U jednom od najmitskijih događaja u Dinamovoj povijesti, genijalni Štef Lamza je u lipnju 1967. zakoračio na balkon Vile Rebar i propao kroza nj. Ostao je živ, ali više nikad nije bio isti. Ispostavilo se da je balkon bio truo i da je čak postojao natpis koji je na to upozoravao, ali Štef je bio pijan i neuračunljiv pa ga nije vidio ili ga je naprosto ignorirao.

Branko Ivanković vjerojatno nije bio ni pijan ni napušen kad je pristao na još jedan povratak u Maksimir. 'Čist kao ruža, sa suncem u očima', što bi rekao Jura Stublić, dobri je profesor prihvatio Dinamov zov samo tjedan-dva nakon što ga je gazda kluba javno diskreditirao te popljuvao zajedno sa svim ostalim domaćim stručnjacima. Gospon Brankec je, baš poput Štefa, zakoračio na svoj 'balkon' i odmah propao kroz njega, povukavši cijelu momčad sa sobom. Jer je i taj balkon, iako figurativan, bio truo.

Postalo je već zaista zamorno i mučno pratiti na koje se sve načine povijest može ponavljati u Maksimiru i kako će sve modri uspjeti razočarati svoje navijače. Postalo je posve jalovo i besmisleno razglabati o tome je li trener dobro postavio igru i je li trebao mijenjati ovog ili onog igrača. Dinamo u pravilu ne pada u nekoj ljutoj taktičkoj bitci, nego na najbanalnijim detaljima. Ne zavaravajte se – nije (toliko) problem ni u taktici, ni u fizičkoj spremi koliko je u psihologiji i samoj selekciji igrača.

Vjerojatno potaknut Soudanijev izostankom i željom da vječno nespremnom ili ljenoguzom Sammiru dodatno osigura leđa, Ivanković se odlučio na raspored koji je najviše sličio na 4-3-1-2, a s kojim mu je bilo jako teško osigurati premoć u sredini koju je Černomorec gusto pokrio. No u prvom poluvremenu, dok su se Ukrajinci držali izrazito rezervirano i reaktivno, to mu je donekle i uspijevalo.

Možda je Fernandesov pogodak u završnici prvog dijela bila najgora stvar koja se Dinamu mogla dogoditi, jer je nagnala goste da promijene pristup. A možda – a to uzmite tek kao puko nagađanje – je promjena pristupa i tempa otpočetka bio plan njihovog stratega Grigorčuka. On doista nije morao biti profesor nogometa da u pripremi primijeti kako Dinamo fizički drastično pada kako utakmica odmiče, što samo dodatno ogoljuje slabosti u plavoj obrani.

Kako je moguće da Černomorec stvori onakvu dominaciju u prvih 20-25 minuta drugog poluvremena? Teško se sjetiti kad smo zadnji put (ako uopće ikad) vidjeli da Dinamo tako drži na konopcima bilo kojeg pa i znatno slabijeg suparnika. Gol je visio u zraku i vidjelo se da je samo pitanje vremena kad će pasti: samo u tri minute između prvog i drugog gola, Ukrajinci su stvorili još tri-četiri izgledne situacije pred domaćim šesnaestercem.

Kako je moguće da Dinamo suparniku ostavlja onoliko prostora u sredini i (posebno) na bokovima, kao da igra s dvojicom igrača manje? Kako je moguće da se Sammir pola vremena prešetava po terenu, pružajući korak samo kad ima loptu ili je treba dobiti – a onda ili nju ili sebe zajedno s njom zabija u prvog suparničkog igrača? Kako je moguće da vezni red u tom razdoblju izgubi praktično svaku loptu, da golman stoji kao zakovan za liniju, a da dvojici stopera visokih 191 i 195 centimetara golove iz neposredne blizine zabiju napadači visoki 179 (Antonov) i 176 (Djedje)? No dobro još to – nego, zašto je igrač koji centrira loptu u oba slučaja bio sam kao duh? Gdje je, kvragu, bio i što je radio Pinto?

Pogledajte video Čornomorecovih golova. Kod prvog Dinamov desni branič tragikomičnom intervencijom praktično asistira Ukrajincima, a kod drugog u trenutku primanja lopte igrača koji će centrirati stoji petnaestak metara dalje od njega. Valjda je Pinto uvježbavao proslavljanje gola s Juniorom, pa mu nije ostalo dovoljno vremena za treniranje obrambenih zadaća.

Ali pogrešno je ovu 'tihu jezu' od igre svaljivati (samo) na leđa trenera i igrača. Pravi razlog maksimirske truleži je sportska politika, ona koja je stvorila ovu momčad i unijela 'trule jabuke' u svlačionicu.

Mišljenje da je Dinamo napravio odličan posao u prijelaznom roku posve je krivo. Umjesto mladih i perspektivnih nogometaša željnih dokazivanja dovedeni su redom igrači u srednjim dvadesetima, koji nisu i neće uspjeti u klubovima većim od Dinama. Dovedeni su radi kratkoročnog rezultata koji je izostao pa je sada prilično velik problem motivirati tu skupinu za igranje u Europskoj (drugoj) ligi.

Suludo je uopće pomisliti da se u hrvatskim uvjetima – kako u gospodarstvu tako i u nogometu – uspjeh može kupiti, a ne proizvesti. Suludo je baviti se nadogradnjom i vjerovati da se na rasprodanim ili trulim temeljima može stvarati 'megamomčad'. To je samo prikrivanje truleži ispod nove fasade, isto kao i na maksimirskom stadionu.

Pohvalno je to što je Dinamo uvidio nedostatak svoje prošlosezonske formacije i doveo napadački kvalitetna krila – ali za njih u kadru nema baš nijednu alternaciju koja to može odigrati u slučaju ozljede ili suspenzije, a oba ta krila su trkački i defenzivno neodgovorna gotovo koliko i Sammir, koji očajnički želi pobjeći iz Zagreba. Pri tome nije doveo nikoga za centarfora – poziciju koja mu je već godinama gorući problem.

Nije doveo ni barem jednog stopera. Sve sporiji i sve nervozniji veteran Šimunić i dalje je Dinamov najbolji igrač, ali njega tek jedna iole ozbiljnija ozljeda dijeli od završetka karijere. Posuđenik iz Kine Addy potpuno je nepredvidiv i nepouzdan igrač kojeg u zraku (visina 178 cm) može nadskočiti bilo tko, a prečesto griješi u predaji lopte i u izlasku iz linije. Teško je reći hoće li od 19-godišnjeg Šimunovića ikada postati kvalitetan igrač, a njegov vršnjak Ćalušić odigrao je dosad ukupno šest minuta za prvu momčad.

Umjesto golmana (a bilo ih je na tržištu koliko hoćete) Dinamo je doveo klauna iz argentinskog zatvora kako bi se njegovim egzbicijama omilio lakovjernim navijačima. No kad je nakon samo četiri predstave cirkus otišao iz grada, modri su ostali na klincu koji je dotad branio u Rudešu, a onda i njemu ubili krhko samopouzdanje mijenjajući ga Poljakom koji 'ima iskustvo igranja u Premierligi' – kako ga je na službenoj klupskoj stranici predstavio sportski direktor Zoran Mamić, valjda nesvjestan toga da Blackburn (prethodna destinacija Sandomierskog) nije više član engleske elite.

No ima i tragičnijeg od toga: Dinamo je ovoga ljeta potpisao igrača po imenu Alieu Darbo, koji je lažirao životopis tako da bi ispalo da je bio član Wigana, iako u životu nije odigrao ni minute seniorskog nogometa.

Možete se ljutiti na igrače zato što se nedovoljno bore, ne mogu ili ne žele trčati, nemaju odgovarajući karakter. Možete iščekivati i neminovni otkaz Ivankoviću kad stvari krenu prema još goremu. Najbizarnije crnohumorni trenutak u četvrtak je bio kad se na Maksimiru čulo skandiranje Kruni Jurčiću. Ali za ovu trulež nisu krivi oni, nego oni koji su ih izabrali. A ta obojica imaju iste inicije i ne mogu sami sebi dati otkaz.