Utakmica protiv Arsenala, piše Losovius za tribinu.hr, igračima je Dinama, ako ništa drugo pokazala jednu stvar – moć tranzicije. Doista je bilo impresivno vidjeti kako se kreću linije Arsenala jednom kada oni osvoje loptu, te kako uz puno kretanja bez lopte i dobrih dodavanja brzo dolaze do prilike za pogodak. Najbolje se to vidjelo kod prvog gola, djelomično kod drugog, te u još nekoliko navrata kada Topnici nisu poentirali. Baš tada vidljivo je postalo koliko su Arsenalovi igrači zapravo tehnički nadmoćni, ali i da nije slučajno kako baš Arsenal u svojim redovima ima neke od top 10 najbržih igrača u Europi (Bellerin, Campbell, Alexis, pa i Walcott koji nije igrao).

Razlika u klasi bila je očita i nešto što ne čudi, jer to smo znali i prije početka Lige prvaka. Ono što se kod Dinama već sada može napraviti je podvući crta ovogodišnje Lige prvaka jer posljednja će utakmica protiv Bayerna biti zapravo prijateljska – Dinamo je sigurno posljednji, a Bayern sigurno prvi, pa i jedni i drugi igraju samo za novčanu nagradu. U zbiru, Dinamo je pobijedio jednu utakmicu, odigrao dvije gotovo pa u egalu protiv Olympiakosa te doživio dva relativno očekivana (ujedno i visoka) poraza protiv Bayerna i Arsenala. Taj učinak spada negdje oko sfere 'očekivano', što bi upravo i bilo tako samo da je primjerice pobjeda protiv Olympiakosa, a tijesan poraz kod kuće protiv Arsenala. Dakle, učinak ni posebno dobar ni loš.

Je li to napredak u odnosu na prošle sezone? U svakom slučaju je, ali prije svega zato jer je referentna točka Dinamovih igara u Ligi prvaka one dvije tužne sezone, kada su dograbili samo jedan bod u nevažnoj utakmici protiv imenjaka iz Kijeva, a usput doživjeli i neke povijesne poraze. U odnosu na prošlu sezonu, bolje je utoliko jer nije bilo raspada igre kao protiv Red Bulla, ali sama kvaliteta igre otprilike je na istoj razini kao onda kada je Dinamo igrao dobro, kao u dvije utakmice protiv Celtica. I tada, Dinamo je bio bolji samo da bi zapeo u skupini. Ali, pravo je pitanje što se ove momčadi tiče – posjeduje li ona potencijal? Ima li prostora za krenuti prema naprijed temeljem ove Lige prvaka ili je kadar pun igrača koji su dali ono što su mogli i sada žive 'čekajući smrt u Maksimiru'?

Dinamo kao u Gogoljevu romanu

Gledajući ovu momčad Dinama, nekako spontano, podsjetila je ona na naslov slavnog Gogoljeva romana – Mrtve duše – u kojem protagonist priče kupuje već preminule seljake samo kako bi na papiru imao dovoljno radne snage preko koje bi mogao dobiti kredit za kojeg nije sposoban (podsjeća li vas ovo na nešto?). Ali, čak nije niti poanta u trgovanju, prevari ili kreditima. Poanta je kako se doista čini da je postojeća Dinamova momčad sada lišena dvije osnovne stvari koje momčad treba imati – potencijala (u najširem mogućem smislu riječi) i perspektive (u još širem smislu te riječi)! A lišena ih je zato jer je gotovo ono natjecanje zbog koje ta momčad uopće i postoji bez da postoji jasan cilj kako dalje i koji su sljedeći izazovi.

U stanju potpune neizvjesnosti, kada nije potpuno jasno hoće li te u kojem trenutku nestati jedan jedini čovjek koji je garantirao da će prilično solidna plaća sjedati na tekući redovito svakog mjesec, kada više nije jasno postoje li veze, poveznice i odnosi koji su (barem na prvi pogled) mogli jamčiti odlazak na 'obećani Zapad ili Istok', kada više nije jasno je li sve bila samo optička varka ili fantazmagorija umjesto kluba, doista ne treba čuditi ako je posljednje što je igračima na pameti sada budućnost kluba. Jer većina je njih ovdje ili zbog visoke plaće ili zbog perspektive (izloga Lige prvaka i trgovinskih veza) ili zbog miješavine toga dvoje. U tome nema ničeg spornog (niti je Dinamo po tom pitanju iznimka), ali postoji veliki problem u cijeloj priči, i to s obje strane medalje. Niti tko veliku većinu igrača više može prodati, niti bi ih netko želio kupiti. Za Dinamo, većina kadra su doista 'mrtve duše'.

Čekajući smrt u Maksimiru

Generalna ideja poslagivanja kadra nije bila loša. Opremiti ga većim brojem iskusnijih igrača koji nude stabilnost, uz ponešto mlađih koji imaju potencijal i mogućnost ostvarivanja profita za klub (ili za koga već, to ćemo vidjeti nakon istrage). No, nakon ove Lige prvaka čini se kako cijela stvar baš i nije uspjela. Razlog za to postaje transparentan jednom kada se pogleda Dinamov kadar.

Na vratima je bio Eduardio, koji je većinom u obranu unio nestabilnost, jer nikada se nije moglo znati je li toga danas ustao na lijevu ili desnu nogu, hoće li sve obraniti ili primiti pogodak kao osnovnoškolac. To nije vratar kakvog je Dinamo trebao. U užoj obrani Sigali, Taravel, Schildenfeld i Benković. Argentinac je više u bolnici nego na terenu, Šifo postoji samo u papirima, a Francuz odrađuje posao koliko može, uglavnom solidno. Polusezona nije donijela ništa za Benkovića, osim možda pada samopouzdanja. Na bekovima, Ivo Pinto izgleda kao igrač koji je svoje najbolje već dao, za Matela vrijedi isto što i za Taravela, dok je Pivarić napredovao, ali ne do razine koja bi mu nudila prelazak u veći europski klub (osim ako se ovo ne isforsira preko reprezentacije). Sve u svemu, miks prosječnih igrača uz dozu indisponiranih (Pinto, Sigali, Šifo) i onih koje je teško smjestiti. Dojam je kako nikad neće bolje od ovog...

Suspenzija Ademija bila je veliki udarac za vezni red i njegova je karijera praktički završena. Kapetan Antolić je jedan od onih igrača koji mogu ostati u Dinamu i koji će igrati uvijek istu igru, dok je Goncalo samo nogometni radnik koji je bio solidan na stoperu. Machado vodi vječnu borbu s motivacijom i kilogramima, dok vjerojatno nikom nije sasvim jasno gdje treba igrati i što treba raditi Šovšić. Kada se pogledaju oni igrači koji su trebali iskoristiti Ligu prvaka kako bi pokazali klasu, još je gore. Ante Ćorić pokazao je da ne može igrati važnu ulogu i/ili da ga trener na neki način sabotira (prema njegovim riječima). Marko Rog je puno pokušavao ali ne može se reći da je radio razliku na terenu, osim na refule. Niti jednom od njih dvojice ova Liga prvaka nije bila korak unaprijed!

S Markom Pjacom je slična situacija. Ponekad, samo ponekad vidjelo se kako je to igrač koji možda već sada zaslužuje prvu postavu reprezentacije, ali bilo je to premalo i previše povremeno. Što tek reći za Soudanija i Fernandesa, dva igrača koji su nekoć bili nezaustavljiva sila po bokovima? Soudanija je trebalo prodati poslije SP-a, jer još od tada to je igrač koji samo razmišlja koja mu je sljedeća destinacija. Junior pak, je toliko neposvećen onom što se događa na terenu da često bolje da ga tamo i nema. Čak i Angelo Henriquez, koji si je prošlom sezonom kupio kartu za Copa Americu, je djelovao kao blijeda kopija samog sebe, igrač koji je više mrtav nego živ.

Je li onda itko profitirao?

Od igrača koji su trebali biti prvi u redu eksponata – Pjaca, Ćorić, Rog, Henriquez, Hodžić – nitko nije odigrao ništa zbog čega bi bilo tko mogao pomisliti kako je riječ o sljedećem Modriću, Kovačiću ili Šukeru. Od igrača koji su trebali potvrditi klasu i možda zakoračiti na sljedeću stepenicu u svojoj karijeri – a to su Pinto, Machado, Soudani, Fernandes – jedino što smo vidjeli je podsjetnik na igrače koji su prije godinu ili dvije djelovali kao da bi mogli biti nezaustavljivi. Nitko, dakle, nije profitirao. Nitko nije napravio ono zbog čega bi mogao biti u boljoj poziciji nego je bio prije Lige prvaka, osim Josipa Pivarića, za kojeg također nije sasvim jasno koje su točno njegove sposobnosti.

U takvoj situaciji, kada je neizvjesnost oko kluba na vrhuncu i kada su i sami igrači svjesni da si nisu pomogli po pitanju svoje budućnosti, ovo je ekipa spremna za stranputicu. Treba ponoviti – Ligu prvaka nisu odigrali loše, odigrali su je prosječno s obzirom na realna očekivanja! Pa ipak, da li doista tako nešto može zadovoljiti svakog od njih pojedinačno, koji je ovo natjecanje zamišljao kao svojevrsni katapult za svoju karijeru. Umjesto katapulta, dobili su sidro. Sidro zbog kojeg bi maksimirska svlačionica uskoro i doista postati svlačionica 'mrtvih duša'. Niti ikog može veseliti nacionalna titula, niti plaća više može biti motiv (jer je pravo pitanje do kada će je doista biti), niti vjerojatno više itko od njih vjeruje (osim Pjace i Roga) da će preko Dinama otići u obećanu zemlju, a ne u Katar ili Kinu.

Svjetlo na kraju tunela može ponuditi nova generacija igrača, koji su na juniorskoj razini pokazali da se mogu nositi sa najboljim igračima svoga uzrasta, ali kako bi se oni promovirali, ukomponirali te preuzeli svoje uloge u A-momčadi potrebno je puno vremena i planskog rada. Dinamo ovog prvog nema, a teško je doista reći postoje li pretpostavke potrebne za ovo drugo.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!