'U vali gdje je moj otac radio na toj jedrilici, smješten je jedriličarski klub Uskok. Ja sam se s rođacima igrao oko tog broda, motali smo se ocu oko nogu dok je radio. I tu sam vidio te male optimiste kako treniraju, njihova bijela jedra u moru. A bio sam sportsko dite. Volio sam sport, volio sam se natjecati. Kao klinac sam pokušao trenirati svašta; gimnastiku, vaterpolo, nogomet, sportsko penjanje. Jednostavno, volio sam se natjecati. I jedan dan, kada sam vidio jedriličare, rekao sam da bih volio probati. Otišao sam do kluba s rođacima, probao i svidjelo mi se', započeo je Šime Fantela.

Kaže da se ne sjeća baš prvog ulaska u jedrilicu, ali misli da nije imao prevelikih problema.

'Nisam dobio lantinu u glavu, nisam ni pao u more. Sjećam se da mi je bio gušt kada bi zapuhao malo jači vjetar, kada bi osjetio taj adrenalin. Volio sam se natjecati s drugom djecom u klubu. Tko će prvi do oznake, tko će prvi natrag do kluba. Sjećam se i puno igre iz tog vremena. Kupanja, nogometa', ističe Šime.

Kako kaže, jedrenje je prilično kompleksan sport, netko tko se njime želi ozbiljno baviti mora imati različite talente.

'Kao i kod svih sportova, moraš biti motoričan, brz na rukama. Moraš imati osjećaj za balans. Ako nemaš osjećaj za balans, ne razumiješ kako se brod ponaša. Ti se cijelo vrijeme zapravo igraš s valovima. Osim toga, moraš puno toga znati. Poznavati prirodu, meteorologiju, razumjeti oblake i morske struje. Moraš jednostavno biti vješt, sposoban brzo učiti i prilagođavati se', pojašnjava naš trofejni jedriličar..

Fantela je shvatio da sve to može '96. ili '97. godine, na jednoj regati u Vodicama.

'Ja sam tamo osvojio svoj prvi pehar, i to protiv starijih kolega. Tu sam skužio da sam dobar, da bi bilo dobro nastaviti', priča. Dvije godine kasnije, već je bio član reprezentacije i na jednom natjecanju u Portugalu osvojio je prvu međunarodnu medalju, svjetsku kadetsku broncu.

'Tu sam vidio da i na velikoj smotri mogu osvajati medalje. Ja sam to jedrenje jako volio, nikada mi nije padalo na pamet da odustanem, a natjecanje u Portugalu bila je potvrda da vrijedim, da to treniranje ima nekog smisla. Nisam tamo išao s velikim očekivanjima. Nisam poznavao drugu djecu, nisam uopće imao predodžbu kako stojim među njima. Sjećam se da sam prvi dan skužio jednog malog, niskog Talijana. Imao je baš dobru tehniku i znao sam da ću se s njim dobro ganjati. Osim toga, uopće nisam znao kako stojim u toj konkurenciji. Jednostavno sam išao iz dana u dan. Takva mi je filozofija i danas', priča Fantela.

Osim što je s jedrenjem počeo putovati i osvajati medalje, tih mu se godina dogodilo možda i najvažnije prijeteljstvo.

'U mladim reprezentacijama, svi su bili Splićani osim mene i Igora Marenića. Mi smo bili sjevernjaci, ja sam bio iz Zadra, a on sa Cresa. Splićani su se držali zajedno, ja i Igor bi na svim putovanjima uvijek bili cimeri. Igor je bio jedan od talentiranijih u reprezentaciji, puno smo skupa putovali, družili se, znate kako je to', kaže Šime.

Kada su s 15 godina morali napustiti mlade kategorije i klasu optimist, Marenić i Fantela, prijatelji iz reprezentacije, odlučili su sportsku karijeru nastaviti u istom čamcu.

'Bila nam je napeta ta klasa 470, bilo je to nešto novo. Bili smo odlični prijatelji i bila nam je baza da nastavimo skupa u tandemu, baš smo uživali. Posebno u tim prvim danima. Klasa 470 ima tri jedra, a do tada smo imali samo jedno, bilo je milijun novih stvari', priča.

Kako pojašnjava, klasa 470 najzahtjevnija je olimpijska klasa.

'Zahtjevna je zato što nije one design klasa kod koje svi imaju opremu jednog proizvođača, nego je potpuno modularna. Sam biraš koje ćeš jedro i svu ostalu opremu koristiti. To je čini tehnički najkompleksnijom, barem po mom mišljenju'.

U sljedećih petnaest godina Fantela i Marenić nizali su medalje. Marenić se preselio u Zadar kako bi se mogli potpuno posvetiti zajedničkom projektu, a ta se žrtva nije pokazala uzaludnom. Šime i Igor u Hrvatsku su više puta donosili europska i svjetska zlata.

No, iako su postali ponajbolji jedriličari u svojoj klasi na svijetu, to nije značilo da su profesionalci.

'U jedrenju si profesionalac kada prestaneš s olimpijskim jedrenjem i odeš van jedriti na velikim brodovima za plaću. Mi smo tehnički još amateri, odnosno, još smo pod ugovorom s olimpijskim odborom. Više od dvjesto dana godišnje treniramo, a ostalo vrijeme jedrimo vani', pojašnjava Šime.

Razlog zašto su ostali amateri zapravo je vrlo jednostavan. Do 2016. godine i Olimpijskih igara u Riju, Fantela i Marenić osvojili su praktički sve što su u svojoj klasi mogli osvojiti u čemu im je, kaže, pomogao turski Dogus, partner koji je uz Marenića i Fantelu bio od 2015. Zatim je došao i do olimpijskog zlata.

'Olimpijska regata je lakša od svjetskog prvenstva, barem nominalno. Manja je utrka, plovi manje jedrilica. Ali ta medalja ima posebnu težinu. Olimpijada je svake četiri godine, ne svake godine kao sva ostala natjecanja. To je simbolička kruna tog sporta, olimpijadu svi gledaju i bez te medalje nisi kompletan. Percepcija tog natjecanja je drugačija, pritisak je veći, a nije rijetko da ljudi pucaju pod tim pritiskom', kaže.

Rio je bio Fantelin treći nastup na Olimpijskim igrama. Osam godina ranije, u Pekingu, bili su deveti, četiri godine ranije u Londonu, šesti. Šesto mjesto na Olimpijskim igrama laiku se može činiti kao sasvim pristojan rezultat, ali Fantela kaže da mu je to možda bio i najteži moment u karijeri.

'Mi smo u Londonu krenuli dobro, stvarno smo mislili da možemo nešto napraviti. A onda se reprezentacija Novog Zelanda nakon jednog od plovova žalila na nas zbog neke tehničke stvari, žalbu su im uvažili i nama su dodali bodove. Po meni, to je bila jedna prljava politička igra u kojoj su oni uspjeli samo zbog snage svog saveza i utjecaja koji taj savez ima. Uništili su nam šanse za medalju. I mi završimo šesti. Tu smo shvatili da politika ima svoje pipke svugdje, da nisi sam na moru. Meni je to bilo ogromno razočarenje. Toliko dugo radiš, a onda ti se dogodi tako nešto. Misliš si, pa što ja moram napraviti da osvojim tu medalju', priča.

Zlato koje su osvojili u Riju utoliko je slađe.

'Nakon Londona, doživjeli smo dno. Kada smo došli u Rio, htjeli smo se potpuno maknuti od svih pritisaka. Rekli smo si, ajmo ovo tretirati kao svaku drugu utrku. Došli smo u Brazil puno ranije, nismo spavali u olimpijskom selu, živjeli smo mjesecima u apartmanu. Držali smo se svojih rutina. Ja nisam uopće bio na otvaranju ni zatvaranju, taksijem smo išli na natjecanja. Idjea je bila - ajmo probati ove igre odraditi kao da Olimpijskih igara uopće nema. Očito je uspjelo', kaže Šime kroz smijeh.

Ujutro osamnaestog kolovoza 2016. Fantela i Marenić, tada tridesetogodišnjaci, ušli su u odabrani krug olimpijskih pobjednika,završivši na ukupnom poretku ispred reprezentativaca Australije i Grčke.

'Možda zvuči potrošeno, ali to je stvarno posebno iskustvo, vrh svega što možeš postići u ovom sportu. A i doček je bio fantastičan', priča Fantela.

Dvije godine kasnije, priča, imao je novi cilj. Nakon petnaest godina i osvojenih zlata u svim mogućim natjecanjima, Šime je prestao jedriti s Marenićem i promijenio klasu. Glavni razlog je, kaže, bilo zdravlje. Kako bi opstali u klasi 470, Fantela se sa svojih 183 centimetra visine morao održavati na težini ispod 68 kilograma, a to mu je, nakon petnaest godina, postalo preteško. S novim partnerom, četiri godine mlađim bratom Mihovilom, prešao je u klasu 49er. I tu je uspio ući u povijest.

Prije nešto više od mjesec dana, Mihovil i Šime Fantela postali su svjetski prvaci u klasi 49er.

'Ja mislim da je samo par ljudi, možda ukupno pet, uspjelo uzeti svjetsko zlato u dvije različite klase', kaže ne glumeći nepotrebnu skromnost.

O svojim uspjesima, i što oni znače za brendiranje hrvatske u svijetu, Šime Fantela govorit će ovog vikenda na panelu 'Mi smo Croatia' u sklopu 11. po redu Weekend Media Festivala u Rovinju.