Pitanje: što Hrvatska može postići u Njemačkoj? Koji su realni dometi ove reprezentacije prema njezinim taktičkim i kadrovskim prednostima i manama? Drugim riječima, što bi bio uspjeh na Euru prema nekim realnim gabaritima?

Riječ je o pitanju na koje je notorno teško dati nedvosmislen odgovor; takva je jednostavno narav reprezentativnih turnira, na kojima su parametri toliko kaotični da je nemoguće donositi sigurne zaključke i najčešće najbolje momčadi nisu one koje odu do kraja. Italija je, recimo, osvojila prošli Euro, ali to je napravila pobjedom na penale u finalu i polufinalu, gdje ju je Španjolska potpuno nadigrala. Za razliku od ligaškog nogometa, uzorak utakmica na europskim smotrama toliko je malen da je teško razlučiti buku od signala; drugim riječima, nitko ništa ne zna.

U redu, ne baš u potpunosti. Dalićeva Hrvatska specijalizirala se za kaotičnu narav nokaut turnira. U Rusiji je došla do finala iako u 90 minuta nije pobijedila ni u jednoj utakmici, a u Katru do polufinala nakon dva remija i raspucavanja. U Ligi nacija do finala nakon produžetaka u polufinalu. Vatreni jednostavno imaju ono nešto nemjerljivo što rješava utakmice nokaut faze – balansirane na ivici oštrice, s potencijalom da odu na bilo koju stranu u sekundi. Ono što svaka momčad svijeta želi, a teško postiže: X faktor koji odlučuje turnire.

Vatreni se izbrusili u Rusiji, a usavršili u Katru

Hrvatska je to izbrusila u Rusiji, a usavršila u Katru i Nizozemskoj. Međutim Hrvatska danas i Hrvatska prije godinu i pol, kamoli tri ili četiri, nije ista reprezentacija. Daliću se često zna dobaciti da nije pedantan taktičar (poput, recimo, Luciana Spallettija), ali ako njegovi uspjesi nešto dokazuju, onda je to činjenica da su u reprezentativnom nogometu motivacija, prilagodba i psihološka priprema važnije od taktike. Uostalom, izbornici nemaju ni vremena ni uvjeta posložiti svoje igrače u sofisticirane taktičke momčadi klupskog nogometa. Za to je potreban dug, detaljan i pedantan rad. Stoga ne treba čuditi to da je španjolska reprezentacija, vjerojatno najveća svih vremena, a koja je između 2008. i 2012. osvojila tri velika turnira u nizu, uglavnom bila sastavljena od Barceloninih igrača i igrala u sličnom sustavu.

Dalić je toga itekako svjestan i upravo je njegova prilagodba na specifičan način rada u reprezentativnom kontekstu ključ uspjeha koje je postizao s Hrvatskom od 2017. do danas. Osim što je sjajan motivator koji je prepoznao koliko slobode mora ostaviti Luki Modriću i jezgri reprezentativnog kadra, što u igri, što izvan nje, znao je pripremiti se na specifične izazove međunarodnih turnira. U Rusiji je Hrvatska improvizirala i živjela od momenta do momenta, preživjevši sve do samog finala. U Katru je gušila utakmice kontrolom i branila se kroz posjed sve dok nije naletjela na reprezentaciju koja igra sličan tip 'relacionističkog' nogometa, samo bolje - Argentinu.

Relacionizam je zanimljiv koncept koji je u nogometnom diskursu popularizirao autor Jamie Hamilton, a na terenu prakticirali Fernando Diniz i Lionel Scaloni. Uglavnom se koristi u opoziciji s 'pozicionizmom', tj. pozicijskim nogometom, čiji je najslavniji predstavnik u današnjem nogometu Pep Guardiola. Dok se pozicijski nogomet fokusira na zone na terenu i koordinira izgradnju napada, obranu i tranzicije kroz prostor, relacionistički/funkcionalistički nogomet funkcionira kroz uzorke koordinirane kretnje igrača. Ako pozicijski nogomet zamislimo kao šahovsku partiju, funkcionalistički možemo dočarati kao ples; tango ili valcer.

Dominacija Argentine i korijeni takvog nogometa

Dominacija Argentine svjetskim reprezentativnim nogometom dokaz je da pozicijski nogomet iz tradicije koja vuče korijenje od Ajaxa, preko Barcelone, pa sve do Pepa i Manchester Cityja, nije jedini način na koji se može igrati moderan nogomet. Hrvatska je, doduše, igrala drugačije od Argentine, ali niti jedan ples nije isti, upravo je to jedna od karakteristika funkcionalističkog nogometa. Dalić ima jezgru igrača koji su sjajni za kontrolu utakmice kroz posjed (Modrić, Brozović, Kovačić, Gvardiol, Majer).

Unatoč uspjehu na tri od posljednja tri međunarodna turnira, Hrvatska nije među favoritima prije početka Eura. Recimo, Optino superračunalo dalo je Vatrenima samo dva posto šanse za osvajanje europske krune. Favorit je, za usporedbu, Engleska s 19,9 posto. Hrvatska prema simulacijama ima 34,4 posto šanse za prolazak u četvrtfinale, 14 za prolaz u polufinale i samo dva posto za ulazak u finale. Prema tim predviđanjima, tek je 10. favorit Eura, iza oba suparnika u skupini, Španjolske (četvrti favorit) i Italije (sedmi favorit).

Reakcije u hrvatskoj javnosti bile su (očekivano) negativne, ali valja zapaziti da se s tim predviđanjem slažu mahom gotovo sve kladionice; Hrvatska je, prema svim mjerljivim kriterijima, trenutno deveti ili 10. favorit za osvajanje Eura.

Naravno, nogomet ne bi bio nogomet kada bi odlučivali samo mjerljivi kriteriji, a upravo u onim nemjerljivim leži najveća snaga ove reprezentacije. Uzmimo na primjer Englesku; uz Francusku, najvećeg favorita Eura. Momčad Garetha Southgatea na papiru ima sve: najboljeg centralnog napadača svijeta Harryja Kanea, mladu momčad, Judea Bellinghama i Phila Fodena, elitne hibride između napadača i veznjaka, iskustvo s velikih natjecanja. Pa ipak, ista ta Engleska u posljednjih šest godina nema puno bolje rezultate od Hrvatske - polufinale na mundijalu (2018.) i finale na Euru (2020.). Španjolska, četvrti favorit, ima polufinale Eura (2020.) i dva finala Lige nacija. Dakle pobjednike je iznimno nezahvalno prognozirati.

Međutim Hrvatska je u Njemačku otputovala u vrlo dobroj formi. S lakoćom je kontrolirala utakmicu protiv Sjeverne Makedonije, a prvo poluvrijeme protiv Portugala bilo je skoro pa savršeno. Iako Marcelo Brozović i Luka Modrić nisu više fizički na razini na kojoj su bili u Katru i Rusiji, vezni red i dalje pruža zavidnu količinu kontrole protiv većine reprezentacija, a bekovski duo Stanišić - Gvardiol prošle sezone bio je među najboljima u ligama petice.

U napadu Dalić ima Budimira kao klasičnog igrača kaznenog prostora i Petkovića kao plan B za nešto drugačiji pristup izvan šesnaesterca. Lovro Majer i Andrej Kramarić nisu tipična krila, ali obojica na terenu mogu igrati više različitih uloga, ovisno o suparniku. Jedina potencijalna boljka nalazi se u srcu obrane.

Drugim riječima, ovo je momčad s iskustvom, kvalitetom i sada već izbrušenim nogometnim stilom i filozofijom. Pravih mana ova reprezentacija nema, a s obzirom na novi sustav natjecanja, pravo bi čudo bilo da ne dohvati barem osminu finala. To je za momčad ovog kalibra, usudio bih se reći, minimum. Uzmemo li u obzir sustav ocjenjivanja Elo, Hrvatska bi na papiru trebala proći skupinu kao druga i u osmini finala ići na drugoplasiranu momčad iz skupine A. To bi mogla biti Mađarska ili Škotska, pretpostavimo li da će domaćin Njemačka završiti prva. Vatreni bi u tom slučaju bili veliki favoriti za prolaz u četvrtfinale, a tamo bi ih onda mogla čekati Engleska.

U slučaju da Hrvatska završi treća u skupini i plasira se u nokaut fazu, put bi bio teži, ali ne i nemoguć; u osmini finala mogla bi je čekati Belgija, koja i dalje posjeduje moćne pojedince, ali je daleko od svog vrhunca. Taj dio ždrijeba u četvrtfinalu bi mogao donijeti Francusku. Drugim riječima, velike su šanse da Vatreni već u četvrtfinalu nalete na jednog od dva favorita za osvajanje turnira.

Put do tamo bit će nezgodan, ali ne i neizvediv; međutim, želi li nešto veliko u Njemačkoj, Hrvatska će morati srušiti jednog od favorita. S obzirom na sve pokazatelje, Vatreni u toj poziciji neće biti favoriti. Ali nogomet je nepredvidljiv, a Hrvatska je pokazala da je majstor kaosa i improvizacije. Otpišite je na svoju odgovornost.