Kola su jurila nizbrdo. Nogomet je osamdesetih počeo sličiti na borilačke sportove, a rezultat su uglavnom donosili bunkeri. Popularnost sporta bila je u opasnosti i mjerodavni su morali naći izlaz
Nikada, što se nogometnih SP-a tiče, nije viđeno manje golova po utakmici nego u Italiji 1990. godine. Navijači diljem svijeta bili su razočarani, nogomet je prolazio kroz krizu. Bilo je jasno da se nešto mora promijeniti i Fifa se odlučila na najlogičniji mogući potez.
Već 1981. Englezi su uveli pravilo prema kojem pobjedniku idu tri boda, ali njihov primjer slijedili su uglavnom drugorazredne nogometne sredine. Tijekom osamdesetih samo Izrael, Novi Zeland, Turska i Norveška. Nakon strahovito dosadnog mundijala u Italiji, Grčka, Bugarska i Irska te eksperimentalno Bugarska i Italija koje su novitet prvo isprobale u nižim rangovima.
Na svjetsku scenu inovacija je došla 1994. na SP-u u SAD-u i odmah je urodila plodom. Prosjek golova rapidno je porastao i Grčka je ostala jedina selekcija koja nije postigla gol. Nitko skupine nije napustio prazne mreže i nogometni gurmani ponovno su mogli uživati. Posljednji test bila je nokaut faza u kojoj novo pravilo više nije imalo efekta. Ipak, momčadi su drukčije pripremane za samo natjecanje i konačnica je donijela nastavak efikasnog i lijepog nogometa.
U osmini finala viđeno je više od tri gola po utakmici, u idućoj fazi čak četiri, a gotovo tri bilo je i u polufinalima i susretu za treće mjesto. Nažalost, finale je bilo iznimka. Brazil i Italija odigrali su uspavanku koju su Brazilci dobili nakon penala.
Unatoč lošem završnom dojmu, Fifa je mogla odahnuti jer je tijekom prvenstva postignuto 2,7 golova po utakmici, čak pola gola više nego prije četiri godine. Te je sezone u velikom valu novo pravilo prihvatila i Hrvatska, i prilično je izvjesno da će tri boda za pobjedu opstati kao najbolje rješenje.