Trideset godina prošlo je od smrti jednog od najboljih nogometaša koji su rođeni u tadašnjem SSSR-u, a čiji ste život ovih tjedana mogli upoznati i u hrvatskim kinima (film 'Strelcov'). Zapravo, mnogo je onih koji tvrde da bi bio najveći na onim prostorima, ali i jedan od najboljih u svijetu da nije živio onako kako je živio. Sudbina je to koju su iskusili i drugi sportaši, ali nitko nema životnu priču kao čovjek kojem su tepali da je sovjetski Pele. No dok je Brazilac 1958. podizao svoj prvi od tri svjetska naslova, mladi Eduard Strelcov borio se za goli život u jednom od sibirskih logora.

Teško djetinjstvo, otac ga napustio, a majka bolesna

Edik, kako su ga zvali, rođen je 21. srpnja 1937. u obitelji Anatolija i Sofje Strelcov u Perovu u Moskovskoj oblasti. Otac mu je bio stolar u tvornici Fraser, a majka je radila u vrtiću. Na početku Drugog svjetskog rata Anatolij je otišao na front, a kući se vratio tek u posjet 1943. Nakon praznika nepovratno je napustio obitelj jer je u vojsci upoznao drugu ženu s kojom je živio u Kijevu. Eduard je svojeg oca vidio još samo jednom, kada je imao 17 godina, na sahrani djeda...

Dakle budući reprezentativac SSSR-a ostao je s majkom koja je imala astmu, invaliditet i još je pretrpjela srčani udar. Usprkos narušenom zdravstvenom stanju, učinila je sve kako bi prehranila sina te je radila u istoj tvornici kao prije njegov otac. Djetinjstvo mu je bio teško, jedva su spajali kraj s krajem, a meso gotovo nikad nije bilo na jelovniku.

U školu je krenuo 1944., da bi završio sedam razreda i odmah krenuo raditi u istoj tvornici kako bi pomogao majci. Sa samo 13 godina počeo je igrati nogomet za tvornički klub, nitko nije tako rano bio u sastavu, a pokazivao je nevjerojatan talent i završio sa 16 godina u Torpedu iako su zanimanje za njega pokazivali poznatiji i jači moskovski klubovi kojima se tako i zamjerio, ali o tome ćemo nešto kasnije.

U svojoj drugoj sezoni Strelcov je bio najefikasniji strijelac lige, postigavši ​​15 golova u 22 utakmice, a uslijedio je poziv u reprezentaciju. Bio je to strašno brz uspon.

'Ključ njegova uspjeha bio je jednostavan: talent za nogomet i šarm dječaka iz susjedstva, vedar izraz lica, srdačan osmijeh... A na terenu je bio pravi čarobnjak', pisao je sportski komentator Svjatoslav Vasilik.

Debi za reprezentaciju iz snova te nepravda na Olimpijskim igrama

U debiju protiv Švedske u Stockholmu 26. lipnja 1955. u svojem prvom nastupu za nacionalnu vrstu u prvih 45 minuta postigao je hat-trick u pobjedi 6:0, prvi te države. Zabijao je i dalje pa je logičan slijed bio odlazak na Olimpijske igre 1956., na kojima je doživio nepravdu.

Sovjeti su osvojili zlato, a prije toga je u polufinalu Strelcov briljantnom predstavom odveo svoju momčad u finale. U produžecima kod vodstva suparnika 0:1 prvo je zabio Bugarima, a zatim namjestio pogodak za pobjedu 2:1 iako su na terenu imali samo devet zdravih igrača (tada nisu bile dozvoljene zamjene).

U finalu Strelcov nije igrao. Tadašnji izbornik Gavril Kačalin vjerovao je u svoju metodu da u napadu moraju uvijek igrati klupski suigrači, a kako je Torpedov Ivanov bio ozlijeđen, nije bilo mjesta ni za Strelcova. Protiv Jugoslavije (pobjeda 1:0, strijelac Iljin) igrao je Nikita Simonjan te je, svjestan nepravde, svoju zlatnu medalju ponudio Eduardu (tada su odličja dobivali samo oni koji su igrali, ali kasnije je to ispravljeno)...

'Nikita, ne treba, osvojit ću ja mnoge druge trofeje', rekao je tada Strelcov.

Ženskaroš, ljubitelj votke, a ni tučnjave u kavanama nisu mu bile strane

No mladi napadač imao je poroka, bio je ženskaroš, vodio je ekstravagantan život, a bome je volio i popiti. Njegovi bliski prijatelji znali su reći da nije imao srca nikoga odbiti, a drugi radnici su voljeli njegovo društvo i stalno ga odvodili na 'cugu'.

'Da je Pele popio kave onoliko koliko je Strelcov popio votke, on bi umro', kružila je ova šala kod navijača Torpeda, ali to nije bilo daleko od istine.

A kada bi previše zavirio u čašicu, Strelcov je znao sudjelovati u kavanskim tučnjavama te je često bio suočen s disciplinskim mjerama. Isto tako, tijekom utakmica bio je žrtva prljavih prekršaja, ali se nije povlačio te je ulazio u sukobe s drugim igračima, zbog čega je također bio kažnjavan. No stalno su mu opraštali, zatvarali su oči jer je na terenu bio čarobnjak, čovjek kojeg se dolazilo gledati...

A onda se dogodila kobna noć na pripremama za Svjetsko prvenstvo u Švedskoj, u kojoj je Sovjetski Savez igrao prvi put te bio jedan od favorita za titulu iako se nalazio u skupini smrti (Brazil, Engleska, Austrija). Sovjeti su ispali u četvrtfinalu od domaćina i kasnijeg finalista Švedske, a mnogi su uvjerenja da bi sa Strelcovom povijest SP-a drugačije izgledala.

Optužbe za silovanje, priznanje i dugogodišnja robija

Tada 20-godišnji napadač nije mogao znati što mu se sprema. Kada je reprezentacija dobila slobodno, Strelcov i još dva suigrača (Mihail Ogonkov i Boris Tatušin) pozvani su na zabavu kod slavnog pilota Eduarda Karahanova, na kojoj su bile i dvije djevojke, od kojih je jedna bila Marina Lebedeva. Što se dogodilo te kobne noći, znaju samo akteri razuzdane zabave, ali Strelcov se nije vratio u kamp reprezentacije. Optužen je za silovanje.

'Dana 25. svibnja 1958. godine pored škole u selu Pravda silovao me Eduard Strelcov. Molim da se izvede pred lice pravde', pisalo je u pismu javnom tužitelju.

Dokazi su bili kontradiktorni, Strelcov je opovrgnuo taj čin, ali netko je morao odgovarati dok su mu suigrači oslobođeni. Čak je i Lebedeva u jednom trenutku poslala drugo pismo u kojem je pisalo: 'Molim da se zaustavi kazneni postupak protiv Eduarda Anatolijeviča Strelcova, jer mu ja opraštam.'

No to je pismo uskoro povukla, kao i drugo, u kojem je za silovanje optuživala Ogonkova. Sve to navelo je javnost da pomisli kako je to urota jer se Strelcov zamjerio mnogima. Zbog njega je prosvjedovalo 100 tisuća radnika, najavljivali su se veći prosvjedi, ali se oni nisu dogodili jer je omiljeni nogometaš odjednom priznao krivnju.

Prema tvrdnjama novinara koji su pratili taj slučaj, Strelcov nije želio priznati, ali su mu u zamjenu za priznanje krivnje obećali da će moći biti na SP-u u Švedskoj. Kada je priznao, osuđen je na 12 godina zatvora u gulagu i doživotno mu je zabranjeno igranje profesionalnog nogometa, a na SP nije pušten kako navodno ne bi pobjegao.

Nekoliko teorija o kobnoj noći

Postoji nekoliko teorija o tome zašto se Strelcov nije mogao izvući, bio kriv ili ne, a u svakoj od njih spominje se politika. Prema jednoj, zamjerio se vojsci i policiji jer nije želio igrati za KGB-ov Dinamo, kao ni za vojni CDKA (današnji CSKA). Prema drugoj verziji, stao je na žulj Ekaterini Furcevoj, prvoj ženi koja je bila članica Politbiroa dok je vladar bio Nikita Hruščov.

Naime kada je u Kremlju 1957. bio organiziran prijem za olimpijske pobjednike, političarka je predložila Strelcovu da oženi njezinu kćerku Svetlanu, što je ovaj odbio. Sam taj čin bio je dosta uvredljiv za gospođu Furcevu, ali najgore od svega je što je tu večer popularni nogometaš opet bio u alkoholiziranom stanju te je izjavio 'kako bi se radije oženio majmunom' ili 'da bi se radije objesio nego oženio njezinu kćer'. Na njegovu žalost, pogrešni ljudi su to čuli i sve je došlo do majke koja je bila bliska s Hruščovom...

I dok je trajao sudski proces, bilo je jasno da Strelcovu nema spasa - netko ga je jako želio vidjeti iza rešetaka.

'Kad sam mu pokušao pomoći, u policiji su me informirali da se sam Hruščov raspitivao za slučaj', objasnio je sovjetski izbornik Kačalin.

'To je tajanstvena stvar. Majci je napisao da preuzima krivnju za nekoga drugoga... sustav je kaznio Strelcova', otkrio je jednom bivši suigrač iz reprezentacije Simonjan.

Strelcovljev prijatelj i biograf Anatolij Nilin smatra da je presuda bila suviše stroga, ali tvrdi da je nogometaš ipak bio kriv.

'Ako se netko ne može kontrolirati u alkoholiziranom stanju, onda ne treba za to kriviti Furcevu, Hruščova ili Staljina.'

U radnom logoru brutalno pretučen, pušten ranije i pomilovan od Brežnjeva

I tako je Strelcov završio u jednom od tzv. radnih logora te ga je odmah brutalno pretukao neki kriminalac, a ozljede su bile tako strašne (krvarenje iz mozga, slomljena čeljust) da je četiri mjeseca bio u zatvorskoj bolnici. Od tada je Strelcov bio pod zaštitom čuvara, a kasnije je preseljen u jedan od 'pitomijih' radnih logora u Kirovskoj oblasti te je igrao nogomet s drugim zatvorenicima i naravno oduševljavao.

'Nemoj kriviti sebe. To je samo moja krivica. Tisuću puta si mi govorila da će mi društvo, djevojke i votka donijeti nevolje. Nisam te slušao i evo gdje sam... Bit ću drugi čovjek kada izađem na slobodu', napisao je u pismu svojoj majci.

Preživjeti te dane pomoglo mu je i to što su mu dolazili suigrači iz reprezentacije i kluba te mu tako na neki način davali potporu i usput ga informirali o stanju u sovjetskom nogometu. Nikada ga nisu napustili i uvijek su bili uvjereni u njegovu nevinost. Zavoljeli su ga i drugi zatvorenici...

'Voljeli smo Strelcova, vjerovali smo da se može vratiti nogometu, ali i on sam', rekao je zatvorenik Ivan Lukjanov.

Poslije pet godina patnje Strelcov je pomilovan i pušten na slobodu te se zaposlio u tvornici ZIL, ali mu je ostala doživotna zabrana profesionalnog igranja iako se u njegovim majstorijama moglo uživati na amaterskim utakmicama. Bila je to javna tajna. Strelcov se bojao kako će ga ljudi prihvatiti s obzirom na to da je osuđeni silovatelj, ali su ga svugdje dočekivali s ovacijama.

I onda se dogodio taj trenutak. Novi lider SSSR-a Leonid Brežnjev ukinuo mu je zabranu: 'Ako vodoinstalater po izlasku iz zatvora može raditi kao vodoinstalater, zašto nogometaš ne bi mogao igrati nogomet?'

Povratak na teren, opet je oduševio, a 1970. došao je kraj

Naravno, igrao je za Torpedo, a stanka od sedam godina bez profesionalnog nogometa nije ga zaustavila.

'Na nogometnom terenu on je bio najjači. Ali u životu je bio najslabiji', rekao je njegov prijatelj Valentin Ivanov.

Godine 1965. osvojio je prvenstvo, 1968. kup, a bio je i dva puta proglašen najboljim igračem Sovjetskog Saveza (1967. i 1968.). Vratio se i u reprezentaciju, a 1970. čarolija je nestala. S 33 godine, zbog ozljede Ahilove tetive, otišao je u mirovinu te se kasnije bacio u trenerske vode mlađih kategorija.

Prijašnji razuzdani život i boravak u gulagu ostavili su traga na njegovu zdravlju. Umro je s 53 godine od raka grla, dan poslije 53. rođendana. Ruski mediji pisali su da mu je grob posjećivala Marina Lebedeva...

Zanimljivosti:

• bio je u dva braka, u prvom s Allom, s kojom je imao djevojčicu Milu Eduardovnu, a drugi put oženio se 1963., poslije povratka iz zatvora, Raisom, s kojom je dobio sina Igora Eduradoviča
• za moskovski Torpedo odigrao je ukupno 222 utakmice i zabio 99 golova, a za reprezentaciju Sovjetskog Saveza u 38 nastupa upisao je 25 pogodaka
• 1997. stadion Torpeda dobiva naziv stadion Eduarda Strelcova, a ispred njega je i kip nogometaša
• prvih godina karijere bio je u konkurenciji za Zlatnu loptu, 1956. bio je 13., a 1957. sedmi u redoslijedu za najprestižnije pojedinačno priznanje u svijetu nogometa
• asistencija petom za suigrača dok je okrenut leđima bila je njegov zaštitni znak pa su je nazvali Strelcovo dodavanje
• s 18 godina bio je prvi strijelac Sovjetskog Saveza s 15 golova u 22 utakmice
• bivši šahovski svjetski prvak Anatolij Karpov bio je na čelu odbora koji se borio da se posthumno poništi presuda Strelcovu za silovanje
• Ruska banka izdala je novčić od dva rublja s njegovim likom, a dobio je i poštansku marku