Kao i obično, dotadašnji poslušnici bili su se osovili na zadnje noge, tadašnji predsjednik kluba čak je rekao da mu je Tuđman na samrti šapnuo: 'Vrati djeci Dinamo.'

Ni tri mjeseca kasnije došla je ta sudbonosna sjednica. Pred maksimirskim Zapadom čekalo je oko pet tisuća navijača. Nakon devet godina borbe, oni su bili pred slavolukom pobjede. Čekao se samo bijeli dim, da netko izađe sa sastanka i signalizira da počinje nova etapa klupske povijesti.

Vrijeme je teklo sporo, a napetost je rasla. Izbila je i tučnjava s policijom, a pjesma u akustičnom prostoru parala je uši. Na sjednici nije bilo ni približno napeto, od 44 skupštinara, samo je jedan glasovao za frankenštajnski prijedlog Dinamo-Croatia. Croatia nije dobila nijedan glas, za Dinamo je glasovalo njih 43. Tada je izišao Velimir Zajec.

Prenio je 3.156 dana iščekivanu odluku navijačkim liderima, vratio se pred ulaz i visoko podigao ruke. Prolomio se urlik oduševljenja i skandiranje Dinamu i Zeki. Jedan je navijač kasnije čak uspio proći policijski kordon. Cilj mu je bilo skidanje metalne ploče s Croatijinim grbom. Ipak, organi reda produljili su vijek toga znaka. Ne zadugo, uklonjen je već idućeg jutra.

Croatia je otišla u povijesne udžbenike, glas naroda ipak je uništio političku samovolju. Svi okupljeni su znali da će nestati državne protekcije i da će rezultati krenuti nizbrdo. Na svakom uglu se čulo: 'Nema veze, bolje Dinamo u drugoj ligi nego Croatia u Ligi prvaka.'

Takvi pokliči brzo se zaborave i euforija utihne. U Vukovar je putovalo pet tisuća dinamovaca, stadion je bio pun na prve dvije domaće utakmice i onda se sve vratilo u tužnu normalu. Ali slovo 'D' uskrslo je iz blata i teško će ga više itko ikada baciti u prašinu.