Današnji poredak u europskom klupskom nogometu naslijeđe je industrijalizacije i razvoja radničkog pokreta.

Ta ideja iznesena je nebrojeno puta i na različite načine, ali je možda najjasnije artikulirana u kultnoj knjizi 'Soccernomics' Simona Kupera i Stefana Szymanskog. 'Industrijska revolucija je završila, često bolno. Ali osim ispražnjenih dokova i napuštenih tvorničkih postrojenja, za sobom je ostavila voljene nogometne klubove', pišu autori. 'Iz određenih era izrasli su klubovi kao što su Manchester United, Barcelona, Juventus, Milan i Bayern, koji su okupili dovoljno navijača da zavladaju najprije svojim zemljama, a zatim i Europom.'

I dalje: 'Gotovo svi gradovi u Europi imali su nekog iskustva s industrijalizacijom. Ali malo koji od njih onoliko kao Manchester, Torino, Milan, Istanbul i Barcelona – europski gradovi s najviše fluktuacije stanovništva, najslabijim vezama između ljudi i mjesta. Ovdje su postojale emotivne praznine koje je trebalo popuniti.'

Temelji nogometa kao 'narodne' igre sežu u isto doba kao i počeci radničkog pokreta. Međunarodni praznik rada godišnjica je radničkih prosvjeda 1886. godine u Chicagu; formalno je proglašen takvim 1889. deklaracijom Druge internacionale. Prva nogometna liga u svijetu – naravno, engleska – pokrenuta je 1888.

U Britaniji, kao i u gotovo svim drugim zemljama Europe i svijeta, nogomet je počeo kao razbibriga društvene elite, ali je zamašnjak dobio kad ga se prihvatila radnička klasa. Vjerojatno najjači razlog zašto je postao toliko popularan je činjenica da za taj sport – za razliku od drugih momčadskih – doista ne trebate nikakvu posebnu opremu ili uvjete. Sve što vam treba je prazna livada ili komad betona, a sve ostalo (uključujući i loptu) može se improvizirati.

Nogomet je procvjetao u gradovima koji su u nekom razdoblju bili najjače zahvaćeni industrijalizacijom, pa time posljedično i radničkim pokretom. U Engleskoj je to prije svih bio Manchester, grad čiji rast je bio najintenzivniji nego igdje drugdje na svijetu. U 19. stoljeću on se od 84.000 stanovnika (1800.) proširio na preko 1,25 milijuna (1900.) zahvaljujući ponajprije tekstilnoj industriji i željeznici. Tamošnji su radnici, pristigli sa svih strana zemlje i inozemstva, 1878. osnovali nogometni klub nazvan Newton Heath Lancashire and Yorkshire Football Club, koji će kasnije postati Manchester United.

Većina današnjih velikih nogometnih klubova imaju korijene slične Unitedovima. Smješteni su u nekoć industrijskim gradovima koji su privlačili ogromni broj doseljenika: izmješteni iz svoje izvorne sredine i najčešće grupirani oko radničkih slumova, nogomet je za njih bio najbrži način asimilacije i dosezanja osjećaja pripadnosti. Nogomet je u tim sredinama uvijek značio više nego drugdje i klubovi su rasli znatno više i brže nego u glavnim gradovima nacija.

U Engleskoj je najpopularniji klub Manchester United, iako i Liverpool, a u Londonu i Arsenal (da ne spominjemo West Ham i Milwall) imaju itekako radničke korijene. Nogometna prijestolnica Italije nije Rim, nego su to nekoć industrijski i useljenički gradovi Milano i Torino. U Njemačkoj klubovi s najviše navijača dolaze iz Münchena (također 'radničkog' grada – iako Bayern izvorno nije radnički klub, ali se njegov uspon na prijelazu 1960-ih u 1970-e događao paralelno s pojačanim industrijskim razvojem i dolaskom useljenika), zatim rudarskog Gelsenkirchena i pivarsko-industrijskog Dortmunda. U Španjolskoj industrijska Barcelona ima podjednako (po nekim istraživanjima i više) navijača nego Real Madrid.

Fascinantan je podatak da sve do prošle sezone nijedan klub (izuzevši Real Madrid, čiji se uspjeh dijelom može pripisati Francovom režimu) iz najvećih europskih gradova i najjačih nogometnih liga – London, Berlin, Rim, Pariz, Moskva – nije osvajao europski naslov.

Slične stvari odvijale su se i u Hrvatskoj. Jezgra Dinamovih navijača nastala je od doseljenika iz svih dijelova Hrvatske i Jugoslavije u razdoblju ubrzanog doseljavanja i razvoja radništva – od najjačih predratnih klubova HAŠK-a, Građanskoga i Concordije nijedan nije bio 'radnički'. Najslavnije Hajdukovo razdoblje bile su 1970-e godine, kad je Split proživljavao najjači demografski i gospodarski preobražaj.

A danas? Može li se još uvijek govoriti o nogometu kao 'narodnoj' igri kad su klubovi postali multinacionalne korporacije koje streme dalekim tržištima i multimilijunskim ugovorima vežu svoje igrače i trenere? Kad su nekadašnja industrijsko-radnička središta propala ili su na izdahu, vodeći hrvatski klub srami se svojih početaka i dodaje si prefiks 'Građanski', a drugi u stalnom rascjepu između svoje slavne prošlosti i sumorne sadašnjosti polako zaboravlja što ga je to činilo velikim?

Ljubitelji nogometa, navijači, funkcionari, igrači... Sretan vam Praznik rada!