz hrvatskog rukometa jer zlatnu medalju u tom sportu Hrvatska od tada više nije vidjela. Bila je nekoliko puta blizu, ali samo prividno. Mijenjale su se generacije, mijenjali su se izbornici, ali sve njih pratio je taj urok koji su 2009. Karabatić, Michael Guigou i ekipa bacili na hrvatski rukomet. Uvijek je postojao neki strah od Francuza, kao od nekog demona, koji bi se pojavljivao s vremena na vrijeme i otvarao stare rane.

Nitko nije vjerovao u Duvnjaka i društvo

Taj demon konačno je sinoć istjeran i to na istome mjestu na kojem se pojavio. U Areni, šesnaest godina kasnije, pred 16.000 nevjerojatnih navijača, a malo tko je prije pola godine ili godinu vjerovao da će 'egzorcisti' biti baš Dagur Sigurdsson, Dominik Kuzmanović, Zvonimir Srna i društvo.

Čak ni na nestvarnih 18:11 na poluvremenu nitko nije bio siguran da će Hrvatska pobijediti, a kad su njemački suci u 54. minuti kod 28:25 u nekoliko sekundi isključili i Mamića i Jelinića, mirisalo je na slom. No ovaj put Francuzima spasa nije bilo. Nije bilo Guigoua, koji je 2009. zabio deset golova iz 12 pokušaja. Nije bilo ni onog nesretnog Thierryja Omeyera na golu, a nije bilo ni tendencioznog suđenja.

Bilo je velikog, ogromnog srca hrvatskih igrača, a oni se favoriziranih Francuza ni u kojem trenutku nisu prepali. Iako premoreni i polomljeni, Sigurdssonovi igrači odigrali su epsku utakmicu. U spektakularnoj atmosferi Arene konačno su istjerali sve demone iz hrvatske rukometne prošlosti i završili tu priču.

Pred njima je samo budućnost, a ona se iz sadašnje perspektive čini dosta svijetlom. Ne samo zbog talenta, koji ova reprezentacija ima, nego zbog zajedništva, koje se vidi na svakom koraku. Kod svake dobre reakcije u obrani, kod svakog dobrog individualnog poteza, u svakom time-outu, u mix zoni nakon utakmice.

To je taj faktor 'X', koji je protiv Mađarske okrenuo -4 u zadnjih pet minuta i koji je pregazio Francuze u prvom poluvremenu jučerašnje utakmice. I koji se sigurno neće predati u nedjelju u Oslu, pa čak ni ako s druge strane bude zastrašujuća Danska. Predaja Sigurdssonovim igračima jednostavno nije opcija. Samo im nemojte reći da protiv nekoga nemaju šanse...