U dvadeset godina samostalne Hrvatske, zemlje silno zakačene na vrhunski sport, bilo je čuda i čudesa, pobjeda, poraza i sportskih drama koje su ostale u kolektivnom sjećanju stvarajući identitet onog što se često naziva hrvatskim sportom. Jedan od događaja koje smo sakupili u ovom kraćem i svakako nepotpunom pregledu, čak je pretočen u filmski scenarij
CIBONA - PARTIZAN 74:75 (finale Regionalne lige - 25. travnja 2010)
Zove Marko Tomas kući: 'Mama, mama, prvaci smo, pobijedili smo Partizan!' 'Molim, sine? Jako šumi, nisam te čula...' 'Ma, ništa, ništa...'
Stari se vic u novoj formi našao među tisućama komentara po srpskim portalima te večeri, zajedno s konstatacijom da 'samo Chuck Norris i Dušan Kecman mogu natjerati Hrvate da se raduju svom porazu u zadnjoj sekundi'.
Interijerom i krcatom dvoranom utakmica u zagrebačkoj Areni podsjećala je na NBA spektakle. I Cibonu se može smatrati pobjednikom jer je pokazala karakter i njezini su igrači zabili pobjednički šut (Bogdanović).
Premda se dogodio nevjerojatan i za hrvatsku košarku novi u nizu traumatičnih gubitničkih raspleta, bio je to prije svega fenomenalan sportski događaj, jedna od onih tekmi koje će ući u legendu ako se za 20 godina na svijetu još bude igrala profesionalna košarka. A ako se bude igrala, igrat će se zbog utakmica kao što je bila proljetošnja između Cibone i Partizana.
Evo kako su te kaotične trenutke doživjeli srpski komentatori:
JEMJELJANENKO - FILIPOVIĆ (borba za naslov prvaka po inačici Pride - 28. kolovoza 2009)
U svijetu mješovitih borilačkih vještina ovaj 'okršaj titana' predstavlja mitsko mjesto, za mnoge najbolju borbu u povijesti teške kategorije. Premda nikad nije bio prvak Pridea i UFC-a (osvojio je Prideov Grand prix), Mirko Filipović će, zahvaljujući boju s Fjodorom, ostati upamćen vjerojatno kao jedan od najboljih MMA boraca s početka 21. stoljeća.
Cro Cop bio je avangarda mješovitih borilačkih vještina, u kojima se do njegove pojave većina borbi rješavala rušenjima i hrvanjem u parteru. Hrvatski borac dominirao je boksačkim tehnikama i svojim slavnim high kickom, a pojedine borbe završio je toliko brutalno da se u domaćim medijima povela ozbiljna rasprava je li riječ o sportu ili modernom gladijatorstvu.
Jedan od argumenata za prvu tezu fascinantni je Fjodor Jemjeljanenko, jedini neporaženi teškaš u vrhu ovog sporta. Vlasnik pobjedničkog niza nad skoro svim velikanima svog vremena, vrhunski tjelesno i taktički pripremljen šampion, zastrašujući, ali pošten u ringu, a izvan njega neviđeno skroman i posve nezainteresiran za provociranje, kamoli vrijeđanje suparnika, verbalnu halabuku i druge 'showtime' ispade.
Teško se odlučiti što je bilo u senzacionalnije u tom srazu - jedinstveni 'prajdovski' ugođaj u krcatoj japanskoj Saitama Super Areni, izlasci karizmatičnih borca dovedeni do razine stripovsko-filmskih legendi 'većih od života' ili pak svestranost i vrhunska razina same borbe - pogotovo taktika ruskog velemajstora koji je lovio Filipovića po ringu u stojci, što je smatrano vrlo riskantnim, pa i pogubnim. No činio je to maestralno, premda mu Cro Cop nije ostao dužan u izmjenama udaraca. Rezultat je bila svestrana i neizvjesna šora u kojoj su oba borca, čini se, dali sve što su mogli. Nitko nakon tog kolovoza 2005. do lipnja 2010. nije izdržao dvije, a kamoli tri pune runde protiv Jemjeljanenka. Fjodorova pobjeda bila je zaslužena (jednoglasna odluka sudaca), ali izgled njegovog lica, pomalo iznemogle kretnje, pa i način na koji se zagrlio s Mircem, sugerirali su kroz kakav je izazov prošao i koliko poštovanja odaje hrvatskom borcu.
HRVATSKA - NJEMAČKA 1:2 (Euro 1996)
Tih godina novooformljena reprezentacija Hrvatske rušila je svjetske favorite bez pardona i bontona: Španjolsku, Italiju, aktualnog europskog prvaka Dansku... Sve do četvrtfinala kontinentalne smotre u Engleskoj i te strašne Njemačke, nacije koja je još davno nabila komplekse jugoslavenskom nogometu.
Predvođeni velikim motivatorom Ćirom Blaževićem, tada zvanim i 'Atila', Hrvati se nisu prepali legendarne velesile. Igrali su samopouzdano, kompetentno, na pobjedu. Račune im je pošemerio jedanaesterac nakon čudne ruke Jerkana u kaznenom prostoru, ali se ni tada nisu predali: borbeni Jurčević izborio je šansu za Šukera, majstor je izveo jedan od svojih klasika i bila je to nova potvrda da generacija Vatrenih nosi u sebi nešto posebno.
No u seriji dramatičnih događaja sudac se priklonio na stranu renomiranog protivnika dozvolivši Ziegeu, Klinsmannu, Babbelu i ostalima grubu igru, a na drugoj strani isključivši Igora Štimca. Malo potom Babbel je centrirao nakon notornog nesankcioniranog faula u napadu nad Jerkanom. Sammer je poentirao i Njemačka se provukla - kasnije i do prvog mjesta.
Propale su Ćirine najave o pohodu do naslova, ali da nije samo kokodakao, isti je trener s gotovo istom postavom dokazao već na idućem Mundijalu u Francuskoj, gdje su njegovi 'tatari' između ostalog opalili Njemačkoj 3:0 pljusku kakvu 'elf' ne pamti na velikim natjecanjima.
HRVATSKA - JUGOSLAVIJA 8:6 (vaterpolisti na OI u Atlanti '96)
Utakmica se dogodila ni godinu dana od završetka rata u Hrvatskoj, u vrijeme kada se gotovo legitimnim smatralo da se ratno ludilo prelije u sportska borilišta. Srećom, u većoj se mjeri ipak nije prelilo u bazen u Atlanti. No bio je to strahovito napet meč četvrtfinala, koje te baca Coubertinovoj 'važno je sudjelovati' ili te odvodi u borbu za medalje.
Osim po velikoj partiji vratara Školnekovića, susret će ostati upamćen po nadahnuću čovjeka s vjerojatno najjačim udarcem na svijetu, Dubravka Šimenca. Poznat po ćudljivu karakteru koji može dići momčad do najviših visina ili je razoriti, Dudo je doslovce preuzeo utakmicu u vlastite ruke, dizao se poput morske nemani i kanonadom s vanjskih pozicija parao sve obrambene šablone Jugoslavije. Hrvatska je osvojila srebro, jedinu olimpijsku vaterpolsku medalju od osamostaljenja.
HRVATSKA - TURSKA (četvrtfinale Eura 2008. - prolaz Turske na jedanaesterce)
I prije Kemana bio je Kecman: zvao se Semih Senturk i učinio je da nekoliko milijuna Hrvata izgleda komično dok slavi pobjedu mimo, hm, stvarnosti.
Bilićeva družina bila je ponajbolja momčad turnira. Svladala je domaćina Austriju, opet deklasirala Nijemce, pa onda s drugom postavom razbucala hvaljene Poljake. Krenuli su Hrvati po naslov s itekakvim pokrićem, no ponosna Turska, koja se na tom Euru provlačila kao višom rukom vođena, nije se pokolebala. Utakmica bez pogodaka otišla je u produžetke. I kad je u pješčanom satu u gornjoj ampuli ostalo još svega nekoliko zrnaca, poentirao je Klasnić, nogometaš-čudo s jednim bubregom. Što se dogodilo nekoliko sekundi kasnije, dok je narod ludovao - znate i sami. Darijo Srna taj je poraz nazvao najvećom dosadašnjom tugom u karijeri. No valja se prisjetiti i muške izjave Slavena Bilića odmah poslije šoka. 'Kakav je gol zabio Semih...', uzdahnuo je komentatoru uz smiješak, umjesto da kuka nad sudbom kletom, smogavši snage primijetiti da zbog takvih neizvjesnosti ljudi i vole nogomet.
Njegov, pak, kolega Fatih Terim taj je dan u euforiji proglasio najvažnijim u povijesti turskog nogometa, premda je njegova zemlja pet godina ranije bila treća na svijetu.
JANIČIN SLALOM S JEDNIM ŠTAPOM (Sljeme, 5. siječnja 2006)
Je li posrijedi nebitna utrka kraj nekog alpskog seoceta ili zadnja vožnja za olimpijsko zlato, zaostaje li 70 stotinki ili brani kapitalnu prednost, gleda li je 50 ili možda nekoliko desetaka tisuća ljudi, pršti li mećava ili se topi snijeg u drugom laufu... Janica je svugdje na svijetu skijala ('Ja sam se samo peljala!') kao da joj se lagano fućka za svjetovne pritiske. Svugdje osim na sjevernoj strani Sljemena iznad rodnog Zagreba, gdje na startu pod horizontom plove nježni bregi Zagorja, a dolje u šumi oko kraja staze vrije zadimljeno grotlo raspomamljenih nogometnih tifoza.
Baš je na Sljemenu, i možda jedino tamo, Janica pokazivala 'ljudsku crtu', ne othrvavši se emocijama i pritisku, otkrivajući da postoji nešto osim tjelesne spreme što joj može uzdrmati šampionsku koncentraciju i hladnokrvnost.
Prve godine održavanja utrke kraljica slaloma izletjela je u prvoj vožnji zblenuvši mase koje su se uspele na Zagrebačku goru na navijački dernek.
Dogodine je natjecanje palo na njezin rođendan i opet je imala problema. U prvoj vožnji doskijala je tek sedma, da bi joj u drugoj na nevjerojatan način ispali štap i rukavica, odmah po izlijetanju iz startne kabine. Umjesto da odustane, razvalila je tu drugu vožnju i ušla u ono grotlo bengalki i vuvuzela sa 1,90 sekundi prednosti! Što je sljedeće za nju, oduševljen se pitao poznati teoretičar dr. Šatović - vožnja bez skije? Na glavi?
Svjedoci kažu da su se usprkos navijačkoj larmi, tijekom vožnje čuli krikovi bola Janice Kostelić, svaki put kada bi nezaštićenom rukom udarila u vrata. Masa je bila u ekstazi i vjerojatno je samo manji dio shvatio dramu svoje sportske heroine koja se grčila u suzama u ciljnoj ravnini.
Njezina izvedba bila je toliko moćna da se činilo da je nitko neće stići. Na kraju su to, zahvaljujući velikoj prednosti iz prvog laufa, uspjele Schild i Zettel, ali Janici je pripalo postolje.
HRVATSKA - ZND 75:74 (košarkaši na OI u Barceloni 1992)
Svježe priznata, dijelom okupirana nova državica tek se pojavila na političkoj karti svijeta, a iz nje su u TV perspektivu frcale isključivo slike nejasnog gadnog rata po gudurama i močvarama, spaljena sela, sravnjeni gradići i izbjeglice koje s vrećicama napuštaju svoje domove.
Osim terapeutske funkcije, vrhunski sport je u tadašnjoj Hrvatskoj bio doživljavan maltene kao specijalni odjel Ministarstva vanjskih poslova, i to pri ratnoj vladi; prilika da se mlada država po nečem zdravom predstavi širem zemaljskom auditoriju. I tu je došla Barcelona 1992. - jedne od najznačajnijih Igara u povijesti jer je po prvi put dozvoljeno sudjelovanje NBA profesionalcima. Formiran je Dream team, nadnaravna momčad u očima ostatka svijeta koju su protivnici poput djece fotografirali s klupe za rezerve.
Košarka je bila apsolutni hit tih igara. A milijunska Hrvatska vjerovala je da ima najbolju momčad na ostatku planeta. Probiti se u finale s Dream teamom doista je bilo poput sna za hrvatski sportski - i ne samo sportski publikum.
Ali trebalo je dohvatiti to finale jer stepenicu niže Dražena je, Tonija, Dina, Stojka i ostale čekala Zajednica Nezavisnih Država, nekoliko jošte ujedinjenih republika netom raspalog Sovjetskog Saveza, predvođena Rusijom.
Bila je to grozomorna utakmica u kojoj su bivši Sovjeti tvrdom obranom zagušili talent hrvatske generacije i cijelu utakmicu držali vodstvo. A onda je s one strane vjerojatnog sjela očajnička trica Kukoča u predzadnjem napadu, pa još jedan u nizu promašaja Volkova sa slobodnjaka, da bi u zadnjem Dražen izborio bacanja 'jedan za jedan'.
Do dana današnjeg ne možemo se sjetiti igrača, osim Dražena Petrovića i Michaela Jordana, kojima bismo toliko vjerovali da će pogoditi penale, makar istovremeno skakali pred televizorom od neizvjesnosti. 'Bit će mirna njegova ruka', nadahnut je bio i komentator Slavko Cvitković. Dražen je pogodio možda najvažnije poene karijere, igrači ZND-a u ludim zadnjim sekundama nisu, i Hrvatska je otišla u legendu.
GORAN IVANIŠEVIĆ - PARTICK RAFTER (Wimbledon 2001)
Kišovita engleska nebesa umiješala su se u možda posljednji pohod omiljenog genijalnog luđaka na njegov trofej snova. Otočki favorit Tim Henman počeo ga je lomiti u polufinalu, ali kiša je prolongirala meč za drugi dan, u kojem je zasjao Goran.
Finale je pomaknuto za ponedjeljak, radni dan, pa su mnoge plemiće, bogataše i razne šminkere koji inače pohode najpoznatiji teniski turnir zamijenili istinski fanovi tenisa koji inače ne bi mogli do karata. Posljedica su bile ekstatične tribine, idealna kulisa za povijesni trenutak u kojem je zaboravljeni Ivanišević, 125. igrač svijeta, s wild cardom naplatio finalne poraze 90-ih od Aggasija i dvaput Samprasa. Patrick Rafter bio je veliki protivnik, finale jedno od najljepših ikada.
'Nemojte (nekoliko sekundi šutnje, op)... Nemojte se stidjeti zaplakati', jedva je izgovorio komentator Mićo Dušanović nakon tri sata i jedne minute dvoboja, i četvrte meč lopte kojom je genijalni luđak konačno probio granicu svemira, ostvario vlastitu katarzu - a s obzirom na to koliko ga je narod volio i poistovjećivao se s njegovim nemirima - bila je to i svojevrsna društvena katarza. 'Kozmička pravda', Hemingway hero koji ribu veću od čamca ipak dotegli kući uz respekt cijelog sela.
Znao je Mićo zašto govori te riječi. Mnogi su toga poslijepodneva, ma gdje bio televizor s kojeg su piljili u onu zelenu travu, pustili suzu.
