Dolaskom Miroslava Ćire Blaževića u Dinamo zagrebački je nogomet dočekao, nakon 24 godine posta, naslov prvaka Jugoslavije. Put do naslova trasirao se kroz čuveno Dinamovo proljeće 1982. godine. Naravno, u tom se raspoloženju živjelo i sljedećih nekoliko godina, ali bez takvih rezultatskih uspjeha.

No 1987. godine, dok je opet na klupi Modrih sjedio Miroslav Ćiro Blažević, dogodilo se pravo malo čudo, jer u Maksimir je došao Haris Škoro, član velike generacije Željezničara koja je 1984. godine igrala i polufinale Kupa UEFA, a za kojeg su se borila i ostala tri kluba tadašnje tzv. velike četvorke, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan. I baš zbog toga bio je to jedan od najzvučnijih transfera u povijesti zagrebačkog kluba.

'Bili smo sjajna ekipa, imali četiri, pet reprezentativaca, bili smo jako popularni. I što je još važnije - igrali smo odličan nogomet, posebno u Europi. Izostalo nam je to finale, praktički smo jednom nogom već bili u njemu, ali onda smo nekoliko minuta prije kraja primili gol i ispali od Videotona. No onda se ekipa razišla, pa smo i mi ostali tražili svoj put. Tako i ja svoj te sam, uz pozive mnogih, izabrao Dinamo.'

Kako su ga čelnici Dinama oduševili ljudskom gestom koju im nikad neće zaboraviti

Međutim, kako je danas 58-godišnji Haris Škoro rekao u razgovoru za tportal, kod njega ni u jednom trenutku nije bilo dvojbe. Iako su tada, posebno beogradski klubovi, djelovali moćnije.

'Još u veljači te godine potpisao sam predugovor s Dinamom i tada već praktički dogovorio dolazak, jer meni je to bila zadnja sezona u Želji. Spletom okolnosti, moj je otac tih mjeseci obolio od raka pluća, ali Ćiro Blažević i čelnici Dinama iskazali su veliko srce te pomogli da zbrinem oca u jednoj od zagrebačkih bolnica, u kojoj je proveo desetak dana. Potom sam ga vratio u Sarajevo. Istina, otac je te godine i umro, ali taj čin ljudi iz Dinama nikad neću zaboraviti. Zadužili su me s ljudske strane. Neću zaboraviti ni svečani prijem u zagrebačkom hotelu, iz kojeg je pucao pogled na cijeli grad', prisjetio se Haris Škoro, koji nam se javio iz Züricha, u kojem živi već gotovo tri desetljeća.

Nakon nogometne karijere, u kojoj je osim za Bosnu Visoko, Željezničar i Dinamo, igrao još za Torino te u švicarskim klubovima Zürichu i Badenu (op.a., u kojem je 1996. i okončao karijeru), ostao je živjeti i raditi u Švicarskoj. Jedno se vrijeme bavio trenerskim poslom s mlađim uzrastima. Ipak, u posljednjih tri, četiri godine ušao je u poduzetničke vode te sa suprugom vodi privatnu tvrtku.

Priča se da ste Dinamo izabrali samo kao usputnu stanicu prema inozemstvu?

'Znam i ja da se svašta priča, ali to nije bilo tako. Jer ja kada sam došao, potpisao sam ugovor na četiri godine. I tada je bilo još pravilo da se iz YU-nogometa nije smjelo odlaziti ako nemaš 28 godina. A taman kad sam ja došao, počelo se pričati o tome da i mlađi igrači ipak mogu otići u inozemstvo. Ja sam tada imao već 26 godina, a u ugovoru je pisalo ukoliko se pojavi klub koji bi zadovoljio sve tri strane, da mogu otići. A otići van, bio je san svakog nogometaša. Jer bez obzira na to što smo imali nešto veći standard nego ostali ljudi, u to vrijeme od nogometa se nije moglo živjeti kao danas, posebno ne u Jugoslaviji, a ozbiljniji novac mogao sam zaraditi samo u inozemstvu. I došla je ponuda iz Torina, a talijanska liga tada je bila najprestižnija u Europi. Odgovaralo je i meni i Dinamu te sam na kraju otišao nakon samo godine dana. I Dinamu je bilo u interesu da proda nekog igrača u takvu ligu.'

Torino je tih godina bio jači nego danas. Konkurentniji Juventusu i ostalim talijanskim velikanima.

'Bio je Juventus uvijek bolji, do tada je imao, mislim, 22 naslova, a Torino tek sedam. Ali dâ, Torino je bio konkurentniji. I svima u Torinu, odnosno cijeloj regiji Pijemont, Torino je popularniji. Ali na području cijele Italije Juve je neprikosnoven. Meni je bila čast igrati u Torinu, za mene je to ispalo super.'

'Koliko se sjećam, bio je to najveći transfer te godine'

Vratimo se mi na Dinamo. Koliko su vam Modri platili za transfer iz Želje?

'Uh, teško pitanje… Mislim da sam dobio oko 300.000 tadašnjih njemačkih maraka. Koliko se sjećam, bio je to najveći transfer te godine, a možda i duže.'

U Dinamovom ste dresu odlično startali. Na premijeri ste zabili dva gola u pobjedi protiv Veleža 3:0, a onda ste u osam kola zabili pet golova. U proljetnom dijelu ste srušili i Crvenu zvezdu. Rekao je vaš tadašnji trener Ćiro Blažević da ste odlično krenuli, ali i da vas je ozljeda prikočila, to jest da niste pokazali sve što ste mogli. Ipak, u Zagrebu ste bili obožavani.

'Izuzetno sam ponosan na tu godinu, koja je bila jako bitna za moju daljnju, odnosno ukupnu karijeru. Dinamo je u odnosu na Želju bio veliki klub, što je bio i skok za mene. U Zagrebu sam bio jako dobro primljen, i od navijača, suigrača, novinara, ljudi u klubu. Istina, imao sam nekakvu ozljedu, ali do kraja sezone zabio sam 14 golova i, mislim, bio najbolji strijelac kluba te godine. Također, meni je taj dolazak u Zagreb pomogao da se potom lakše adaptiram na život u Italiji.'

U toj Dinamovoj generaciji bilo je puno odličnih igrača, od Marka Mlinarića, Mirka Lulića, Zvjezdana Cvetkovića, Ivana Cvjetkovića, Vlade Kasala, Mladena Munjakovića, Stjepana Deverića… No bio je tu i mladi Zvonimir Boban, na počecima svoje velike karijere.

'Pričalo se već o Bobanu, jer on je te godine bio i svjetski juniorski prvak u Čileu s Prosinečkim, Šukerom, Pavličićem, Štimcem… I znalo se da je Boban veliki talent te se očekivalo da će napraviti veliku karijeru. Što se kasnije i obistinilo.'

Inače, Dinamo je tu sezonu 1987./88., u kojoj je Škoro bio igrač Modrih, završio na četvrtom mjestu, iza Crvene zvezde (45 bodova), Partizana (44) i Veleža koji je imao 42 boda baš kao i Dinamo.

'Moram priznati da mi je žao što Zdravko Mamić više nije u Dinamu'

Godinama ste u inozemstvu, ali vjerujem da pratite rezultate Dinama. Evo, unazad tri godine Modri imaju izvrsne rezultate i u Europi, u kojoj vi s Dinamom niste zaigrali.

'Nisam imao tu čast, jer se Dinamo tada puno rjeđe uspio izboriti za europska natjecanja, ali zato pratim sada sve što se događa u i oko Dinama i izuzetno mi je drago zbog svih ovih uspjeha. Međutim moram priznati da mi je žao što Zdravko Mamić više nije u Dinamu, jer on je jako doprinio da Dinamo bude tako jaka i stabilna ekipa, najbolja na Balkanu, i koja svake godine igra u nekom europskom natjecanju i dala je jako puno dobrih igrača. I zato mislim da se javnost nije trebala toliko okrenuti protiv Mamića, odnosno da je on mogao proći puno bolje, jer napravio je jako puno dobroga za hrvatski nogomet.'

Ali nije javnost presudila Zdravku Mamiću, već zakoni i sudstvo, koji su ga uhvatili u nezakonitim radnjama?

'Naravno, ja govorim ovdje samo sa sportske strane, da je puno napravio za Dinamo. A ovo što je sud odlučio, ja ne mogu ulaziti u te stvari. Ja samo želim reći da je od Dinama napravio veliki klub.'

Kad već pratite Dinamo, onda znate sve i o hrvatskoj reprezentaciji, koju čeka nastup na Euru?

'Hrvatska ima izuzetno dobru ekipu, iako u posljednjih godinu, dvije ne igra baš kako smo navikli. To jest, ne igra onako kao što je igrala u Rusiji 2018. godine. Tada su, uz malo sreće, mogli biti i svjetski prvaci. Već godinama imate sjajne pojedince koje je Dalić lijepo posložio i koji, kada treba, znaju odigrati na najvišem nivou. Zato očekujem i da će na ovom Euru igrati zapaženu ulogu. Vjerujem da će dogurati daleko, ali dokle, teško je prognozirati.'

Često se s bivšim legendama voli pričati o najboljim igračima. Pa da onda i vas pitamo za mišljenje, je li Luka Modrić najbolji igrač iz ovih krajeva?

'Mogu govoriti o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj sam ja igrao. Jer ta je država imala jako puno dobrih, pa i odličnih nogometaša. Ali sigurno je da je Luka Modrić jedan od najboljih igrača s ovih prostora, a što potvrđuju i sva ona individualna priznanja koja je osvojio. A ako je i toliko godina jedan od najboljih igrača u klubu kao što je Real, sve govori o njegovom nogometnom znanju.'

A koga biste kao suigrača ili suparnika iz igračkih dana ocijenili najboljim?

'Igrao sam u Italiji u to vrijeme kada je i on bio tamo u dresu Napolija, pa sam igrao često protiv njega. Naravno, riječ je o Diegu Maradoni. Mislim da je on bio najomiljeniji nogometaš svih vremena, što smo vidjeli i nedavno, kada je umro, koliko ljudi je plakao.'

A od vaših hrvatskih 'suvremenika'?

'Pa, mnogi s kojima sam igrao u Dinamu, poput Mlinarića, potom Bobana, a i Blaža Sliškovića… U to vrijeme stasao je i Davor Šuker. Ne bi htio nekoga zaboraviti, ali definitivno, Hrvatska je imala klasnih igrača.'

Rekli ste da ste radili s djecom kao trener, odnosno da se niste udaljili od nogometa. Biste li pomogli nogometnom savezu Bosne i Hercegovine da vas pitaju?

'Pa stalno smo u nekakvom kontaktu, ali mislim da BiH već godinama stagnira, to jest ne ide naprijed. Iako, gledajući ovako kroz sastav ekipe, trebali bi imati bolje rezultate u odnosu na one kakve imaju. Došao im je sada novi izbornik (op.a., Ivajlo Petev), vidjet ćemo kako će sada ići. Ali činjenica je da im nešto fali. Jer ako u jednoj momčadi igraju Džeko i Pjanić, koji su jako kvalitetni nogometaši na svjetskom nivou, a ima tu i drugih dobrih igrača, mislim da bi Bosna trebala igrati barem povremeno na velikim natjecanjima, a ne da smo dosad bili samo na jednom velikom turniru. Nešto definitivno ne štima, ali čovjek bi trebao biti stalno uz njih pa da to odgonetne. A bi li im pomogao? Pa da bude nešto konkretno i nešto za što bi se isplatilo potruditi, zašto ne? Jer meni je nogomet, uz obitelj, i dalje najvažnija stvar u životu', završio je Haris Škoro.