Na listi najboljih strijelaca hrvatske lige na visokom je 16. mjestu sa 74 gola, a zabijao ih je u dresu Rijeke, Slaven Belupa i Varteksa. Međutim ima i ostvarenje kojim se ne može pohvaliti nijedan hrvatski nogometaš koji je igrao u natjecanjima najvišeg ranga.

Iako je u siječnju 2023. godine objesio kopačke o klin, poduzetnički ritam, ali vožnja djece na sportske aktivnosti tjeraju Leona Benka da i dalje bude u top formi, kao da je u igračkim danima. Tek mu je najstariji sin Mauro, student, ali i nogometaš, bez njegove logističke podrške u smislu prijevoza na trening ili s njega. Kćeri se bave odbojkom i ritmičkom gimnastikom, a najmlađi sin, po uzoru na tatu i brata – gura loptu.

'Da, osim što investiramo u turizam, supruga i ja bavimo se građevinom. Imamo firmu sa 17, 18 radnika, što je premalo, ali nedostatak radne snage ne dopušta nam više. Borimo se, a sve to oduzima jako puno vremena. I supruga Morena, moja najveća podrška, nosi velik dio obaveza, osobito dok sam ja uz građevince. Kada završim s time oko 17 sati, kreću razvoženje djece i nova uzbuđenja', rekao je na početku intervjua za tportal Benko.

>> MAXSport – najbolje od hrvatskog nogometa! Više informacija OVDJE.

Baš kao je uzbudljiva bila i cijela vaša karijera. Slažete li se s time?

Mislim da mogu reći da je bila sadržajna. Uspješna ili ne, to neka drugi procijene. Krenuo sam mlad, sa sedam godina, a 1991. bio sam registriran za Varteks i cijeli omladinski staž odradio sam u tom klubu, do juniora. Potom sam s 18 potpisao profesionalni ugovor i nakon nekoliko godina, točnije četiri, otišao sam u Njemačku, u Bundesligu. Svi smo mi kao mali sanjali igrati za Varteks, a onda i probati ostvariti inozemnu karijeru. I s puno svojih prijatelja iz kvarta pješice sam išao na treninge. Meni je to zapravo bila jedina želja. A potom su se taj moj trud i sve ono kroz što sam prolazio isplatili.

Sada to lijepo zvuči. Još kada se zna da je aktualni izbornik Zlatko Dalić tada bio sportski direktor, na klupi je sjedio Dražen Besek… Međutim skoro ste odustali od nogometa.

Da, bio sam na pripremama prve ekipe u Trakošćanu. I bile su to prilično naporne pripreme, pa smo u nedjelju dobili slobodno. Otišao sam na kupalište u blizini. Međutim očito sam pokupio nekakvu bakteriju i završio u bolnici jer su mi zatajili bubrezi. Nisam imao pojma što mi se događa. I tada je bilo pitanje hoću li uopće moći nastaviti igrati. Uglavnom, nekako sam se izvukao iz svega toga. Nakon te torture i svega što sam tada proživljavao, a mislim da sam taman tada izašao iz bolnice, legendarni Ćiro preuzeo je palicu trenera prve ekipe. Dozirao mi je treninge, postepeno sam se vraćao. Međutim, s obzirom na to da je bilo pitanje hoću li se ili ne uopće moći baviti nogometom, zapravo sam se vrlo brzo vratio na terene. Ustvari, tada sam zapravo prelomio, zainatio sam se, fokusirao se isključivo na nogomet. I sjećam se, prvi službeni gol za prvu momčad zabio sam protiv Hajduka, u domaćoj pobjedi 2:0. Mislim da sam ušao u 69. minuti, a već u 72. zabio sam gol. I to je bilo čak, mislim, točno mjesec dana otkako sam izašao iz bolnice. Naravno, fizički nisam bio spreman igrati cijelu utakmicu. Dobili smo i crveni karton. A Ćiro, jer smo kod njega igrali u sustavu 3-5-2, ali je on promijenio formaciju, stavio me na lijevi bok. Mujanovića i mene nazivao je 'modernim bekovima' te smo jurili od 16-erca do 16-erca. Bili smo mladi, nadobudni, ali smo se sjajno nadopunjavali. I ja sam kao taj lijevi bočni zabio gol. Zabio sam i u prvoj sljedećoj utakmici, protiv Zagreba, s time da je završila 1:1. Onda je uslijedila zimska pauza, odradio sam kompletne pripreme i tu je moja karijera krenula gore.

Miroslav Ćiro Blažević je uz sebe na klupi imao i Zlatka Dalića.

Da, inzistirao je na tome da sjedi uz njega. S time da je Ćiro u jednom času imao i zdravstvenih problema, pa je Dalić i samostalno vodio utakmice. Nakon što je otišao iz Varteksa, Dalić je preuzeo vođenje momčadi. Bio nas je dosta koji smo igrali u mladoj reprezentaciji, a on je kod nas proveo dobar dio svoje karijere. Uglavnom, bio je, kako volimo reći, 'vojnik' kluba. Vidjelo se kod njega da ima nos za taj posao, imao je notu prijateljstva, ali i ozbiljnosti, kao i kvalitetne treninge. Istina, nije bilo puno novca, ali svi smo maštali o tome da jednog dana napravimo karijere. Bili smo dosta mlada ekipa, no nekako smo se nadopunjavali i onda smo imali i dobre rezultate. Igrali smo i u Europi, ali smo ispali od Lensa. S time da smo bili al pari. U Varaždinu je bio 1:1, a u uzvratu smo izgubili 4:1. U prvom poluvremenu trebali smo voditi 2:0 koliko smo imali prilika. Nažalost, izgubili smo, ali mislim da je to zapravo bio početak Dalićeve trenerske karijere.

Tko je boljii - Ćiro ili Dalić?

Kada bi vas sada netko pitao tko vam je bio draži kao trener i mentor - Ćiro ili Dalić, što biste odgovorili? Jer obojica su ostvarila senzacionalne rezultate s reprezentacijom.

Ćiro je bio dosta stroži, nije ti bilo svejedno kad bi zagalamio, ali nas je naviknuo da budemo fokusirani na trening. U suštini su obojica jako dobri treneri. Ustvari, baš ovo što su ostvarili s reprezentacijom pokazuje kakvi su bili stručnjaci. A da nisu imali osjećaj za igrače, upitno je bi li došli do tih uspjeha.

Postoji li netko tko je od igrača utjecao na vas u to doba? U bilo kojem smislu?

Kad smo ulazili u prvu ekipu, s nama je u klubu bio Veldin Karić. I onda smo nakon pobjede znali otići proslaviti. Ali pored njega, jer ipak je on bio stariji i pojam nama klincima, nismo mogli ništa platiti. Doduše, nismo ni imali novca, ali on se brinuo o svima nama. U tom periodu u našim je očima bio – sve. Što je najvažnije, bio je klasa. Kada smo kao juniori ulazili, koga smo gledali? Karića, Mumleka, Bjelanovića. Raspašoj u pozitivnom smislu.

Nakon Varteksa otišli ste u Njemačku.

Da, išlo mi je dobro u Varteksu te sam već te zime 2006. godine imao ponudu iz Bundeslige. Međutim odlučio sam ostati do ljeta. Igrali smo onda i finale kupa. S time da sam već u travnju potpisao predugovor s Nürnbergom, a na stolu sam imao tri ponude, Herthe, Wolfsburga i Nürnberga. Kako sam prelomio? Roditelji s tatine strane radili su u Siemensu 40 godina i tijekom rata tamo sam znao provoditi vrijeme, što me jednim dijelom vezalo. S druge strane sam gledao kakvu ću imati konkurenciju, odnosno gdje ću lakše dobiti priliku. Ipak sam imao samo 21 godinu. Zato sam izabrao Nürnberg. No bio sam toliko željan svega da sam previše trenirao, to jest nisam vodio brigu o tome da se treba i odmoriti, pa sam zaradio upalu skakačkog koljena. I onda je bilo puno zavrzlame. Svašta se događalo, došlo je do toga da su mi čak vadili zdrave zube. Odrazilo se to i psihički na mene, pao sam, nisam znao što se zbiva. Išao sam kod liječnika, tražio sam mišljenje i od poznatog fizioterapeuta Tomislava Vrbnjaka, pa i od doktora Borisa Nemeca. A poslao sam i zahtjev klubu i treneru Hansu Meyeru, onom čuvenom koji je s Carl Zeiss Jenom protiv Dinama iz Tbilisija igrao finale Kupa pobjednika kupova. Međutim Meyer nije bio sretan što idem, ali vidio je i on da nešto nije u redu. Zubari u Hrvatskoj nisu mi htjeli vaditi šestice jer i to kao direktno utječe na koljena. Na kraju sam ipak, u dogovoru s kubom, završio kod dr. Nemeca na čišćenju koljena. Ali u te dvije godine psihički sam prilično potonuo i odlučio sam otići, iako u Nürnbergu nisu bili sretni zbog toga. Nije me utješilo čak ni to što sam imao medalju osvajača njemačkog kupa.

Pamtite li koji gol iz Bundeslige?

Ne, jer nisam ni zabio, a obzirom na to da sam u Bundesligi odigrao možda tek desetak utakmica. Ali zabio sam Zenitu iz Sankt Peterburga u Kupu UEFA. Kažem, u tom periodu sam propustio, rekao bih, sedam mjeseci treninga. Takve upale obično su se rješavale u dva, tri tjedna. Čak je i Modrić u tom periodu imao istih problema, ali on se ekspresno vratio, a ja sam dobivao injekcije i gelove u koljena. Sve to me psihički unazadilo i, jednostavno, želio sam se maknuti.

Zvali ga u Hajduk

Bilo je i poziva iz Hajduka?

Da, bilo je to 2008. godine, Goran Vučević je bio trener. Čak sam bio na nekim pregovorima, ali se nismo uspjeli dogovoriti.

Što je tada bilo? Nisu u vama vidjeli potencijal, jer znamo da su imali priličan broj propuštenih prilika?

Ne, ne. Nije to bio razlog. Praktički je sve bilo dogovoreno, međutim nudili su mi slabiji ugovor jer su smatrali da sam rekonvalescent, da se vraćam nakon ozljede, a nisam ga htio prihvatiti. Vjerojatno su mislili da bih još više pauzirao ako bih se ozlijedio i zato su mi ponudili manji ugovor, na koji nisam želio pristati. S time da me to uopće nije pogodilo jer sam imao drugih ponuda.

Ne bi li vam bio problem otići u Hajduk, s obzirom na to da je tata dinamovac?

Da, on je zadrti dinamovac jer su roditelji živjeli u Kustošiji, radili su u Končaru. Tako da je on od ranih dana za Dinamo. Ali kad sam ja bio mlad, jedina mi je želja bila igrati za Varteks. A prema ostalima nisam imao nikakvih sklonosti. S time da, tko god od hrvatskih klubova igra u Europi, navijam za sve.

Osim toga, iz Dinama vas nisu ni zvali. Ili...?

A, jesu, jesu. Bilo je to 2006. godine, prije nego sam otišao u Nürnberg. Igrala se ona Liga za prvaka i, kako su voljeli reći, liga za bedaka. Dinamo je tada bio u velikoj krizi pa je pokupovao brojne mlade reprezentativce, a i Pranjića i Ljubojevića iz Osijeka. Tu sezonu igrao sam jako dobro u Varteksu i imao sam upit od, nažalost pokojnog, Zvjezdana Cvetkovića, a on je tada bio sportski direktor. Koliko se sjećam, bilo je to nakon utakmice u kojoj smo remizirali 1:1. Ali ja sam tada već imao potpisan predugovor s Nürnbergom. U to vrijeme i Eduardo da Silva produžio je ugovor, a kako bi Dinamo zbog mog predugovora morao plaćati nekakve penale, onda se od tog mog dolaska i odustalo.

Umjesto u Hajduk, 2008. otišli ste u Standard iz Liegea, s kojim ste osvojili zadnji klupski naslov belgijskog prvaka.

Vraćao sam se nakon ozljede te došao u klub koji je bio prvak i sezonu ranije. A bila je strašna konkurencija: Milan Jovanović, Wilfried Dalmat, Brazilac Dante, koji je kasnije otišao u Bayern, De Camargo, zatim Defour, Axel Witsel. Uglavnom, strašna ekipa. Naravno, bio sam dio prve momčadi, ali sam kroz nastupe u drugoj tražio da igram što više, da se što prije vratim. Zabijao sam i nešto golova, osvojili smo naslov prvaka, tako da mi je trebao taj period nakon svih onih stresova u Njemačkoj. Trebao sam produžiti ugovor još dvije godine jer se tamo potpisuje na godinu plus dvije. Međutim Georges Leekens došao je u Kortrijk i preuzeo klub. Oni su u tom trenutku bili 12., 13. i 14. Ali došli su i ulagači u klub i htjeli su napraviti iskorak. Onda me izravno nazvao Leekens i pitao bih li došao tamo. Kao trener mi je nudio i status, pripremao mi je ugovor samo da dođem, jer htjeli su biti u gornjem dijelu tablice. Bio sam u dilemi, ali sam mislio da ću u Kortrijku ipak dobiti više prilike, bez obzira na to što je manji klub. I sjajno mi je krenulo - u prvih deset utakmica zabio sam šest, sedam golova. No dogodila mi se distorzija, ali sam stiskao zube, pa igrao s takvom ozljedom. Zbog te ozljede sam pao, pa je došla konkurencija… I istekle su mi dvije godine ugovora.

Odlučili ste se na povratak kući, točnije u Slaven Belupo, a vaš suigrač Dante otišao je pak u Bayern.

Što se Dantea tiče, da, njegova je karijera otišla još više gore. Ali moram vam otkriti da smo nakon treninga ostajali baš nas dvojica na terenu. Dizao mi je centaršutove, a ja bih zabijao i isprobavao škarice, dok bi on vikao: 'Bravo, Benko!' Vidjelo se da je sjajan dečko. Pravi Brazilac, imao je taj vic u sebi. A znali smo ostajati i po pola sata nakon treninga. Što se mene tiče, želja mi je bila samo da se vratim nogometu i onda sam drugi dio sezone 2011./12. bio u Koprivnici. Igrao sam jako dobro, ponudili su mi i ugovor za sljedeću sezonu, što sam i potpisao. Ali istovremeno mi je dolazilo dosta inozemnih ponuda. Između ostalih, od Al Faisalija, u kojem je radio Dalić. Čak smo održali sastanak u Zagrebu, ali drugo mi je dijete u tom trenutku imalo četiri mjeseca i bilo mi je nezgodno otići, tako da sam ipak ostao u Belupu, prošao pripreme i još prvi dio sezone igrao za momčad iz Koprivnice. No ostao sam u kontaktu s Dalom i taman su počele nekakve trzavice u Saudijskoj Arabiji, pa sam otišao pomoći i klubu i Daliću tih nekoliko mjeseci, a onda me već krajem te polusezone zvala Rijeka. Jedva sam to dočekao jer sam četiri i pol mjeseca bio bez obitelji.

Poklopio se taj vaš dolazak s ulaskom Volpija i Miškovića u Rijeku?

Da. S time da se sezonu prije nego što sam došao Rijeka spašavala da ne ispadne. Dočekao me trener Scoria. Došlo je i 12, 13 igrača, Tadić je bio pomoćni trener. I onda smo krenuli s pripremama, a na njima je sve to super izgledalo. Međutim došlo je do nekog zasićenja, imali smo dosta utakmica na pripremama i to jednostavno nije kliknulo na početku prvenstva. Tako da je Scoria smijenjen, stigao je Matjaž Kek, a mi smo se i psihički i fizički i rezultatski, na svim mogućim razinama, dizali kao igrači, kao klub.

Uzeli ste kup, ušli ste u Europsku ligu. A vi ste zabili Stuttgartu i u Rijeci i u Njemačkoj.

Ma, nezaboravno. Posebno nakon onog gola u zadnjim sekundama uzvrata, kada je zabio Mujanović. I mislim da je od tog trenutka Rijeka krenula gore te se drži u vrhu hrvatskog nogometa, odnosno tamo gdje zaslužuje biti.

U čemu je Kekova tajna, jer u hrvatskom nogometu jako ga cijene?

Jako je profesionalan, traži 100 posto na svakom treningu. A ja sam bio naučen na takav odnos, imao sam i ranije stroge trenere. I znao sam da će mi, ako maksimalno odradim trening, i u utakmici biti lakše. Imali smo jako korektan odnos, respektirao sam ga i osjećao sam zapravo strahopoštovanje. Ali i jako mi je odgovarao njegov način komunikacije. Koliko je samo igrača profilirao, a to ne bi uspio da nije bio profesionalan i pošten. Vjerujem da se to vidjelo i po igrama i rezultatima. Ne samo mene, već cijele momčadi.

Bio je najbolji igrač lige u izboru Kapetana

Definitivno jest, jer te godine bili ste najbolji strijelac, a i kapetani su vas izabrali u izboru tportala za najboljeg igrača cijele 2013.

Da, sjećam se… Ponosan sam i na tu nagradu. Baš jako. Posebno kada znam tko ju je osvajao prije, ali i poslije mene.

S vama je te godine zaigrao i Andrej Kramarić.

Stigao je u kolovozu, nakon petog ili šestog kola, jer u Dinamu nije igrao. A koliko je bio dobar, potvrdilo se time što je nakon godinu i nešto otišao u Leicester. Igrali smo zbilja dobro, dopunjavali smo se. S time da su s nama bili i Krstanović, Pokrivač, Tadić, Alispahić… Zbilja smo bili dobri. Ali odlični Kek bio je glavni.

U veljači 2014. ipak ste prihvatili ponudu iz Kine, a koja je tada plaćala suhim zlatom.

Da. Iako sam, jer sam u toj polusezoni zabio u svim natjecanjima, čini mi se 27 golova, imao upita iz Italije, Turske, Njemačke. S time da sam imao i status povremenog reprezentativca. Međutim tada sam imao već 31 godinu. Osim toga, Rijeka je tražila nekakvu odštetu. Prihvatio sam poziv iz Kine i – sve zeznuo. Odnosno, bila je to pogrešna odluka. Imao sam čak i poziv za prijateljsku utakmicu u Švicarskoj, ali Kinezi me nisu pustili. I tko zna, možda bih se našao na kakvom užem popisu. Kinezi su mi rekli - 'puno smo te platili'. Iako mi je i tadašnji izbornik Kovač rekao da se imam pravo pojaviti jer je to bilo službeni termin, Kinezi su bili dosta agresivni. I onda su prebacili odgovornost na mene, a ja sam ispao naivan i rekao – ipak neću ići. Jer mislio sam - imam velik ugovor, neću ulaziti u konflikte, imam godina, ne znam je l' pametno rušiti nekakav odnos, tek sam došao. I zeznuo sam si reprezentaciju. Na moju žalost, gazda kluba koji se bavio građevinom onda navodno nije dobio državne poticaje, a svoj je novac potrošio i počele su nam kasniti plaće. Odlučio sam se maknuti jer se nisam mogao dogovoriti za novac. Išao sam preko FIFA-e tražiti pravdu, napustio sam Kinu i nisam se želio vratiti.

Imate li još potraživanja?

Da, ostali su mi dužni puno toga. Istina, onaj dio koji sam trebao dobiti od kluba, a za što je zadužena i FIFA, to sam dobio. Ali to je tek nekih 55 posto. Ostalih 45 posto pokrivali su sponzori, a taj novac nisam dobio. I vjerojatno nikad ni neću.

Stigao vam je ponovni poziv s Poljuda.

Da, Tudor je bio trener, Brbić predsjednik. Nalazio sam se s njim, bili smo u pregovorima, ali bila mi je puna kapa svega i nisam htio žuriti. Trebalo mi je malo mira i odmak od svega. A u Hajduku nisu mogli čekati. Istovremeno su me mjesecima zvali iz Sarajeva, a ja sam pak htio nešto dugoročno. Malezijski milijarder, koji je bio i vlasnik Cardiffa, danas i Kortrijka, Vincent Tan tada je preuzeo Sarajevo. I onda me i on zvao da dođem, da je projekt velik, da je to zdrava priča. Zato sam odlučio otići u Sarajevo.

U Sarajevu uživao, ali pamti i neugodnost s trenerom

No bila je tada i jedna, ajmo tako reći, epizoda u kojoj trener nije bio korektan.

To mi je uopće smiješno spominjati. Jer i u Belgiji, pa i u Njemačkoj, na večeri uoči utakmice dobijete čašu vina. Normalno, tko to hoće. Ali u svakom slučaju je dopušteno. Osim toga, nakon večere znali smo otići u šetnju ili kartati da ubijemo vrijeme do spavanja. Tu večer bila je svadba u našem hotelu i, gostoljubivi kakvi već jesu, pozvali su i nas. Bilo je nas petero, no odbili smo ih s objašnjenjem da sljedeći dan imamo utakmicu. Međutim gospodin je inzistirao i došao za nama na naš kat. Rekli smo - OK, ali da nas netko ne bi vidio, otišli smo u sobu. Sjećam se toga kao jučer, radilo se o četiri mala točena piva i decilitru vina. Dakle svakom po jedno piće. Nikad u životu na dan utakmice, ali ni dan prije nisam popio kap alkohola. Nikada. Ali trener je bio takav, nešto je načuo. I sljedeći dan, jer je pobijedio i valjda dobio krila, rekao je da smo bančili u karanteni. Ali, kako vole reći za sebe, raja ga je poslije otjerala. Nije ispao čovjek. A prije toga, što god mu je trebalo, kakav savjet, pitao je mene. Imali smo jako dobar odnos, ali nešto mu se dogodilo. I kad je otišao, sa svima u klubu ostao sam u sjajnim odnosima.

Nakon dvije uspješne sezone u Sarajevu, gdje ste osvojili naslov prvaka, ali i dobili nagradu za igrača godine, put vas je odveo u Ljubljanu, točnije u Olimpiju.

Prve sezone u kojoj sam stigao, 2016./17., igrali smo finale kupa i izgubili od Domžala. A sljedeće sezone došao nam je Igor Bišćan za trenera, jer ni kod Milana Mandarića nije moglo biti sve mirno. Stalno nekakve turbulencije. Posložio je Bišćan momčad, uzeli smo dvostruku krunu i ta mi je sezona jedna od najljepših. Jer on je vrhunski profesionalac, pazi na svaki detalj. Osim toga, bio je pravi prijatelj, puno smo razgovarali. Jednostavan je i traži maksimum na treninzima, a i sam je bio takav, karakterno jak. Koliko je bio posvećen tome, najbolje potvrđuje činjenica da je s nama i trenirao. Imao je ugovor još godinu dana, ali predsjednik se počeo petljati i on je tu pokazao kakav je trener te je presjekao i otišao, ne želeći nikakve utjecaje i pritiske.

Godine 2018. zatvorili ste krug i vratili se u svoj Varaždin. S time da je klub promijenio ime, a bio je i član drugog ranga natjecanja.

Imao sam tada već 35 godina i razmišljao sam što bih dalje. Zvali su me iz Azije i bio sam vrlo neodlučan. Osim toga, rodilo se i četvrto dijete, a i polako sam kretao u privatni posao. Te 2018., kada smo svi slavili svjetsko srebro, Dalić mi je bio nekakva poveznica s mojim danima u Varaždinu, pa sam sjeo s ljudima iz tog kluba i odlučio ostati. Mumlek je te godine vodio momčad na početku sezone, potom je na klupu sjeo Branko Karačić i odmah smo došli u elitni rang. Onda sam produžio ugovor, tako da sam još dvije godine ostao u Varaždinu.

Odnosno tri, jer ostali ste u gradu, preselili se u četvrtoligaš Varteks i zaigrali sa sinom.

Da, stigao sam vis a vis prijateljstava koja sam imao s ljudima u tom klubu.

Vidite li se i dalje u nogometu?

Imao sam neke ambicije. Međutim zgrabila me građevina. Imamo puno posla, a vremena je malo. Jednostavno, ne bih se mogao u potpunosti angažirati. Iako nikad nije kasno - tko zna, možda se jednom i uključim. Jedino u što sam siguran je to da neću biti trener.

Ova Benkova priča zaokružena je i pomalo nevjerojatnim podatkom, barem za hrvatske uvjete, u krugu nogometaša koji su igrali na najvišem nivou, čak i za reprezentaciju. Naime tata Leon zaigrao je u dresu Varteksa sa sinom Maurom te je bilo i utakmica u kojima su obojica zabijala golove. A to još nikome nije pošlo za nogom.