'Možete li vjerovati da je ovaj travnjak nekoć bio na glasu kao najkvalitetniji u zemlji?' pitaju domaćini pokazujući na igralište u Borovu naselju, zaraslo u travu, grbavo i izrovano.

Desetljećima ranije, ovdje je Jugoslavija igrala prijateljsku utakmicu s Poljskom pred 10.000 gledatelja, a lokalni klub bio član Druge lige; najjači prvoligaški klubovi ovamo su slali svoje podmlatke na tradicionalni turnir, gdje su buduće zvijezde poput Bobana, Prosinečkoga i Šukera stasale i privlačile pozornost nogometnih znalaca. Puno njih Siniša Mihajlović je upoznao praktično na svom kućnom pragu, jer njegova obiteljska kuća u Borovu – danas obnovljena i stavljena na prodaju – nalazi se vrlo blizu stadiona.

Neumorna kiša i hladni vjetar nisu nimalo laskali Vukovaru, koji je goste dočekao u tužnim, sivim nijansama. Ali Jonathan Wilson i Rory Smith vidjeli su i puno gore stvari – kao perjanice dvaju najozbiljnijih engleskih listova, The Guardiana i The Timesa, često su pokrivali nogometne događaje daleko od blještavila i glamura Premier lige. U Hrvatsku su došli potpuno pripremljeni i s predznanjem o Vukovaru i nogometu u zemljama bivše Jugoslavije na kakvom bi im sigurno pozavidio i pokoji domaći novinar. Ovamo su došli kako bi se svojim očima uvjerili što se to ovdje točno događalo – kako bi bolje shvatili rivalstvo Hrvatske i Srbije, ali i karakter Siniše Mihajlovića koji je ovdje rođen i odrastao.

Stare fotografije, uspomene i prisjećanja na vrijeme kad se u Vukovaru puno bolje i ljepše živjelo bilo je ono što su im ponudili svi sugovornici. Svaka priča o nogometnim počecima Siniše Mihajlovića kreće iz tog konteksta – prijeratno industrijsko središte s rijetko raskošnim multietničkim sastavom (na području vukovarske općine prije rata su živjele čak 22 različite nacionalnosti) u kojem se nije obraćala pretjerana pozornost na to tko je što i iz kakve obitelji dolazi.

Danas je situacija sasvim drugačija. U gradu je ostalo tek oko dvije trećine predratnog stanovništva, posla i općenito mogućnosti za materijalno preživljavanje vrlo je malo – za Vukovarce, bez obzira koje nacionalnosti bili, to su puno neposrednije brige od nacionalnih i dnevno-političkih priča. O ovome drugome ionako nisu raspoloženi pričati: kroz razgovor s Mihajlovićevim nekadašnjim nastavnikom (i voditeljem školske nogometne sekcije) Nebojšom Šerbićem te trenerom u Borovu Zvonkom Popovićem provuče se tek pokoji nevoljko spomenuti detalj o ratnoj situaciji, vremenu provedenom u logoru i izbjeglištvu.

S nekadašnjim suigračem Sinišom Lazićem i prijateljem Sinišom Čučkovićem slična je stvar. Dojmove koje su Wilson i Smith skupili od sugovornika pročitajte u njihovim tekstovima – nas je malo više zanimalo kako se utakmica Hrvatske i Srbije dočekuje u Vukovaru.

A dočekuje se, dojam je, bez ikakve pompe, posebne nervoze ili euforije: svi s kojima smo razgovarali samo se nadaju da će sve proći bez incidenata, pa neka pobijedi bolji...

Kako se u gradu još uvijek više ili manje 'zna' koji su kafići hrvatski a koji srpski, tako se zna i koja će se ekipa otprilike okupiti u kojem od njih tijekom prijenosa. Kakvo će se raspoloženje i kako kasnije prenijeti na gradske ulice?

'Nije dobro da se podižu tenzije i ovoj utakmici pridaje veliko značenje', kaže Zvonko Popović.

'Mediji to zovu utakmicom desetljeća, ali što će biti dan poslije? Tako je bilo i s onom utakmicom Hrvatske i SR Jugoslavije koja je odlučivala o plasmanu na Europsko prvenstvo – jedna ekipa morala je otpasti, ali to nije bila nikakva tragedija. Bez obzira na to što se dogodilo na Maksimiru, nogomet, a i život, samo će se nastaviti...'

Vukovarci to vjerojatno znaju malo bolje od većine ostalih, iskustvo ih je naučilo. Po završetku razgovora, kad su diktafoni ugašeni, Lazić se obratio gostima iz Engleske: 'Nego, niste nas pitali za koga ćemo navijati!'

Bilo je to pitanje koje su se svi ustručavali postaviti – ali eto, ako se čovjek već nudi odgovoriti... 'Pa za koga?'

'Za naše.'