Kao bomba početkom tjedna odjeknula je vijest da je 35-godišnji Darijo Srna bio pod dopingom, odnosno koristio nedopuštena sredstva. Naravno, svi njegovi bliski prijatelji i suradnici ostali su zatečeni situacijom i stali su u Srninu obranu jer pomalo je neobično da bi se igrač čija je karijera protkana mukotrpnim odricanjima, ali i vrhunskim dometima, sada kada je već polako u smiraju karijere i kada treba razmišljati o post-igračkim danima, doveo u situaciju da netko posumnja u njegovu čestitost. Savršenu karijeru u odricanju, časti i poštenju, pokvario je doping.

Stoga je i Srnina brza reakcija, bez imalo skrivanja od medija, koja je uslijedila samo dan nakon objave, dokaz da je njegov obraz čist. U svom priopćenju Srna je, između ostalog, napisao:

Poštovani! 18. rujna ove godine obaviješten sam od strane Nacionalnog antidopinškog centra Ukrajine (NADCU) kako je u mom uzorku koji sam dao 22. ožujka 2017. izvan natjecanja ('out-of-competition') pronađena nedozvoljena tvar.

Kao prvo i najvažnije želim odmah iskreno istaknuti kako nikada nisam savjesno ili s namjerom uzeo neko nedozvoljeno sredstvo niti sam nezakonito i nepošteno pokušao na bilo koji način povećati svoju sportsku učinkovitost ili sposobnosti.

Trenutno istražujem moguće izvore pronađene tvari te u potpunosti, dobrovoljno i s punim poštovanjem surađujem s Nacionalnim antidopinškim centrom Ukrajine (NADCU). S ciljem da se posvetim svojoj obrani i spriječim svako moguće uznemiravanje mog tima i mojih suigrača, donio sam odluku da se povučem iz svih natjecanja dok se pravni proces koji je u tijeku ne završi. U potpunosti ću se fokusirati na to kako bih sačuvao svoju čast i poštenje.'

I koliko god dopis Nacionalnog antidopinškog centra Ukrajine (NADCU) nekima izgledao okrutno, svi koji prate karijeru Darija Srne uvjereni su da je riječ o pogrešci ili, bolje rečeno, slučajnosti. Svi ljubitelji nogometa slažu se oko toga da Srna ne smije biti pribijen na stup srama. Naime, njegova karijera, a još dok je bio 14-godišnjak naslućivalo se da će otići u visine, bila je zidana na zdravim temeljima. Ali uz puno odricanja.

Počeci u rodnom Metkoviću

Darijo Srna nogometom se počeo baviti kao osnovnoškolac u rodnom Metkoviću. Zeleni teren Neretvanca gledao je s prozora obiteljskog stana koji je od firme u kojoj je godinama radila dobila njegova majka Milka, kao i mnogi u vrijeme bivše države. I bio je to poziv kojem Darijo - koji je sanjao o velikoj nogometnoj karijeri - nije odolio.

Paralelno sa školom i nogometnim treninzima, pomagao je ocu Uzeiru, koji se pak na sve načine mučio i borio kako bi financijski uzdržavao obitelj. Ako je trebalo, Darijo bi već u šest ili sedam sati ujutro bio uz oca i stoga nije čudno što je cijeloga života u tom okruženju uživao najveću podršku te skupljao snagu.

'Sjećam se da su tada svi momci na putovanja nosili dvjesto, tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga svi gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne sramim’', prisjetio se u jednom razgovoru Darijev pokojni tata Uzeir.

'Uvijek mu govorim da se novac čuva kada ga se ima, a ne kada ga nestane', ispričao je Uzeir koji je nastavio živjeti u Metkoviću, u malom stanu. Darijo mu je, kada je zaradio prvi veliki novac, kupio Mercedes i BMW i uvijek je ponavljao da mu više od ičega znači što se njegov tata sada napokon može opustiti.

'Moj otac i moja obitelj znače mi sve. Nikad neću zaboraviti koliko su se žrtvovali dok su pokušavali nekako skupiti novac za mene dok sam bio u Hajduku. Moj otac je imao strašno težak život i jako sam ponosan što sada može živjeti mirno, bez stresa. Znam da je nemoguće vratiti mu za sve što je napravio za mene. Ali kupio sam mu auto i dao sam mu dovoljno novca da živi normalno, sada kad je star. To je najmanje što mogu', rekao je prije nekoliko godina Srna koji je uz oca, koji ga je nakon izgubljene borbe s opakom bolešću napustio u ljeto 2016., bio jako vezan. On mu je bio životni uzor i zvijezda vodilja.

Naravno, posebna Darijeva priča stariji je brat Igor, s kojim je provodio sate i sate jer iako je bio dijete, shvaćao je da bratu s blagim oblikom Downova sindroma mora pomagati. Izgradilo ga je to kao čovjeka, ali i bratu pomagalo da se što lakše socijalizira, pa i danas uživaju u zajedničkim druženjima. Dokaz Darijeve povezanosti s bratom Igorom jest i tetovaža njegova imena na prsima.

Uspješnu nogometnu karijeru započeo je u Neretvancu, a kada je imao 14, 15 godina, već se vidjela njegova velika fizička nadmoć. Odnosno da je vrijeme za iskorak. I tada je pokojni otac Uzeir pokucao na vrata Igora Štimca.

'Boravio sam toga ljeta u rodnom Metkoviću, ne sjećam se točno koje godine, ali na vrata mi je pokucao Uzeir, stari znanac, bivši vratar NK Metkovića i Neretve, čovjek čestit i poštovan u našem mjestu.

Nisam znao što me treba, ali rado sam ga primio u naš dom, a tema je, naravno, bio njegov sin Darijo. Zamolio me, s obzirom na to da su ga već tada zivkali sa svih strana razni tzv. menadžeri i obećavali štošta te da je itekako bio svjestan rizika Darijeva poziva, bih li mogao biti uz njegova sina jer je smatrao da će mu najviše pomoći NETKO tko je uspio na tom teškom putu i kome može vjerovati', prisjetio se Igor Štimac, koji je od tih dana postao neizostavni dio ne samo Darijeve karijere, već i života.

'Međutim, ja sam još u to vrijeme aktivno igrao u Engleskoj, tako da je svakodnevni nadzor i brigu nad Darijom vodio moj brat Damir. Jedino što sam mogao činiti bilo je pobrinuti se financijski da Dariju i obitelji ništa ne nedostaje te savjetovati Darija kroz nogometni put i olakšavati mu kad je trebalo ići bos po trnju, ali i onda kada je sve bilo idilično jer u obje situacije vrebaju opasnosti. Sve je to Darijo olakšao jer je znao slušati, roditelji se nisu miješali jer su vjerovali, a moj brat Damir koji je tada studirao pravo u Splitu i vodio moje poslove, silno je pomogao svakodnevnim nadzorom nad Darijom i vodeći računa da je stalno uz njega. I moram naglasiti, nikada nismo imali nikakav ugovor, već samo riječ koju smo si dali', rekao je Štimac te nastavio:

Ključni detalj u karijeri

'U to vrijeme, dok je Darijo kao junior polako dobivao priliku u prvoj momčadi koju je vodio Zoran Vulić, igrao je na poziciji veznog igrača, playmakera. Imao je poteze koji su ukazivali na to da je drugačiji, vidio je što drugi nisu. U toj momčadi Srna je, uz Marija Carevića, bio jedan od najperspekitivnijih igrača. I priliku su dobivali sve više. Godine 2000. Hajduk je postao prvak, ja sam se iz engleskog West Hama vratio u Hrvatsku te odlučio sa svojim prijateljima Bokšićem, Bilićem i Asanovićem financijski pomoći Hajduku da ne ode u stečaj, a uz to ponovno sam zaigrao u bijelom dresu. Vulića je naslijedio Nenad Gračan, koji je prihvatio moj savjet da Dariju omogućimo veću minutažu i probamo ga na bočnoj poziciji. Hajduk i hrvatska reprezentacija dugo su imali problem na poziciji desnog beka, a s obzirom na Darijev fantastičan plućni kapacitet, mogućnost ponavljanja sprinta, sjajan pregled igre i vrhunski centaršut, bio sam siguran da će biti pravo otkriće. Gračan je prvi počeo Srnu stavljati na tu poziciju i stvarati novu vrijednost Hajduku i hrvatskom nogometu. Eto, kao što vidimo nakon svih tih godina, bio je to pun pogodak. S time da uvijek ostaje pitanje koliko bi Srna bio uspješan i kao veznjak sa silnim talentom koji je imao.'

Prisjetio se Štimac i da su Srnu već kao klinca u svoje notese zapisali mnogi skauti europskih velikana, počev od Juventusa, preko Milana...

'U trenutku dok je igrao standardno za Hajduk i dobro se razvijao na poziciji desnog beka u formaciji 3-5-2, pojavio se i interes mnogih za njegov inozemni angažman. Uglavnom su to u početku bile želje nekih velikih klubova da ga uzmu na posudbu s opcijom otkupa ugovora u kojem je imao mogućnost odlaska za jedan milijun eura. U to vrijeme bio je standardni član mlade reprezentacije, znali smo da treba proći taj proces sazrijevanja i standardizacije i da će ubrzo doći i poziv za A vrstu. Iako mu je bilo teško u početku na novoj poziciji, brzo je shvatio da moderan nogomet ide u tom smjeru i da će upravo ti igrači s bočnih pozicija biti prevaga u igri. Dolazak iz drugog plana u prazan prostor i kvalitetan ubačaj, brzo su postali njegov zaštitni znak, precizne duge lopte prema napadačima nova vrijednost koju je svojom igrom donio u europski nogomet, a srce je ostavljao na terenu u svakoj utakmici. 

Bilo je i grešaka koje je trebalo ispravljati, od previše gestikuliranja i rasprava sa sucima koji su donijeli puno opomena pa i isključenja do slabog pokrivanja druge vratnice na ubačaje, ali učio je brzo jer je slušao savjete. I došlo je vrijeme za odlazak iz Hajduka. Nakon njegova debija protiv Rumunjske stigle su i ponude dortmundske Borussije i Lazija, ali oni su ga prvo htjeli na posudbu, a nama u klubu u tom je trenutku trebao novac za podmirenje zaostataka prema ostalim igračima, tako da smo odlučili prihvatiti ponudu ukrajinskog Šahtara, koji je uz Srnu kupio i golmana Stipu Pletikosu.'

Bilo je to 2003. godine, a kako ga je Štimac naučio da svaki klub prihvati sa stavom 'klub ti je kuća, klub ti je dom', Srna se tako ponio i u Šahtaru, a predsjednika Ahmetova prihvatio kao 'svog drugog oca'. I zato su brojne ponude europskih velikana ostale nerealizirane.

'Mislim da mogu reći da Darijo nije kao brojni drugi igrači, odnosno da mu novac nije najvažniji faktor. Jer znam da ga je Barcelona zvala u čak tri navrata, potom i Real dok je Mijatović bio sportski direktor, Chelsea, Liverpool, Juventus... Cijela 'nogometna krema', ali ostao je Darijo lojalan Šahtaru, s kojim je osvojio 22 trofeja, od čega osam puta naslov ukrajinskog prvaka te šest kupova i sedam superkupova Ukrajine', prisjetio se Štimac.

Doduše, nisu mu ni u Šahtaru uvijek 'cvjetale ruže'.

'Imao je Darijo problem dok je Bernd Schuster bio trener. Nije ga baš previše koristio, ali to se vrlo brzo promijenilo dolaskom Mircee Lucescua na klupu 'rudara'. Doduše, on je vrlo brzo promijenio i sustav igre, s 3-5-2 na 4-4-2, a Darijo je htio više igrati u sredini, biti ofenzivniji. I zato smo nekoliko puta putovali u Donjeck, na razgovore s trenerom, ali eto - sve je ispalo na najbolji način', zaključio je Igor Štimac. 

Srna je proglašavan najboljim igračem ukrajinske lige, uvrštavan u idealne momčadi Lige prvaka i Europske lige, a bilježio je i brojne asistencije.

Ostao je lojalan i prijateljima iz najranijeg djetinjstva. Novac nije čuvao samo za sebe, već je sudjelovao u humanitarnim akcijama. U mnoštvu njih izdvojit ćemo samo nabavku i plaćanje transporta do Ukrajine tona i tona mandarina iz doline Neretve za djecu koja su stradala u rusko-ukrajinskom sukobu u njegovu Donjecku i regiji.

Nije štedio ni kada je sa svojim Šahtarom igrao finale posljednjeg izdanja Kupa Uefe, u sezoni 2008/09, te je za najbliže prijatelje organizirao te platio charter-let i smještaj u Istanbulu.

Rekorder u reprezentativnom dresu

Nekoliko mjeseci prije nego što je napravio transfer u Šahtar, Srna je prvi put odjenuo dres seniorske reprezentacije. Bilo je to u studenome 2002. godine, u gostima kod Rumunjske u Temišvaru (1:0). Uz Rumunjsku ga veže i činjenica da je u veljači 2009. godine, na ogledu u Bukureštu i nakon 'umirovljenja' Nike Kovača, prvi put nosio kapetansku vrpcu. 

Već u ožujku 2003. godine postigao je svoj premijerni pogodak za Hrvatsku, u kvalifikacijskoj pobjedi nad Belgijom 4:0, na putu prema Europskom prvenstvu u Portugalu, a svakako vrijedi istaknuti da Hrvatska nikad nije izgubila utakmicu kada je Srna zabio pogodak. A zabio ih je čak 22. Bolji od njega samo su napadači Šuker, Eduardo i Mandžukić - a posebno se pamte golovi za pobjede nad Švedskom u kvalifikacijama za SP 2006. u Njemačkoj, potom Australiji na tom natjecanju, zatim u pobjedi nad Njemačkom u Klagenfurtu (Euro 2008), za potvrdu plasmana na SP 2014. protiv Islanda, kao i po dva gola protiv Bugarske (2004.) te Bosne i Hercegovine (2007.). U veljači 2013. godine proslavio je jubilarni 100. nastup za Hrvatsku golom Južnoj Koreji u Londonu.

Hrvatsku je predstavljao na ukupno šest velikih natjecanja - europskim prvenstvima 2004., 2008., 2012. i 2016. godine te svjetskim prvenstvima 2006. i 2014. godine.

Darijo Srna od reprezentativnog dresa oprostio se na Euru 2016. godine u Francuskoj s ukupno 134 nastupa, a svoju posljednju utakmicu u nacionalnom dresu neće pamtiti po dobru jer je sa suigračima doživio poraz od Portugala u osmini finala. 

Inače, to je prvenstvo bilo posebno emotivno za, sada već bivšeg, kapetana jer nakon utakmice s Turskom u prvom kolu, doznao je da mu je preminuo otac Uzeir, životni uzor i čovjek koji mu je pomogao u ostvarenju dječačkih snova. Iako bi možda mnogi u tom trenutku, kada koncentracija mora biti na vrhuncu, a osjećaji duboko 'arhivirani', odustali od nastupa na Euru, Srna se nakon sprovoda u Metkoviću vratio u Francusku i zaigrao s istim žarom.

'Sve što je imao uložio je u mene i bez njega ja ne bih bio ovdje. To je bila njegova želja, s ocem sam se posljednji put vidio nakon utakmice sa San Marinom. Razgovarao sam sa svojom obitelji i nakon sprovoda donio odluku da se vratim jer i moj je otac najsretniji kada sam na nogometnom terenu, u hrvatskom dresu', objasnio je tada Darijo Srna.

Godinu dana kasnije pokušao ga je hrvatski izbornik Ante Čačić 'smekšati' kako bi se Darijo opet stavio na dispoziciju reprezentaciji, no njegov je stav ostao nepromijenjen.

U svim veselim, ali i teškim trenucima, uz Darija je supruga Mirela

Iako su mu brat Igor, majka Milka i pokojni otac Uzeir davali potrebnu odlučnost i bili pokretači, za mirnoću i spokoj u Darijevu životu pobrinula se supruga Mirela. Naravno, kao nogometašu u naponu snage, kada je koncentracija bila isključivo na nogometu, ljubav je bila - nebitna. Sve do 2005. godine kada je u Zagrebu imao reprezentativnih obveza.

Nakon odigrane utakmice sa suigračima se odlučio zabaviti u jednom klubu, u kojem se pojavila i Mirela Forić s prijateljicom Ivom Balaban te tadašnjim supružnicima Kristinom i Darijom Smoje. Kako se pisalo po medijima, tada 24-godišnja Mirela odmah je zapela Srni za oko, ali Mirela je bila uspješna studentica ekonomije i već je planirala upisati  magisterij, a nogometaši je nisu zanimali. Ipak, uporni Srna, baš kakav je i na nogometnim terenima, tri mjeseca tragao je za Mirelinim brojem telefona kako bi joj poslao tekstualnu poruku. Uzvratila mu je i počeli su se dopisivati. Te godine božićne praznike Srna je proveo u Hrvatskoj i s Mirelom je proslavio dolazak Nove 2006. u Baškoj Vodi. 

Ipak, ljubav je u jednom trenutku pukla. Naime, na okupljanju za utakmicu protiv Rusije, Srna je u društvu Balabana i Olića izišao u noćni provod, koji je zbog tučnjave gostiju jednog kluba izazvao pozornost policije. Potom je u javnost dospjela i informacija da su u klubu, unatoč zabrani izlaska, bili i spomenuti igrači, zbog čega ih je tadašnji izbornik Slaven Bilić kaznio izbacivanjem iz momčadi za tu utakmicu. Dobili su i po džepu - a Srni je stigla još jedna kazna. Djevojka Mirela ga je ostavila.

Tražio se Darijo tih godina, ali sreću nije našao sve do siječnja 2008. godine, kada se u medijima pročulo da su on i Mirela ponovo zajedno. Pomirili su se na zimovanju u Austriji krajem 2007. godine i učvrstili vezu. Mirela je ubrzo magistrirala, a potom se i uputila u Donjeck. Potkraj 2009. godine konačno su se pohvalili da pripremaju vjenčanje (u to je vrijeme buduća gospođa Forić-Srna bila već u drugom stanju), koje se dogodilo 16. svibnja 2010. godine na terasi dubrovačke Vile Agava.

Sretni i još uvijek zaljubljeni kao prvog dana, Darijo i Mirela imaju dvoje djece. Kćerkica Kasia u srpnju je napunila osam godina, a sina Karla dobili su krajem lipnja 2015.

Obiteljsku idilu uoči odlaska Darija Srne u igračku mirovinu pokvario je spomenuti doping-test. Ionako je od malih nogu, kada je počeo igrati nogomet u rodnom Metkoviću, naučio da je život prepun uspona i padova. Naučio je i da se poštenje i naporan rad uvijek vrate. U takav je rasplet uvjeren i sada.