Kada je Danijel Lutz donio odluku da će otići u Južnu Koreju, nakon što je proveo sezonu kao jedan od trenera u hrvatskom prvaku Cedeviti, točno je znao što ga čeka. Tu državu i ljude upoznao je prije nekoliko godina na jednomjesečnom boravku, dok je kao gost vodio košarkaški kamp. Kada se pojavila prilika da postane dio tima kluba Seoul Samsung Thunders na duže vrijeme - kao prvi europski trener koji je dobio takav posao - nije dvojio ni sekunde. Naime većina stranih pomoćnih trenera i savjetnika dolazi iz SAD-a, koji je velik uzor ovoj zemlji.

'Prilikom jednomjesečnog rada s mladim južnokorejskim igračima, s kojima sam najviše radio na tehnici skok-šuta i ostalim vještinama, na kojima se na specifičan način radi u Europi, uspostavio sam dobar odnos s čelnim ljudima kluba Samsung Thunders. Nekoliko mjeseci kasnije njihov glavni trener ponudio mi je da budem dio njihovog tima cijelu sezonu, a službena titula mi je savjetnik te trener za razvoj mladih igrača i individualni rad. Naime, prema pravilima u Južnoj Koreji, stranci nikako ne mogu biti glavni treneri', kazao je za tportal Lutz, čiji je šef Lee Sang-min, od kojeg i danas obožavatelji traže autogram kada igraju u gostima, a nekada je igrao za južnokorejsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 1994. i kao igračkog uzora uvijek u prvi plan ističe legendarnog Tonija Kukoča.

'Trener ima svoj klub obožavatelja s više od 20 tisuća članova i često od djece dobiva poklone kao zahvalu za autogram. Nevjerojatna je njegova popularnost. Inače, trener mi često govori o Kukoču koji ga je impresionirao svojom tehnikom te razumijevanjem igre i bio mu je igrački uzor. Kaže da dotad nije vidio igrača visokog 211 cm da tako dobro barata loptom i razigrava suigrače.'

Kaže kako južnokorejski košarkaški skauti već godinama posjećuju europske gradove u kojima prate igrače koje bi voljeli vidjeti u svojoj ligi, a isto tako dovode u svoje klubove i europske trenere kako bi mladi igrači s njima radili na nekim elementima igre.

Dolaskom u grad Yongin, tzv. satelit udaljen 40 minuta vožnje od glavnog grada Seula, Lutz kaže kako se vrlo brzo snašao. Prvih nekoliko dana boravka u milijunskom Yonginu mučio se ipak sve dok nije pronašao svoj omiljeni kafić u kojem može popiti pravi europski espreso, a što se jela tiče, nije imao nikakvih problema jer je veliki ljubitelj morskih plodova, u Južnoj Koreji dostupnih gotovo u svakom restoranu. No iako je – kako kaže – pronašao mjesto na 'kojem može popiti fenomenalni makijato', ipak mu nedostaje druženja s obitelji i prijateljima, s kojima se čuje često u gluho doba noći jer je vremenska razlika osam sati. Naravno, najviše mu nedostaje djevojka koja je dva tjedna godišnjeg odmora iskoristila kako bi ga posjetila i kaže da su u tih 15-ak dana 'upoznali Seul i okolicu te da su vidjeli sve što je trebalo osim - Sjeverne Koreje'.

Naime jedna od turističkih točaka koja spada u rubriku 'obavezno posjetiti' je vidikovac s kojeg se vidi susjedna Sjeverna Koreja te ograda koja dijeli dva potpuno drukčija svijeta.

'Povremeno pitam ljude u klubu o Sjevernoj Koreji, ali kod njih nema nikakvih znakova uznemirenosti.'

Kaže kako se u Južnoj Koreji tenzije ne osjećaju te kako se skoro ništa od toga što se vrti po medijima o prijetnjama sjevernokorejskog vođe gotovo uopće ne osjeća u svakodnevnom životu iako je grad prepun vojnika koji služe redoviti vojni rok. Naime južnokorejska vojna baza smještena je vrlo blizu Seula, stoga je velik broj vojnika koji se mogu vidjeti na ulicama posve logičan.

'Sjeverna Koreja udaljena je svega 30-ak kilometara od predgrađa Seula te bih, kao i većina turista, volio otići do vidikovca čim uhvatim slobodan dan. Do prije nekoliko godina popularni su bili turistički odlasci u Sjevernu Koreju, ali samo u određeni dio, no otkada je na vlasti Kim Jong-un, to je ukinuto.'

Poveznica sa Sjevernom Korejom svakako su i Zimske olimpijske igre koje se od 9. do 25. veljače održavaju u Pjončangu. Poznato je to da će Sjeverna i Južna Koreja na ceremoniji otvaranja nastupiti pod jedinstvenom zastavom, a posebna priča bit će zajednička ekipa u ženskom hokeju na ledu.

'Ovdje u Seulu i predgrađu u kojem živim zaista se jako puno promoviraju Zimske olimpijske igre, a dolazak sportaša iz Sjeverne Koreje baš svi stavljaju u pozitivan kontekst. Ljudi su na dolazak sportaša iz susjedne zemlje odlično reagirali, što je i logično jer su svi Korejci zapravo miroljubiv narod, što predstavlja i bijela boja na podlozi nacionalne zastave.'

'Nisam se još navikao na velike gužve jer u Seulu i okolnim gradovima satelitima živi oko 25 milijuna ljudi, što je polovica cijelog stanovništva. Primjerice, taj maleni satelit u kojem živim ima oko milijun stanovnika i ne smatraju ga gradom. Stanujem u klupskom hotelu koji se prostore na sedam katova, a u kojem su smješteni i ostali treneri i sportaši iz šest Samsungovih profesionalnih klubova, od ženske košarke i odbojke, preko tekvondoa, do stolnog tenisa i hrvanja. Ukupno nas ima oko 110 sportaša i trenera, a u sklopu hotela na raspolaganju su nam restoran te relaksacijski i rehabilitacijski centar', kaže Lutz, ističući da ga iz dana u dan oduševljavaju smirenost i ljubaznost ljudi. Primjerice, iznenadilo ga je to što nitko ne trubi na semaforu ako netko odmah ne krene na zeleno svjetlo ili se nakratko zaustavi, a posebno ga je oduševila tzv. hijerarhija koja se baš uvijek poštuje. Kaže kako se u Južnoj Koreji posebno poštuju stariji ljudi, kako u društvu tako i primjerice u njegovom klubu u kojem radi.

'Koliko poštuju starije, govori i podatak da u slučaju jednakog broja pobjeda i koš razlike bolji plasman ima momčad koja ima starijeg trenera.'

Na neke utakmice odlaze modernim klupskim autobusom koji je prilagođen sportašima, a na ona dalja gostovanja putuju brzim vlakom državne firme KoRail, koji dostiže brzinu od 289 km/h, pa se tako primjerice relacija Zagreb-Dubrovnik prevali za manje od tri sata.

'Vlakovi su im čudo i red vožnje im je gotovo savršen.'

No ono što ga je posebno oborilo s nogu su sigurnost i povjerenje u ljude, s kakvima se dosad u životu nije susreo. Kaže kako se jednog jutra s kolegom vraćao kući gradskim autobusom, prijevozom koji dnevno koriste stotine tisuća ljudi, te kako je kolegi u autobusu ispao novčanik. Istog dana zvali su kompaniju i novčanik mu je dostavljen na kućnu adresu.

'Novčanik je bio pun novca i kreditnih kartica, a vraćen je netaknut. Sve je bilo u njemu i to me oduševilo! Južna Koreja je poznata po tome - izgubite li novčanik, naći ćete ga na istome mjestu, a izgubite li mobitel, naći ćete ga napunjenog - osobno sam se uvjerio u to. Osim kulture, ljudima dodatnu sigurnost ulijevaju kamere koje se nalaze doslovno na svakom uglu i gotovo je nemoguće napraviti nešto, a da nije zabilježeno.'

Većina ljudi iz Južne Koreje s kojima je razgovarao na spomen Hrvatske nabraja mjesta poput Plitvica, Dubrovnika, Zagreba ili naših otoka te mu često i pokazuju fotografije tih destinacija na mobitelu.

'Velik broj njih ima želju otići u Hrvatsku, a često na plakatima i u nekim brošurama naletim na fotografije hrvatskih gradova poput Dubrovnika, Stona ili nacionalnih parkova Plitvica i Krke uz natpis 'Idealan godišnji odmor'. Ukratko, ljudima iz Južne Koreje Hrvatska je jako dobro poznata. Npr. korejske sapunice su ovdje jako popularne, a u jednoj od njih su bili i kadrovi iz Hrvatske.'

No ono što je svakako želio naglasiti jest fenomen reality showova, kojih su puni mediji:

'Jedan popularni južnokorejski reality show sniman je negdje na Jadranu, a to je zapravo najbolja moguća reklama jer u ovoj zemlji su takvi programi jako gledani. Isto tako, ovdje je jako izražen fenomen tzv. K-popa te reality showova u kojima se biraju najbolji girl & boy bendovi.'

Hodajući po ulicama Seula, koje opisuje nevjerojatno urednima jer su Korejci ekološki itekako osviješteni, Lutz kaže kako u oči upada velik broj SUV-ova, a razlog za velik broj glomaznih automobila zapravo je vrlo bizaran.

'Koreja je nekada bila ekonomski vrlo slaba. Roditelji današnjih 40-godišnjaka bili su jako siromašni i sada, kada većina njih jako dobro zarađuje, žele da se to vidi pa osim skupih i glomaznih SUV-ova marke Hyundai ili Kia, jako vole skupu odjeću te često odlaze na masaže i kozmetičke tretmane. Koliko su mi rekli neki Korejci, sve je to što sam nabrojao tzv. lažno prikazivanje moći. Inače, poznat je i podatak kako je Južna Koreja zemlja ekonomskog buma, a uz lidere SAD, Kinu i Njemačku, prema službenim podacima, vrijednost izvoza im je veća od bilijun dolara (tisuću milijardi). Stoga i ne čudi sve veće ulaganje u sport, a tu pogotovo mislim na košarku.'

Kaže kako je poznato to da Južna Koreja nije jeftina zemlja. Najam garsonijere u solidnoj četvrti gotovo je nemoguće naći za ispod 500 američkih dolara mjesečno, a dvosobni stanovi koštaju oko 1000 dolara.

'Standard življenja je vrlo visok, recimo prosječna cijena kave je 25 kuna, pivo košta između 50 i 100 kuna, a hrana u restoranima je puno skuplja nego kod nas. Mala pizza se teško može naći ispod 100 kuna, ali moram reći da mi je odlična sva hrana koju sam probao.'

Posebno ga se dojmila korejska prehrana u kojoj dominiraju riba i morski plodovi, a često pojede i suši, za koji kaže da je savršen.

'Od specifičnih domaćih jela često jedem bibimbap, što u prijevodu znači miješana riža s mesom i povrćem. Jedino domaće jelo koje mi nije leglo je kimchi, tradicionalno korejsko jelo od fermentiranog povrća s puno mesa i začina. Jako je popularno i jelo naziva budae jjigae, koje je postalo popularno nakon Korejskog rata, kada je američka vojska iza sebe ostavila na tone konzerviranog mesa koje su Korejci miješali sa svojom tradicionalnom juhom. Godinama nisu imali što drugo jesti i to jelo može se naći doslovno u svakom restoranu jer ga svi obožavaju.'

Ono što je primjerice u Južnoj Koreji potpuno drukčije nego u Hrvatskoj jest borba protiv korupcije i novčanih malverzacija. Lutz kaže kako ga je nedavno iznenadilo to da su ljudi danima prosvjedovali ispred tzv. Plave kuće s upaljenim svijećama sve dok bivša predsjednica nije abdicirala zbog optužbe za korupciju.

Zbog nepoznavanja jezika Lutz kaže kako mu jako nedostaje druženje, ali i da 'Korejci nisu naučili komunicirati'. Od malih nogu djeca su naučila po cijele dane biti u školi pa tako primjerice već u prvom razredu obavezno provode minimalno 10 sati u njoj. Nakon obaveznog školovanja, koje traje 12 godina, velik postotak Korejaca upiše sveučilište, ali apsurdno zvuči to kako velik broj studenata pohađa sveučilište koje ne žele. Kako je Lutz doznao u razgovoru s kolegama u klubu, razlog je rejting u srednjoj školi zbog kojeg djecu forsiraju i roditelji i profesori. Tako je većina njegovih kolega prvu godinu studija provela na sveučilištu koje su im izabrali profesori ili roditelji, da bi se naknadno prebacili na ono što su zapravo željeli studirati. I svi kažu da je to normalno.

Kaže kako je to jedan od razloga zbog kojih je u Južnoj Koreji stopa samoubojstava poprilično velika jer velik dio mladih ljudi ne može pronaći posao za koji su se školovali i zbog toga upadaju u krizu.

'Iznenadio sam se kada su mi rekli kako u gradovima postoje noćne patrole koje obilaze sve mostove - kojih ima jako puno - kako bi spriječile pokušaje samoubojstva. Nedavno sam pročitao podatak kako na dan ima oko 40 pokušaja samoubojstava, što me šokiralo.'

S druge strane, i žene i muškarci zaista jako drže do sebe te, koliko čujem, nevjerojatno puno novca troše na svoj izgled. Kaže kako ga je iznenadio velik broj djevojaka, ali i mladih muškaraca koji su se podvrgnuli plastičnoj kirurgiji u želji da izgledaju savršeno.

'Južna Koreja je u svjetskom vrhu kada je kozmetika u pitanju i to je poznata stvar. No kada u razgovoru s kolegama shvatite kako velik broj mladih ljudi odlazi na plastičnu kirurgiju jer nisu zadovoljni izgledom nosa, ušiju ili usana, onda se zabrinete. Nedavno sam na ulici u četvrti Gangam, jednoj od bogatijih u Seulu, vidio nevjerojatno velik broj ljudi zamotanih u zavoje nakon novih operacija. U prvi tren bio sam zbunjen, ali su mi rekli da je to normalno.'

Kada je u pitanju najjača korejska liga, u koju se ulaže ogroman novac, Lutz kaže:

'Liga je sastavljena od 10 profesionalnih klubova iza kojih stoje bogati sponzori poput Samsunga, Hyundaija, Telecoma, Kije i slično, a najboljih šest ulazi u doigravanje za prvaka. Svaki klub igra ukupno 54 utakmice, tako da se može reći kako se igra u NBA ritmu jer često imamo po tri, četiri utakmice tjedno, a podatak kako su dvorane koje primaju između šest i 12 tisuća ljudi gotovo uvijek pune dovoljno govori o popularnosti ovog sporta. Većinu prosinca smo zbog gustog rasporeda proveli na putu i od ukupno 14 utakmica čak smo njih 13 igrali u gostima.'

No osim što stranac ne može biti trener, tako postoje i posebna pravila što se tiče stranih igrača. Naime točno se zna koliku strani košarkaš može imati maksimalnu plaću i zbog toga je liga posebna, a svaki klub može imati maksimalno dva stranca. 

Da bi strani košarkaš zaigrao u Prvoj korejskoj ligi, mora proći njihov draft, uz dodatak kako ne smije biti viši od 193 centimetra. Tako primjerice igrači koji su izabrani u prvoj rundi mogu maksimalno imati godišnju plaću od 400 tisuća dolara, a oni iz druge runde 300 tisuća dolara. Od poznatijih igrača u toj ligi trenutno igraju Terico White i David Simon, košarkaši koji su nastupali u srpskom Radničkom u sklopu regionalne ABA lige.

Prema pravilima, ukupne plaće igrača ne smiju biti veće od tri milijuna dolara kako bi konkurencija bila izjednačena.

'No ono što je ovdje savršeno jest činjenica da ne postoji kašnjenje plaća. Baš svi klubovi moraju imati bankovna jamstva.'

Iako su Korejci značajno niži rastom od većine Europljana, imaju nekoliko iznimno visokih igrača, od kojih jedan ima 222 centimetra. Na pitanje koja je to razina kvalitete kada govorimo o najjačoj ligi, Lutz kaže:

'Svaka momčad ima barem jednog reprezentativca, a korejska reprezentacija je na azijskom prvenstvu svladala Novi Zeland te osvojila treće mjesto, što je velik uspjeh.'

Kada je visok plasman kluba Seoul Samsung Thunders u pitanju, osim ozljede Amerikanca Ricarda Ratliffea, koji je s 27 koševa i 14 skokova u prosjeku bio najbolji igrač, velik problem stvara odlazak na odsluženje obaveznog vojnog roka.

'Dvojica naših najboljih domaćih igrača morala su otići u vojsku koja traje dvije godine, ali srećom su uspjeli upasti u košarkašku vojnu momčad, što nije nimalo lako, pa su tako u treningu. Svi ostali moraju u pravu vojsku koju, koliko čujem, nije nimalo lako izdržati. Prema pravilima, vojske su oslobođeni samo oni sportaši koji osvajaju zlatne medalje na Azijskim igrama, svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Srebrne i brončane medalje neće im pomoći da izbjegnu služenje vojske, ali moram reći kako svi sportaši prihvaćaju vojsku kao nešto obavezno i znaju da je to služba koju moraju ispuniti', završio je Lutz, a na pitanje kamo će nakon Južne Koreje znakovito kaže: 'Možda opet Južna Koreja, jer sam se u ovu zemlju na prvi pogled zaljubio.'