Rio je u dokumentarnom filmu 'Rio: Biti majka i otac' otkrio sve što je proživljavao nakon smrti supruge Rebecce, koja je u 34. godini života izgubila bitku s rakom. Priznao je Ferdinand da je počeo piti, ali i da razumije zašto se pojedini ljudi ne mogu oduprijeti suicidalnim mislima.

'Prije sam znao razmišljati - kako netko može izvršiti samoubojstvo? Kako netko može biti toliko sebičan? Ali sada znam kako im je. Da nisam imao mrežu ljudi oko sebe ili svoju djecu – koja su mi bila najveća inspiracija – ne bih mogao razmišljati ispravno i rezonski', rekao je Rio na premijeri filma.

Od svega, najteže mu je bilo zbog djece – danas desetogodišnjeg Lorenza, osmogodišnjeg Tatea i petogodišnje Tie.

'Razmišljali su na glas – zašto mi nemamo mamu? A ja nisam imao odgovor. Već u svibnju 2015., kada je umrla, samo deset tjedana nakon što su joj dijagnosticirali rak dojke, počeo sam tonuti. Sjedim kod kuće, djeca spavaju, ali ja ne mogu. Pritom ne želim razmišljati ni o čemu. I tako sam sjedio neko vrijeme na krevetu, prije nego što bih sišao i počeo piti brendi. Ni to nije pomagalo. Štoviše, jednog dana sam se probudio toliko mamuran da sam imao i prometnu nesreću, a onda sam shvatio da moram promijeniti nešto', iskren je Ferdinand.

'Sjediti u sobi i plakati je jedno, ali govoriti o osjećanjima je nešto sasvim drugačije. Mene je oblikovala kultura svlačionice. Bio sam u potpunosti emotivno zatvoren, smatrajući da je slabost ako muškarac pokaže emocije.'

Osim ogromnog životnog, emotivnog i obiteljskog gubitka – Rio se morao primiti svakodnevnih obveza.

'Nikada u svom životu nisam skuhao ručak. A to su sve stvari koje morate raditi. Jedino što sam radio bilo je razvoženje djece do škole. Ali to nije ništa drugo nego ustajanje deset minuta prije djece. A njih je Rebecca već nahranila, obukla i smjestila ih u automobil. Kada sam ja to prvi put radio – djeca su zakasnila u školu. Onda, recimo, krenemo na odmor, a ja ponesem torbu. No Rebecca ju je već spakirala. Kada ste nogometaš, ne morate raditi apsolutno ništa – sve dok ne pređete bijelu liniju na travnjaku. A tada sam se čak pitao kako doći do liječnika. Znao sam samo za onog u klubu.'

'Također, Rebecca je spremala krevete na određeni način pa su mi djeca morala objašnjavati što radim krivo. Osjećao sam se bespomoćno. Što god napravim, neće biti dobro, onako kako je ona to radila... Sve to promijenilo se u sekundi, ranije je moj režim bio – probudim se, obučem, jedemo zajedno, odbacim klince i idem na trening... To je bio samo dio posla, onaj daleko lakši... Gdje je trgovina? Gdje je odjeća, pa cipele, torbe...'

Otkrio je Ferdinand i jedan posebno bolan trenutak kada je s Lorenzom bio u bolnici, a on je na zidu onkologije uočio zahvalnicu jedne od obitelji.

'Upitao me je što je to, a ja sam mu rekao da je to zahvalnica koju obitelji ostavljaju doktorima i sestrama za sve ono što su učinili da im pomognu. Njegov komentar bio je jako iskren: 'Pa, mami nisu pomogli.' Okrenuo se i nastavio k izlazu.'