A to su Kostelići doživjeli ne jednom.

Naravno, sada, nakon što su objesili skije o klin, lakše je izlaziti u javnost, pa je tako Ivica Kostelić, u najavi dokumentarca koji će s eu srijedu emitirati na HTV-u 2 od 16.33 sata, napisao jedan poduži post, u kojem je podsjetio što je sve njegov, naravno i Janičin, otac Ante morao preživjeti.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Na Olimpijskim igrama u Sočiju 2014. godine, Hrvatski olimpijski odbor je prema običaju izdao službenu brošuru u kojoj predstavlja svoje vodstvo, natjecatelje, trenere i prateće osoblje. U toj brošuri svoje mjesto su pronašli svi članovi hrvatske olimpijske momčadi, od predsjednika do fizioterapeuta pa čak i kuhara. Od cijele delegacije u brošuri je izostavljen samo jedan čovjek: Ante Kostelić. 

Ta mala zgoda možda bi nam mogla baciti nešto bolje svjetlo na naknadnu degradaciju tog čovjeka u trenerskoj kategorizaciji istog odbora, ali sasvim se sigurno dobro uklapa u priču o zagrebačkom dečku zvanom 'Gips', koji je neke davne zime pješačio od Begunja do Zagreba nakon što je svu ušteđevinu potrošio za kupovinu jednog para skija u tvornici 'Elan'. Puno kasnije mi je ispričao da su naše olimpijske medalje bile vizija dečka koji je s parom skija na ramenu pješačio iz Begunja do Zagreba*. 

Dokumentarni film redateljice Ines Pletikos, kojeg ćete moći pogledati, prati posljednje sezone našeg tridesetogodišnjeg puta, ali uostalom, kao i cijela ta 'pustolovna potraga za Gralom', priča je to ponajviše o mome ocu. Film je snimljen s mnogo duha i emocije pa gledatelj može bolje prodrijeti u višeslojnost priče i likova, a svjedočenja akterima bliskih ljudi nam otkrivaju puno nepoznatih zgoda koje vjerno sklapaju mozaik o Pigmalionu Anti Kosteliću. Zato vam, prije no što pogledate film, preporučujem da provjerite što je to 'Pigmalionov efekt'.

* Stigao je do mjesta Višnja gora gdje si je, nakon 80 kilometara pješačenja, uspio osigurati vožnju do Zagreba autostopom.