Mnoge europske prijestolnice imaju svoj gradski derbi: utakmicu koja predstavlja puno više od igre, sraz u kojem se na suprotstavljenim stranama nađu klubovi i navijači podijeljeni po nekoj tradicionalnoj liniji razdvajanja. Najčeše je to klasno podrijetlo i(li) politika, a u tim utakmicama kulminiraju frustracije koje svoje ishodište nemaju u sportu, odnosno nogometu, nego nečemu puno ozbiljnijem.

Zagreb nema takav derbi, niti ga je ikad imao u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, kad su ugašeni tradicionalni rivali HAŠK, Građanski i Concordia – svi svojevremeno prvaci države i svaki sa svojom pričom i prepoznatljivim identitetom – a osnovan NK Dinamo, za kojeg su njegovi pokretači i pristaše sanjali da će prebrisati stare podjele i objediniti sektaštva pod zajedničkim, zagrebačkim i hrvatskim kišobranom.

Ali nogomet često zna biti prokleta stvar i od mnogih smo već čuli sumnju u to da Nečastivi stoluje na Maksimiru, tom mitskom mjestu koje je već 101 godinu Dolina suza – onih iz očaja, kao i radosnica. Kažu i da Vrag nikad ne spava, ali možda je drijemao svih onih godina kad je pod Dinamovom zastavom bila okupljena široka narodna koalicija protiv ostatka 'Velike četvorke'. Za razliku od rivala u tom elitnom društvu, Dinamo nikad nije imao dulja razdoblja dominacije i osvojio je samo četiri ligaška naslova u četiri i pol desetljeća Jugoslavije. Ipak, njegov identitet 'oporbenog', boemskog i pomalo luzerskog kluba bio je privlačan mnogima, a taj mit živi i dalje u kolektivnoj podsvijesti.

No to je funkcioniralo dok je Dinamo bio alternativa; jednom kad je postao vlast, kad više nije bilo nikoga tko mu 'ne da' da bude prvak, oslobodili su se zatomljeni demoni prošlosti. Bit će da su oni koji su klubom vladali u zadnjih dvadesetak godina malo preduboko kopali po povijesti i razbudili Nečastivog – ozlovoljen i osvetoljubiv, počeo je sijati novo sjeme razdora, a mnogi vjeruju i da s vremena na vrijeme poprima ljudski oblik.

Zagreb danas nema dva kluba približno iste veličine i snage koji bi predstavljali suprotstavljene identitete, ali ima derbi. On se odigrava na maksimirskim tribinama tijekom svake iole važnije utakmice, bez obzira na suparnika na terenu. I već je postao tradicionalan: U Canjuginoj eri stalno su se sudarali Croatia i Dinamo, a danas se bore Svetinja i GNK, oštro suprotstavljeni jedan drugome. Svaki vjeruje da je u pravu i da je njegova borba ispravna, a da je onaj drugi bandit i zločinac.

Borba je to do zadnjeg čovjeka i zadnjeg eura. Za jedne se ljubav mjeri kilometrima, za druge milijunima; preraslo je to gotovo u građanski rat koji se vodi glasnicama, presicama i priopćenjima. Svatko ima svoje mišljenje i poziciju u tom sukobu: neki podržavaju jednu ili drugu stranu, neki pasivno odobravaju ili negoduju. Nemoguće je ostati neutralan, jer ovo nije sukob mišljenja, nego temeljnih vrijednosti. Čak i kad znate tko je ovdje žrtva, a tko agresor, vidite da se zločini događaju i u obrambenom, opravdanom ratu.

U pozadini svega, GNK Svetinja igra protiv nekog kluba koji je kvalitetom na razini četvrte-pete momčadi domaće lige i teškom mukom odnosi pobjedu – iako je očito da je puno bolji. Čak ni ne igra uopće loše, samo što usred priopćenja s razglasa i policijskih megafona povremeno gubi koncentraciju u ključnim trenucima. Teško mu je, jer već godinama uvijek igra najprije protiv samog sebe, a tek onda protiv suparnika. Šerifa je nekako uspio svladati, ali ima li pobjednika u derbiju Dinama protiv Dinama?

Hoće li ga ikad biti ili je ovo rat do istrebljenja, do izbacivanja iz Europe?