Nakon dugo vremena Sandra Perković ostala je bez medalje nakon što je osvojila zlato u Londonu 2012. i Rio de Janeiru 2016.

'Ne mogu reći da sam ponosna, jednostavno nisam bila na razini. Bilo je ovo izuzetno teško natjecanje, uvjeti teški, ali to nije opravdanje. Ne tražim nikakvo opravdanje, žao mi je prvog hica jer je disk bio pun vode, a drugi sam bacila u mrežu. Treba rasti metar po metar, ne ići rokati, i onda dođe kiša, par puta smo se zagrijali i ohladili, krug mi ne paše, a paše drugima... I stvarno, eto...', rekla je Sandra na rubu suza dodavši:

'Tokio, 12 godina poslije mog početka olimpijskog ciklusa, i dalje sam tu i opet sam gledala hoće li mi zadnji ciklus donijeti medalju. Borila sam se do kraja, ali od dolaska u Tokio nešto mi smeta, nešto mi je od početka govorilo da neće biti dobro. Nešto nije sa mnom u redu... Zlatna Alllman? Svaka njoj čast, 69 metara po ovim uvjetima, i onda ti nitko ne može ništa. Znam da sam se borila do kraja.'

Još je dodala:

'Hitac mi je iskliznuo iz ruku, a to je nemoguće ako sam stavila magnezij i ako ne pada kiša. Diskovi su puni vode, vlaga se samo digla nakon ove kiše, ali to nije razlog... Nešto me zove da će Pariz 2024. drugačije krenuti. Mislim da se niti jedan ciklus ne završava ovako, Pariz je tu za tri godine pa se nadam boljemu. U Parizu će biti puno bolje. Nitko mi nije kriv, sama sebi sam kriva…', u suzama je poručila Sandra.

Za kraj je u suzama pričala o ozljedam i što je sve prošla do Tokija:

'Cijelu ovu sezonu se borim s nekakvim vraćanjem ritma u natjecanje u osjećaj te dominacije. Znam da sam moćna, znam da mogu, ali... Nitko te ne pita jesi li bio ozlijeđen, ovdje moraš doći spreman i to je to. Mislim da sam se borila koliko sam mogla i više sreće drugi put', kazala je Sandra grcajući u suzama.