Neki tvrde da je u Brazilu veći i od najvećeg - Pelea... Skupa s njim, Didijem, Zagallom, Vavom i ostalima nepovratno je izmijenio poimanje nogometa, stvorivši legendu o Brazilu i brazilskom stilu. Ali i tužnu legendu o dvama životnim putevima: Pele je nakon karijere postao ministar sporta, zaštitno lice UN-a, UNESCO-a, glumac, autobiograf... Garrincha je skončao u 50. godini od posljedica teškog alkoholizma, ovisnosti koju je 'naslijedio' od oca
Ime: Manuel Francisco dos Santos Garrincha
Reprezentacija: Brazil
Pozicija: krilo
Svjetska prvenstva: 1958, 1962, 1966.
Naslovi: 2
Navodno je vukao lozu iz indijanskog priobalnog gradića Fulnija gdje, opet navodno, mnogi nogometaši imaju 'kaubojske' noge, slične onima koje su njega proslavile (ili on njih). No Garrinchova fizionomija posljedica je zdravstvenih problema koje u djetinjstvu nije mogao zaliječiti: osim iskrivljenosti nogu, lijeva mu je ostala šest centimetara kraćom od desne. Kasnije je njima izvodio neviđene driblinge, od kojih je najpoznatiji bio po desnom krilu: finta u lijevo, pa for u desno, uz crtu. Kad je već bio slavan, kružila je fama da čuvari znaju što će napraviti, ali ne mogu obraniti.
Nadimak koji je simpatičnom vrckavom dječačiću nadjenula sestra ostao je za sva vremena - garrincha je ptičica - a kažu da mu je pristajao ne samo u nogometnom kontekstu, gdje je letao, mijenjao pravce brzo i nesputano, nalazeći nepredvidiva rješenja... Bio je slobodnjak, opušten i, kako se to kaže – jednostavan momak iz kvarta koji ne pati za primanjima i statusnim simbolima.
Suprotno svim današnjim teorijama o uspješnosti u sportu, za Garrinchu se priča da se doimao totalno neambicioznim, kao veseljak, slobodarski nastrojen poput ptice. Počeo je raditi sa 14 godina, ali je bio prelijen za ambicije lokalnog eksploatatora koji ga je zadržao samo zato što ga je htio u svom nogometnom timu. Smatrao je da se nogomet općenito preozbiljno shvaća pa su ga, slično kao Šukera, tek u poznom tinejdžerstvu nagovorili na treninge, i to na inzistiranje jednog bivšeg igrača Botafoga koji je vidio što 169-centimetarska ptičica čini s loptom. Na prvom treningu izvrtio je reprezentativca Niltona Santosa gurnuvši mu loptu kroz noge, a dva mjeseca kasnije već je na službenoj utakmici postigao hat-trick.
Ali u igri se toliko zafrkavao da je jednom, recimo, otrčao bez dodane mu lopte, namjerno je kao zaboravivši, jer je fora bila da i defanzivac Vairo trči za njim ništa ne kužeći. Zbog takvog shvaćanja nogometa ostali su reprezentativci dvojili je li pametno pustiti ga da igra na Mundijalu 1958.
Rezultati Brazila s Garrinchom poznati su svjetskoj javnosti. Osvojeni su naslovi te godine, kao i 1962. u Čileu. Garrincha je bio maestralan, nezaustavljiv, a istovremeno nije mario za regule i formalnosti. Probila se glasina da na prvom Mundijalu čak nije shvaćao sistem natjecanja, čudeći se slavlju na kraju jer je mislio da sa svima moraju igrati dvaput. Ali već od prve minute prve tekme sa Sovjetima postalo je jasno kakav će tandem biti Pele i Garrincha. Nikad Brazil nije izgubio utakmicu s njima dvojicom u sastavu.
Stigavši u Čile 1962. već je bio poznat po skandalima, jer je za turneje Botafoga po Švedskoj učinio trudnom jednu lokalnu djevojku, a zatim nakon pijanke u rodnom gradu, obnevidio od alkohola, na putu do kuće pregazio vlastitog oca. Dotad je s prvom suprugom već napravio petero, a s ljubavnicom jedno dijete. Alkohol, neuredan život, ali i noge sklone povredama, uzrokovali su mu i probleme s kilogramima. No bio je najbolji igrač prvenstva.
Nakon što se ozlijedio Pele, preuzeo je stvar golovima i asistencijama sve do kraja turnira, ispisavši jedno od ključnih poglavlja knjige o nogometu. Možda je samo Maradona 1986. unio toliko individualnosti u trijumf jednog kolektiva na Mundijalu. 'Smatrali smo ga retardom, a pokazalo se da smo retardirani mi koji 'mislimo', racionaliziramo...', izjavio je pjesnik Paulo Mendes Campos.
Poslije Čilea karijera mu je krenula silaznom putanjom. Loše je raspolagao novcem koji je zarađivao, a i nije mnogo mario, što su menadžeri Botafoga shvatili i bezdušno ga varali. Ni Sportska konfederacija Brazila, koji je proslavio, nije htjela pomoći kad je molio zajam. Nakon igračke karijere imao je život pun tragedija, okončan u alkoholnoj komi u siječnju 1983. godine. Nacija je bila šokirana, a pojavio se i osjećaj svojevrsne društvene krivnje prema zaboravljenom heroju, nekako i danas prisutan. Na skromnom grobu u Pau Grandeu stavljen je epitaf:
'Ovdje leži onaj koji bijaše Užitak Narodu – Mane Garrincha'