Andrija Balić je u ovoj ranoj fazi svoje karijere pokazao da može igrati dopadljiv nogomet. Ima potez, ima pregled igre, zna zabiti i u ponekim utakmicama se znao nametnuti kao ključni Hajdukov igrač u organizaciji napada, igrač o kojem sve ovisi. No, njegov početak u splitskoj momčadi nije bio samo za hvalospjeve, našlo se i dosta mana. Oscilirao je u formi, bilo je partija kada je potpuno nestao iz igre, postoje upitnici oko njegove fizičke spreme i mogućnosti da izdrži zahtjeve seniorskog nogometa, a sve to je rezultiralo time da je jedan dio sezone proveo i van prvih 11 Hajduka i da se činilo kao da mu se mora tražiti mjesto u momčadi gdje bi mogao dati puno, a da se sakriju mane, što nikad nije dobar znak za mladog igrača, piše u analizi Tribine.

Balić u ovom periodu nije dogurao niti blizu da bi ga se moglo smatrati kandidatom za A reprezentaciju, a nije uspio napraviti baš ništa niti da pomakne Hajduk sa mjesta za koje je priljepljen, mjesta pratnje Dinamu i Rijeci bez realnih šansi da se u borbu za sam vrh umiješa. Najbitnije od svega, Balić igra samo prosječnu MAXtv prvu ligu, natjecanje koje je po kvaliteti nogometa daleko od liga u koje bi se htio prodati i na temelju onoga što tu pokazuje nemoguće je reći ima li ili nema ono što treba za uspjeti na razini više. Ukratko, uzevši u obzir cijelu dosadašnju karijeru, jedino na temelju čega se Balić prodaje je potencijal, onaj sirovi talent koji nesporno ima, ali koji u seniorskom, profesionalnom nogometu nije nikakva garancija da te čekaju velike stvari. Ako sve to uzmemo u obzir, je li 3 (ili 4) milijuna eura zaista premalo za takvog igrača?

Hajduk nije Dinamo, ne proizvodi gotovo redovito igrače koji imaju bitne uloge u momčadi i koji upadaju u reprezentaciju, Hajduku je trebalo gotovo 10 godina da nakon Srne stvori igrača koji ima potencijal direktno iz kluba dohvatiti ligu Petice ili klub razine Lige Prvaka. Ako neki mladi potencijal iz Dinama samo na ime talenta i potencijala vrijedi 5 milijuna eura, onda iz Hajduka mora vrijediti barem duplo manje jer Dinamovi mladi igrači u pravilu uspijevaju i dokažu se u europskom nogometu dok Hajdukovi, ako do njega i dođu često nestanu na margine. Kupiti mladog Hajdukovog igrača je puno veći rizik nego kupiti mladog Dinamovca, pa potencijalni poslodavac sigurno više odvaguje cost benefit u slučaju takvog rizika. Ako se ukalkulira sklonost ozljedama i nestabilna forma čak i u domaćoj, prosječnoj ligi, čini se da cijena od 3 milijuna eura niti nije bezobrazno niska niti 'diskontna'.

Kako Hajduk može prodati igrača za dvostruko više?!
Što bi Hajdukov igrač morao imati da se proda za barem 7-8 milijuna eura? Moralo bi se raditi o igraču koji u našoj ligi zaista radi razliku na terenu, koji aktivno donosi bodove u kontinuitetu, koji je neosporni lider momčadi, a opet dovoljno mlad da svoju razinu još uvijek može podići za razinu-dvije. Te kvalitete bi se svakako morale osjetiti i na statistici i igrač koji želi ići za tolike novce bi u domaćoj ligi morao imati najmanje 'double-double', dvoznamenkasti broj golova i asistencija, uz prosjek ocjena koji bi ga stavljao u vrh top igrača lige. Preptostavka je da bi ga takvi nastupi doveli i jako blizu A reprezentacije pa bi i barem poneki poziv u A sastav za ozbiljne utakmice bio poželjan da tu cijenu malo 'učvrsti'. Što od svega ima Andrija Balić? Može li se njega zaista zvati liderom ovog Hajduka? Ne u smislu 'mogao bi to biti', nego u smislu je li on to zaista u ovom trenutku.

Odgovor je prilično jasan, Andrija Balić nije ni blizu takvog statusa, što ne znači da jednog dana ne bi to mogao biti. Problem je ovo, Hajduk očito ne može čekati. Jer, sigurno je da klub ne želi prodavati jednog od najtalentiranijih igrača, osim ako ne mora. Pokušalo se prodati Kalinića čiji odlazak bi bio puno smisleniji i 'zdraviji' za momčad, no to nije uspjelo. Kad je taj transfer propao, očito se moralo pristupiti planu B, a to je, nažalost po Bile, prodaja 'obiteljskog srebra', igrača koji možda može vrijediti i više, ali tek datuma kojeg Hajduk ne može dočekati. Ako se na vagu stavlja mogućnost da Balić ili Vlašić jednog dana vrijede puno više, Vlašić se čini kao sigurnija oklada zbog bolje fizičke spremnosti i činjenice da bolje odgovara zahtjevima seniorskog nogometa, pa je smislenije u momčadi ostaviti onog koji ima manje šanse 'izgorjeti'.

Veći problem za Hajduk

Puno, puno štetnijim po klub se čini gubitak Caktaša za 'samo' milijun eura jer se radilo o igraču koji je zaista sazrio u lidera na terenu, igrača u čiju formu se klub može pouzdati i koji je mogao predstavljati lidersku figuru. Caktaš je i nešto stariji, vjerojatno je dostigao svoju punu vrijednost i ne prodaje se na temelju potencijala nego onog što on u ovom trenutku zaista vrijedi. Ako najbolji igrač Hajduka za tržište vrijedi milijun eura, onda je to podatak koji klub treba brinuti i koji pokazuje koliko se igre igrača u Hajduku cijene u nogometnom svijetu. Vjerojatno je puno faktora utjecalo na Caktaševu cijenu, od klauzula u ugovoru o puštanju igrača na neke ponude do dugovanja prema igraču ili neraščišćenih odnosa iz prošlosti, ali činjenica ostaje da je neki klub (Rubin) procijenio da najbolji igrač Hajdukove jeseni vrijedi milijun eura i niti centa više.

Gubitkom ova dva bitna vezna igrača Hajduk se vjerojatno pozdravio s bilo kakvim ambicijama lova na Dinamo i Rijeku, a prilično se hendikepirao i u razvoju igre za budućnost, igre koja bi trebala dodatno podići vrijednost Vlašića i još ponekih mladih igrača koji dolaze. Svaka prodaja bitnog igrača bi bila štetna za sportske ambicije Hajduka, ali posebno je štetno gubiti vezne igrače kreativce jer osim što dižu svoju, na njihovim igrama može rasti vrijednosti i drugih igrača.

Teško da će Kalinić svojim dobrim obranama dignuti cijenu ikome osim sebi ili da će Tudor velikim kapacitetom za trčanje i pokrivanje velikog dijela terena učiniti napadače vrijednijima. Caktaš i, pogotovo, Balić su mogli biti takvi igrač i sad Hajduk ponovno kreće ispočetka, sa nužnosti da pronađe nove kreatore igre i igrače koji će voditi Hajduk na terenu kad ima loptu u nogama. S obzirom da je očito da Hajduk takve igrače ne proizvodi svaki dan, a da Dinamo ionako pokupi sve ono najtalentiranije što u Hrvatskoj postoji, moglo bi potrajati prije nego u momčadi osvanu neki novi Caktaši ili Balići. To je zasad prokletstvo i začarani krug koji se događa kad Hajduku 3 ili 4 milijuna eura trebaju više nego dva bitna vezna igrača o kojima bi trebala ovisiti igra.