Mário i Vítor krenuli su još prekjučer iz Lisabona prema Amsterdamu. No ne izravno: avion ih je najprije prebacio u Beč. Jučer su prošetali oko Zentralfriedhofa do židovskog groblja, pokrili glave jarmulkama i pronašli skromni grob s jednostavnom pločom od smeđeg mramora. Neko su vrijeme oborena pogleda i u tišini stajali pred njim, a onda su zamolili za oprost. Tek poslije toga mogli su nastaviti put.

Njih dvojica navijači su Benfice, članovi skupine No Name Boys koja se okuplja na jugu stadiona Luz. Njihov klub danas u Amsterdamu igra finale Europske lige protiv još uvijek aktualnog europskog prvaka Chelseaja. U grobu koji su Mário i Vítor u Beču posjetili pokopan je Béla Guttmann, trener koji je Benfici donio trenutke najveće slave, dvaput zaredom (1961. i 1962.) osvojivši Kup prvaka. Guttmann je jedan od najslavnijih i najutjecajnijih trenera u nogometnoj povijesti, čije su ideje ostavile trag gdje god je radio u Europi i u Južno Americi. Bio je to čovjek čvrstog, ali konfliktnog karaktera, neki kažu pomalo i lud. Ali njegovo ime redovito se posvuda spominje svaki put kad Benfica dođe nadomak nekog europskog trofeja.

'Guttmannovo prokletstvo' jedno je od najpoznatijih praznovjerja u svijetu nogometa. Priča kaže da je trener, nezadovoljan tretmanom u klubu i time što su ga odbili kad je tražio povišicu poslije osvajanja drugog Kupa prvaka, prokleo klub. Navodno je prorekao da 'u narednih stotinu godina Benfica više neće biti europski prvak' (neki tvrde da je rekao 'osvojiti europski trofej', što bi uključivalo i tadašnji Kup pobjednika kupova, kasniji Kup UEFA i današnju Europsku ligu...).

U Benfici to tada nisu ozbiljno shvaćali, jer imali su najjaču momčad predvođenu genijalnim Eusebiom koja je dominirala kontinentom. No nakon što su u iduće dvije sezone Kupa prvaka poraženi u samim finalima (najprije od Milana, pa od Intera), a onda 1968. još jednom (ovaj put od Manchester Uniteda), legenda je narasla, proširila strah i osjećaj krivnje. Nije pomoglo ni to što je Guttmann u međuvremenu vraćen na trenersko mjesto: kletvu nije povukao, a i drugi put je napustio klub u nimalo prijateljskim odnosima.

Šest europskih finala izgubila je Benfica od te kobne 1962.: pet Kupova prvaka ('63., '64., '68., '88. i '90.) i jedan Kup UEFA ('83.). Posljednji put igralo se u Beču i tada je Eusebio otišao moliti za oprost na Guttmanov grob, ali bez rezultata: Milan je golom Rijkaarda pobijedio 1:0. Tijekom godina, židovsko groblje u Beču postalo je mjesto hodočašća za navijače lisabonskog kluba, a to je ogromna ljudska masa – Benfica je u Guinnessovoj knjizi rekorda po broju članova (ove godine oko 224.000 je platilo članarinu!); procjenjuje se da u Portugalu ima oko 6 milijuna navijača i još 8 diljem svijeta, najviše u Brazilu, svojim bivšim kolonijama i među brojnom portugalskom emigracijom u Europi i Sjevernoj Americi.

23 godine od posljednjeg finala, a 51 od zadnjeg trijumfa – ostvarenog, zanimljivo, baš u Amsterdamu kad je s 5:3 pobijeđen Real Madrid sa Di Stefanom i Puskasom – Benfica će po sedmi put bez Béle Guttmanna pokušati osvojiti europski trofej. Ovaj put nešto je drugačije, jer će biti predvođena – Isusom osobno.

Jorge Jesus fizionomijom i frizurom podsjeća na ranokršćanskog mistika; ako je Benfica ikada imala trenera koji se može uhvatiti u koštac s demonima prošlosti, onda je to on. Na klupi i pored terena ponaša se kao čovjek kojeg je opsjeo Nečastivi – lamata rukama, nogama i glavom, mršti se i pravi grimase, urliče i reži na igrače. Svaku dramatičniju utakmicu proživljava gotovo kao mini-egzorcizam, mijenjajući izraze i boju lica od agonije do ekstaze i natrag.

Zbog toga je u portugalskim medijima često bio portretiran karikiranim tonovima, a znali su mu se i podsmjehivati zbog neobrazovanosti, lošeg izgovora imena stranih igrača i klubova i ne pretjerano artikuliranih govora pred kamerama. Iako se trudio ugladiti svoj imidž, pa u posljednje vrijeme čak citira filozofe poput Blaisea Pascala, ipak ga još uvijek doživljavaju kao nekoga tko više govori gestikulacijama nego riječima.

Benfica je danas vrlo dinamičan klub u zamahu u kakvom već dugo nije bila. Igra odličan nogomet, a ovo bi mogla biti njena prijelomna sezona: u igri su finale kupa, finale Europske lige i prvenstvo u kojem je do prošlog vikenda bila u vodstvu, a onda ju je u izravnom dvoboju, u velikom derbiju pobijedio i pretekao Porto. Time je vjerojatno propustila priliku, jer preostalo je samo još jedno kolo u kojem bi se moralo dogoditi čudo da ipak osvoji naslov.

Kad je Brazilac Kelvin zabio u sudačkoj nadoknadi za Porto u njegovom 'Zmajevom gnijezdu', Jesus se ukazao u svom karakterističnom izdanju: svladan beznađem, bacio se na koljena i oborio glavu. San o trostrukoj kruni u trenutku je postao nestvaran; agonija je zamijenila ekstazu.

Ali nema vremena za tugovanje i očajavanje. Već danas u Amsterdamu suparnik je Chelsea i navijači se nadaju da Jesus može na sebe preuzeti Benficine davne grijehe, kanalizirati Guttmannovog demona te ga istjerati iz sebe i iz kluba, utažiti tu pola stoljeća dugu glad za europskim trofejem.

No Name Boy Mário kaže: 'Ne vjerujem u kletvu. Ali želim da mi savjest bude mirna. Da nisam posjetio Guttmannov grob, u slučaju poraza od Chelseaja do kraja života bih se pitao jesam li napravio sve što sam mogao za Benficu. Znam da zvuči posve iracionalno, ali kopkalo bi me pitanje bi li možda bilo drugačije da sam svratio u Beč.'