Hrvatska reprezentacija nije dobra košarkaška ekipa. Ništa čudno. Novi izbornik Hrvatske Velimir Perasović zadržao je kostur stare, iskusne momčadi, nadogradio ga nekolicinom novih igrača, ispremješao minute i uloge te počeo implementirati nov ofenzivni i defanzivni sustav. S obzirom da za obavljanje posla i nije imao bog zna kako puno vremena ne treba čuditi što igra Hrvatske za sada ne zadivljuje. Sumnjam kako su The Smiths mislili na košarku kada su napisali "These Things Take Time", ali ta bi se sintagma ovih dana definitivno trebala koristiti kada pričamo o basketu.

Unatoč brojnim problemima s uigravanjem momčadi rezultati su za sada bolji nego smo mogli očekivati. Reprezentacija je bez problema šamarala protivnike tijekom priprema, a dio te forme preslikao se na EuroBasket. Sloveniju smo apsolvirali bez po' muke, a rezultat je mogao biti i izraženiji da se momci nisu počeli malo opuštati u zadnje dvije minute. Poraz protiv Spanoulisa i društva pak, premda bolan, defintivno ne spada među starogrčke tragedije i treba ga uzeti sa zrnom soli. Mnogi će navijači, naročito oni koji u sportu uživaju zbog njegove emocionalne a ne racionalne komponente, za poraz okriviti tobože nezalaganje i kukavičluk ili pak urođeno luzerstvo koje se narodu servira kroz sintagmu "balkanski mentalitet", izlizaniju od materijala na koljenima traperica Joeya Ramonea. Naravno, takvo je razmišljanje u najbolju ruku budalasto i iracionalno, a u najgoru perfidno i pokvareno. Što ne znači da reprezentaciji i reprezentativcima nemamo što zamjeriti, i to ne samo u porazu od Grčke već i u pobjedi kontra Slovenije.

Jasno je kako štošta u igri reprezentacije ne štima, no za sada se valja tješiti kako glavnina problema proizlazi iz neuigranosti i individualnih grešaka, a ne iz pogrešno odabranih sistemskih rješenja koja su morila momčad za vrijeme mandata Jasmina Repeše. Za početak, sve je vidljivije kako kronična sporost u lateralnom kretanju naših centara Žorića i Tomića stavlja momčad u podređeni položaj pri obrani pick 'n' rolla u man-to-man sustavu. Perasović preferira obranu jedan na jedan i ta ga spoznaja sigurno mori, ali ona nije neko novo otkriće te se vuče kroz igru reprezentacije godinama. Inzistiranje na m2m obrani je jedan od glavnih krivaca za poraz reprezentacije od Grčke u zadnjim minutama što je Perasović, uz određenu dozu okolišanja, praktički priznao u intervjuu nakon utakmice. Jasno, kada su se Grci počeli vraćati iz rezultatskog zaostatka valjalo je promijeniti obranu i prešaltati se sa zone na čovjeka, ali Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetne individualne defanzivce da takvu vrstu obrane igra kroz dulji period i ostanue nekažnjene, naročito ne protiv ekipa koje spadaju u sam vrh euro košarke, a to Grci trenutno jesu. Uhvatili su nas u p'n'r žrvanj, naši bekovi nisu uspjeli anulirati sporost centarske linije (Ukić to više ne može ako je ikada i mogao, Tomas bi to mogao raditi kada se vrati u igru, ali držati Tomasa kroz dulji period u igri samo da bi se igralo m2m nema baš smisla) i Grci su, pod vodstvom legende Vasilissa Spanoulisa utrpali niz lakih poena i nanizali 13 - 2 što ih je na kraju stavilo u poziciju da zatvore utakmicu u svoju korist.

Ista stvar događala se protiv puno slabije Slovenije što pokazuje kako slabosti ovog tipa obrane nisu plod igre protiv superiornog individualnog talenta (koji u ovom sastavu, naročito bez Bogdanovića i s obzirom na mladost naših najtalentiranijih igrača, jest na strani Grka) već urođena mana koju treba što češće izbjegavati. Perasović i jest to uradio na otvaranju utakmice, pa smo veći dio susreta gledali Grke kako bezuspješno napadaju više nego solidnu zonu Hrvatske koju nikako nisu uspjevali probiti. U odnosu na utakmicu protiv Slovenije bilo je jasno da se podigla i razina kvalitete u tranzicijskoj obrani, nešto s čime smo znali imati velikih problema čak i protiv ekipa koje igraju sporu half-court košarku.

Problemi u obrani neće se tako lako ispeglati i to je nešto što moramo prihvatiti. Za pronalaženje pravih riješenja, što igračkih što sistemskih, trebat će vremena. Bojim se dugo vremena. Što je sasvim u redu, realan cilj ove reprezentacije je osiguravanje plasmana na Olimpijske igre i daljnje uigravanje.

Ono što veselinije samo način na koji je zona funkcionirala već i način na koji su momci igrali u napadu. Perasovićeva igra ima glavu i rep, što definitivno valja pohvaliti kada uzmemo u obzir kroničan nedostatak kvalitetnih i pouzdanih jedinica (Ukić igra kao Dr Jeckyll i Mr Hyde, Stipčević ne može braniti drvenu stolicu kojoj su jednu nogu pojeli miševi, a Dontaye Draper je... pa, on je Dontay Draper). Unatoč nedostatku plejeva, ekipa je prekrcana plejmejkerima (igračima kroz koje se može kretati napad), i to olakšava Perasoviću da kroz utakmicu vrti više različitih pristupa organizaciji igre i pregršt lijepih i ispoliranih akcija. Izostanak Bogdanovića iz utakmice s Grčkom okljaštrio je ofenzivni izgled reprezentacije, ali unatoč tome imali smo što za vidjeti - pin down screenovi, off ball cutovi, protrčavanja, igra na postu, slash and kick, bilo je stvarno svega, doduše u različitim omjerima i s različitim uspjehom. Jasno, možemo uputiti brojne prigovore s ove strane lopte, no većina njih su minorni ili pak individualni - Damjan Rudež još uvijek nije proigrao i pitanje je hoće li, suludo je ovoliko se oslanjati na Krunu Simona, Hezonja i Šarić ponekad znaju bezrazložno forsirati ili biti isključeni iz igre, a najveći minus je i dalje neuspjeh uključivanja Ante Tomića u igru, bilo u ulozi razigravača, bilo u ulozi finišera. Unatoč tim problemima igra je uglavnom bila tečna i gledljiva, logična, smislena, a ponekad i lijepa, naročito u prvom dijelu protiv Grčke.

Sljedeće tri utakmice u grupi reprezentacija mora iskoristiti za osiguravanje plasmana u osminu finala uz zadržavanje i možda čak i blago podizanje razine igre u odnosu na prve dvije utakmice. Iluzorno je očekivati da će otkloniti većinu, a kamoli sve od nabrojenih problema, ali neke stvari bi se mogle ispeglati što bi bio solidan zalog za nastavak natjecanja i, još važnije, nastavak razvoja ove reprezentacije krcate individualnim talentom kojeg tek treba uigrati u funkcionalnu momčad. Perasovićeva Hrvatska još uvijek nije dobra košarkaška ekipa. No nije ni loša. Na kraju balade, s obzirom na do sad pokazano, jednoga bi dana mogla biti fantastična.