'Prava vrijednost novca', napisao je slavni američki pisac Paul Auster, 'je u tome da kad ga imaš, ne moraš stalno o njemu razmišljati'. Mnogi se neće s time složiti, jer dojam je da oni koji imaju puno novca najčešće razmišljaju o tome kako da ga nakupe još više. No iz perspektive prosječnog Hrvata, koji iz mjeseca u mjesec razmišlja kako zakrpiti rupe u kućnom proračunu i platiti sve što se mora, Austerova mudrost zvuči u najmanju ruku intrigantno.

Za većinu poštenih, radinih i skromnih ljudi san nije ogromna kuća s bazenom, teniskim terenom i poslugom, baškaranje po ekskluzivnim destinacijama i nesmiljeno trošenje na dizajnersku odjeću, vrhunske automobile, nakit i sve ono što spada u kategoriju luksuza. Većina sanja o tome da otplati kredite i druge dugove te osigura sebi i svojoj obitelji normalan život – takav da pri odlasku u dućan ne mora razmišljati o tome koliko smije potrošiti i hoće li kupiti nešto jeftiniji ili malo skuplji, ali kvalitetniji proizvod.

Nogomet je često vjerna preslika društva u kojem živimo, a slučaj HNK Rijeka najbolji je primjer za to kolika je razlika između onoga kad se novca nema i kad ga se ima ponešto, tek toliko da se klubu može osigurati normalna egzistencija i da se ne mora svaka kuna dvaput prevrnuti prije nego što se potroši. Možda je pretjerano hladno i nesenzitivno poslije sjajnog prolaska Stuttgarta i plasmana u skupinu Europske lige sve svoditi na financije, ali nepobitna je činjenica da je novac bio ključan za ovaj velik uspjeh kluba.

Gabriele Volpi u Rijeku je stigao u veljači 2012, kad je klub, kao i mnogi drugi hrvatski prvoligaši, plesao na rubu bankrota. Taj je lipanj momčad s Kantride dočekala na katastrofalnom 12. mjestu i od ispadanja ju je spasilo samo to što nijedan drugoligaš nije imao uvjete za viši rang. Broj igrača koji se u 15 mjeseci od kraja te sezone do danas izmijenio u klubu nevjerojatan je, ali i zavarava – jer više je njih u tom razdoblju i došlo i otišlo. Igrače se nabacivalo i odbacivalo kao lopatom.

Od svih koji su nastupili u Stuttgartu jedino je 20-godišnji Ivan Močinić, adut s klupe i asistent za gol koji je donio Europsku ligu, bio na Kantridi i prije ljeta 2012. Na kompletnom današnjem rosteru još ih je tek dvojica-trojica koji nisu baš blizu udarnom sastavu. No među onima koji su došli nije bilo nijedno skupo ni spektakularno pojačanje: Rijeka je pokupila 'restlove' iz Maksimira, uzela najbolje igrače financijskog davljenika Osijeka, vratila bivše prvotimce Kneževića i Sharbinija te uzela još pokojeg solidnog nogometaša iz lige ili iz regije. Slavljeni centarfor Leon Benko, koji zabija u svakoj utakmici, došao je iz saudijskog Al Faisalija za odštetu od 40 tisuća eura.

Ali najpametniji potez i najveće pojačanje bilo je dovođenje Matjaža Keka na klupu. Trener je u samo šest mjeseci, koliko je u klubu, sasvim preobrazio Rijeku i od igrača skupljenih zbrda-zdola napravio momčad. Momčad s vjerom u vlastite mogućnosti, taktički discipliniranu i učinkovitu. Praktično svi koji u njoj igraju danas su barem malo bolji igrači nego što su bili prošle sezone (gdje god da su tada igrali), a to je ogromno postignuće... Kek je trenutačno daleko najpopularniji Slovenac u Hrvatskoj – do te mjere da Armada na dočeku skandira 'Kdor ne skače ni Slovenc'!

U Kekovoj momčadi nema velikih zvijezda ni talenata kojima se može predvidjeti strašna karijera – iako slučajno znamo da baš spomenutog Močinića već neko vrijeme prati vrlo ozbiljan europski klub. Ali to je momčad čiji igrači nisu opterećeni egzistencijalnim problemima, igrači koji primaju pristojnu plaću i primaju je na vrijeme. To je ono što ih ponajviše čini profesionalnijima i boljima. A klub će moći povratiti ulaganja – stići će UEFA-ine premije, porast u prodaji ulaznica i suvenira, bolji i bogatiji sponzori, igrači će postići veću cijenu prilikom prodaje... Ako su na Kantridi pametni, ovo će biti samo početak puta prema izgradnji stabilnog i dugoročno uspješnog kluba. To otkuda je došla inicijalna financijska injekcija će, ako bude pameti, biti sasvim sporedno.

Profesionalni nogometaši u Hrvatskoj laka su meta. Suviše je lako biti ciničan i kritičan prema onima koji zarađuju time što se igraju, dok toliki drugi nemaju posla ili ne primaju plaću za ono što rade. Ali činjenica je da ni većina igrača nisu nikakvi bogataši – da mnogi ni ne primaju plaću za ono što rade, za ono što su se cijelog života pripremali i svakodnevno naporno radili, za ono što jedino znaju, a onda su se našli u situaciji da ne mogu živjeti normalan život niti sebi i svojim obiteljima osigurati egzistenciju prije kraja karijere, kad su u ozbiljnoj opasnosti da postanu socijalni slučajevi.

Rijeka živi hrvatski san. Ono što je s ovom momčadi napravila dokaz je koliko na hrvatskim travnjacima ima talenta i koliko bi nam liga bila kvalitetnija samo kad bi klubovi mogli normalno funkcionirati.

A možda i govori o tome koliko bismo svi bili bolji kad bismo mogli živjeti život dostojan čovjeka i ne morali stalno misliti o novcu.