Krenimo redom. Nećemo vam valjda odmah na startu otkriti baš sve. Životna priča Ane Burazer puna je iznenađenja i uzbuđenja pa se isplati pročitati je od početka do kraja.

Plivanjem se počela baviti u petoj godini života. U Šibeniku je 2006. godine otvoren bazen. Bio je to znak za prvi korak.

'Tada je bilo u modi plivanje. Otac Ivan upisao je mene i godinu dana starijeg brata Antonija u Plivački klub More. Antonio se nije zadržao, a izgleda da je za mene to bila ljubav na prvi pogled. Do tada sam bila uključena u gimnastiku i balet, kao i većina djevojčica te dobi. Do 15. godine sve je to bila zabava i nisam odskakala od drugih. Bavila sam se plivanjem iz zabave. Druženja i putovanja povezana uz natjecanja bila su mi najveći motiv. U klubu, valjda i zbog toga, nisu prepoznali moj talent. Nisam bila redovita, nisam ljeti išla na duple treninge, niti sam osjećala pritisak svojih doma da to radim. Tata bi rekao: 'Pa nećeš se ti ubijati…' Onda sam s 15-16 godina odlučila prelomiti, jer voljela sam plivanje. Prijateljica me doslovno uzela za ruku i odvela u drugi klub – PK Šibenik. I tada sam ozbiljnije pristupila plivanju, krenula sam po svoje snove, a već sa 16-17 godina počele su stizati državne i međunarodne medalje.'

S 18 godina dogodio joj se jedan od najemotivnijih trenutaka u karijeri.

Zadar je u srcu mome

'Na Prvenstvu Hrvatske za seniorke osvojila sam zlatnu medalju na 100 metara leđno, a medalje je dodjeljivao moj prvi trener. Rekao je: 'Bravo Ane, zasluženo…' I tada i sada za mene je taj trenutak posebno emotivan. Svi ti treneri iz prvog kluba jave mi se na bazenu i… Ma znam da im je drago iako sam osvajala medalje u drugom klubu.'

To državno natjecanje i ta medalja bili su prijelomni za to da se Ana nastaviti baviti plivanjem.

'Baš tada sam upoznala svoje današnje trenere Josipu Nekić i Željka Olujića iz PK Zadar. Grad je to koji sam izabrala kao mjesto u kojem ću nastaviti školovanje i sportsko usavršavanje. Na kraju se pretvorio u nešto puno veće. U Zadru sam sa sportske strane zapravo poletjela. Više sam u ove četiri zadarske godine osjetila ljubavi, razumijevanja i podrške nego čitav život u Šibeniku. Tamo si 'jedan od', a u Zadru… U Zadru osjećam tu emociju. I zato me možda sada, dok sjedimo i razgovaramo ispred zadarskog bazena i prebiremo po mom životu, ovako lome osjećaji i sve izlazi iz mene. Te četiri zadarske godine toliko su me ispunile. Te nagrade i medalje… Nije sve u njima. Stvarno živim taj sport, tijelo mi miriše po kloru, u bazenu sam odmalena i osjećam da pripadam ovdje. Možda neću nastaviti s plivanjem kad završim faks, od toga se ne živi, ali plivanje me naučilo da plivam u različitim životnim vodama i stvarno vjerujem da ću se snaći kamo god da krenem.'

A put je može, kada su stručnost i afiniteti u pitanju, odvesti u raznim smjerovima. Uskoro je čeka važna odluka - čime se zapravo želi baviti kada se ostavi plivanja...

'Moguće je da to bude novinarstvo i to sportsko novinarstvo. Možda budem radijska ili televizijska voditeljica, a možda i profesorica u školi. Nemam preciznog odgovora, ali znam da me plivanje profiliralo kao osobu i da sam se zahvaljujući sportu podjednako snašla u bazenu i izvan njega.'

Pitanje 'kako uspijevaš spojiti sport i studiranje' zvuči izlizano i pomalo bezvrijedno samo onima koji nikad nisu vozili na dvije staze istovremeno. Potvrđuju to i Anina iskustva.

'Puno me kolega s faksa pita baš to, a oni najbolje znaju koliko vremena odnese dio vezan uz školovanje. S druge se strane u plivanju ne vrti novac kao u nekim drugim sportovima. Što me onda pokreće? Nije sve u materijalnom, puno toga je u ljubavi. A kako uspijevam posložiti sve? Na prvoj godini živjela sam u domu, ustajala u pet sati, trenirala od šest, odlazila na fakultet, pa popodne nakon faksa opet na trening, pa učenje… Na početku je bilo teško, ali fakultet sada nije toliko zahtjevan koliko je bio na preddiplomskoj razini i lakše je. Nisam ja fizički bolja od drugih plivačica niti posebno superiorna. Svi moji treneri, i šibenski i zadarski, govore da imam jaku glavu. Kad dođem na start, ta cura pored mene možda će se prepasti neke moje nadmoći, ali sve to dolazi iz unutrašnje snage. Glava je bit svega.'

Do povijesnog uspjeha kroz igru

I tu dolazimo do prvog uzbudljivog i zanimljivog detalja iz Anina života. Otkud takav stav prema životu i sportu?

'Moj otac, hrvatski branitelj, učio me da uvijek treba dati sve od sebe te pri tome biti opušten i uživati u onome što radiš. Kroz sport se treba igrati. I uistinu je plivanje za mene igra, ali toliko je to ušlo u mene da ponekad sve doživljavam previše osobno. Baš kao dijete.'

Kroz tu igru Ana se toliko zaigrala da je natjerala organizatore Sveučilišnog državnog natjecanja da samo zbog nje promijene pravilnik natjecanja.

'Prvu godinu studija nisam ni znala za Sveučilišno državno prvenstvo, a na njemu se okupljaju najbolji plivači Hrvatske sa studentskim indeksom. Profesor Tonći Jerak sa Sveučilišta u Zadru pozvao me, objasnio sve i ja sam pristala. Otišla sam na prvenstvo, nastupila u dvije discipline i osvojila dva zlata. Sljedeće godine pomaknuli smo granicu pa sam u Zadar donijela četiri zlata i srebro. Stigla je i treća godina studija puna zdravstvenih problema koji su mi vratili neugodna sjećanja na mononukleozu koju sam preboljela u osnovnoj školi. Dobrih pola godine nije me bilo u bazenu i svi su mislili da je završilo moje bavljenje plivanjem. A ja sam se vratila i postala državna prvakinja. I to je vjerojatno bio klik koji me vodio dalje. Vjerujem da se sve u životu događa s nekim razlogom. Tako su se valjda s razlogom i korona i herpes zoster našli na mom putu. Godinu ranije na Sveučilišnom prvenstvu države pola sekunde dijelilo me od odlaska na Europsko prvenstvo. Vjerujem, s razlogom. Sve mi se vratilo na Sveučilišnom prvenstvu Hrvatske u Vukovaru prošle godine, kada sam osvojila devet medalja. Plivala sam u svih osam disciplina i jednoj štafeti. Nisam imala vremena ići na ceremonije dodjela medalja. Profesor je išao umjesto mene, a ja bih nakon jedne utrke odmah startala s drugom. Samo sam skakala, plivala i osvajala. Svi oko mene su se čudili, a ja sam uživala. Čitavo natjecanje bila sam u nekom svom filmu. Ne sjećam se detalja, samo da sam plivala i plivala… To je ono što najbolje radim. I uživam!' puna uzbuđenja govori Ana o jednom od najvećih sportskih podviga u Hrvatskoj o kojem se malo toga zna.

Zbog nje su promijenili plivačko pravilo

Svojim je uspjehom natjerala organizatore natjecanja na promjenu pravilnika:

'Kako ove godine zbog bolesti i izmorenosti nisam nastupila na studentskom prvenstvu, naknadno sam saznala da su uveli pravilo nastupa u samo tri discipline. Prije toga sam u Rimu donijela Hrvatskoj dva srebra i broncu sa Svjetskog studentskog prvenstva, pa je moj izostanak za mnoge bio iznenađenje. Godili su pozivi i raspitivanje gdje sam. Što se pravila natjecanja tiče, možemo ih samo prihvatiti. Ako ništa drugo, ostat će zapisano da sam ja kriva za sve', rekla je uz osmijeh Ana pa se vratila na početak svoje zadarske priče.

'Sve mi je bilo novo. Grad, ljudi, okolina, ali u bazenu sam bila kao doma. Taj osjećaj ulaska u bazen i plivanja bio je nešto moje, nešto što mi nitko ne može oduzeti. Osjećaj kao da letiš. Kao djevojčica nisam mogla sanjati da će se sve pretvoriti u ovakvo uspješnu priču. Nisu me motivirale ni vodile medalje, a onda se dogode i medalje i Rektorova nagrada i izbor za najbolju sportašicu Šibenika, pa za najbolju studentsku sportašicu Hrvatske… Stigle su i svjetske medalje, pripremam se za nove međunarodne sportske uspjehe, ali istovremeno razmišljam o budućnosti izvan bazena.'

Sportsko novinarstvo - velika želja

Već je spomenula, rado bi u novinarske vode.

'Malo se djece zadržava u sportu. Krenu i odustanu. Puno je razloga i problema. Voljela bih progovoriti o njima jer sam štošta prošla u životu. Voljela bi pisati ili raditi emisije o mladima, o malim ljudima za koje šira javnost ne zna. Želim biti poticaj nekome, jer ni u mene se nije vjerovalo. Imala sam sreću da sam se mogla osloniti na roditelje. Uvijek su mi govorili da mogu ostvariti sve što poželim. Želim pisati o tome tako da se neko dijete ili roditelj pronađu u tome.'

Plivanje nije jedni sport o kojem bi imala što napisati i reći.

'Pratim sve sportove. Uz plivanje, na prvom mjestu su gimnastika i atletika i općenito individualni sportovi. Što se tiče nogometa, odmalena navijam za Hajduk i sa sedam godina pjevala sam navijačke pjesme. Brat se bavio nogometom u Šibeniku i naučio me tome. Čini se čudno, ali nije. Burazeri su iz Boraje, a tamo svi tradicionalno navijaju za Hajduka. Malo mjesto, prisno, u kojem me svi podržavaju. Skupe se u gostionici i gledaju moju utrku na televiziji. To je ta veličina malih mjesta.'

'Zašto je problem nečiji uspjeh, samo želim biti bolja verzija sebe'

Kako se osjeća - kao zadarska Šibenčanka ili šibenska Zadranka?

'U Šibeniku me zezaju da sam Zadranka, u Zadru da sam Šibenčanka. Šibenčanka sam koja je više podrške i razumijevanja dobila u Zadru nego u svom rodnom Šibeniku. Pronašla sam se u Zadru, osjetila posebnu energiju. Da mi je netko prije četiri godine rekao da ću toliko zavoljeti ovaj grad, čudno bih ga pogledala… Bio mi je treći izbor nakon Zagreba i Splita zbog uvjeta za bavljenje plivanjem. I, na kraju, u Zadru sam dobila sve što sam sanjala.'

Zornim je primjerom dočarala kako ju je primio Zadar.

'Prvu godinu studiranja bila sam članica PK Šibenik koja je trenirala u PK-u Zadar. Meni je valjda jedinoj na zadarskom bazenu bilo nelagodno. Svi su me primili i gledali kao svoju. Samo je meni bilo neobično u toj ulozi. To je pomalo čudno, ali je tako. Bilo je i u Šibeniku ljudi koji su bili uz mene, veselili se mojim uspjesima, ali i onih kojima je smetao moj uspjeh. Samo želim biti bolja verzija sebe, ne nekog drugog. Zašto je to problem? To je generalno problem našeg društva. Zašto drugima smeta tuđi uspjeh? I onda vas, kada padnete s prvog na drugo mjesto, tu jednu stepenicu, gaze kao da ste se utopili u bazenu. Ako slučajno padneš, zgažen si, a na vrhu se ne može zauvijek zadržati. Život nije kratka utrka od nekoliko minuta. Život je maraton i ideš dokle stigneš. Volim i imam život i izvan bazena. Plivam, trčim i probijam se kroz svoje životne utrke nevezane uz sport i natjecanje.'

U tom maratonu važno je i školovanje i tu nema problema. Medalje se osvajaju, a ispiti se polažu.

'Baš sam sad stigla s jednog... Uspješno riješenog. Četvrta godina je pri kraju i sve ide po planu. Još je jedna do kraja. Sve mora biti u roku, tako sam zacrtala. Budućnost je vezana uz Zadar, grad u kojem sam pronašla i sebe i ljubav, a ni Šibenik mi nije daleko. Imam dobru ekipu u oba grada. Slobodno vrijeme sve više koristim, posebno nakon što smo bili zatvoreni u kuće zbog korone, za šetnje, druženja, zabave. Volim pogledati dobre dokumentarce, posebno sportske tematike. Zadnje sam gledala životnu priču Usaina Bolta. Oduševile su me te njegove priče o napornim treninzima u kojima sam prepoznala i sebe. Svi ti treninzi preko granica izdržljivosti donesu neopisivo zadovoljstvo kada taknete rukom cilj i spoznate da ste najbrži.'

Željela je odustati, a onda je okrenula jedan broj...

Posebna priča je način na koji je osvojila naslov seniorske državne prvakinje na 100 metara leđno.

'Na rasplivavanju me jedan dečko slučajno udario. Bilo mi je loše. Treneri su me izvukli iz bazena. Taj se momak došao ispričati, a ja sam bila potpuno smušena. Nazvala sam roditelje, bili su negdje na moru. Prepričavam tati što se dogodilo, da se loše osjećam i da neću nastupiti, a on se nasmijao i rekao: 'Ma nije to ništa, možeš ti sve.' To me ponijelo, imala sam veliku 'čvoku' na glavi koja je jako boljela, posebno kada sam navukla plivačku kapu. Ne sjećam se ničeg osim toga da sam taknula cilj i da sam bila prva. Taj osjećaj… Prije deset minuta vrti ti se od udarca, a onda si prvakinja Hrvatske. Neopisivo! Za cijeli život!'

Naši su životi Himalaja

Za kraj je ostavila njih, najveću potporu i najveću ljubav.

'Mama Julijana i tata Ivan. Upoznali su se u vojsci i uvijek bili uz mene. Dok je on bio službeno odsutan, ona je bila zadužena za sve, odrađivala je i nadoknađivala sve. Danas je tata u mirovini i sve je lakše. Zanimljivo je da je, kad smo se rodili i brat i ja, on bio na Himalaji. To mi je veliki izazov - da i ja jednom odem na Himalaju i kao žena dotaknem najviše svjetske vrhove te napišem knjigu. Jer naši su životi Himalaja. Teško je doći do vrha, lako se padne, ali pogled je toliko čist. Kao i u našim životima, svatko ima svoj put za to kako će se popeti na vrh, ali tamo se treba i održati što duže i uživati u pogledu.'