Pune 22 godine prokletstva i čekanja na medalju s velikih natjecanja protegnut će se na još nekoliko godina. Po novom sustavu Fibe, Eurobasket se održava svake četiri godine, što znači da je prva prilika za revanš tek 2021. godine. Hoće li na tom Eurobasketu igrati 'hrvatski krvnik' Aleksej Šved, koji će tada imati 32 godine, potpuno je nevažno.

Ali ovaj poraz i čudesnu predstavu Šveda, koji je u NBA ligi u tri sezone sasvim prosječno igrao za Minnesotu, Philadelphia, Houston i New York, pamtit ćemo svi još jako dugo. Iako se cijela naša obrana, pogotovo Marko Tomas i Ivan Ramljak, pripremala upravo na njega, Šved nam je zabio 27 koševa (11 u prvih šest minuta!), a upisao je i 12 asistencija.

Je li moguće da su naši košarkaši podcijenili Šveda, kojeg vlasnik ruskog kluba Himki plaća čak 3,3 milijuna eura godišnje (za tri sezone ima garantiranih 10 milijuna eura!)? Kako je moguće da su naši igrači eliminacijsku utakmicu, za koju su se pripremali više od mjesec dana, odigrali bez energije?

'Danima smo govorili kako je ovo dan D, a onda izađemo na teren i primimo više od 100 koševa. U takvoj situaciji je suvišno pričati o nekoj taktici. Prije svega zakazali su htijenje, volja i ponos. Izašli smo na parket bez imalo krvi i to se odrazilo na rezultat', iskren je nakon bolnog poraza bio najbolji hrvatski igrač Bojan Bogdanović, koji je hrabro stao pred mikrofone. Za razliku od nekih drugih sportaša, pogotovo nogometaša, koji nakon sličnih poraza bježe od novinara.

Nakon poraza, koji je vrlo vjerojatno kraj za većinu igrača, kada je u pitanju nastup za hrvatsku reprezentaciju, izbornik Aco Petrović je pokušao reći nešto suvislo:

'Izgubili smo od vrhunske reprezentacije, zasluženo su pobijedili. Zašto smo tako loše ušli u utakmicu, energetski loše - to je glavno pitanje.'

Dakle kada se sve sažme u jednu rečenicu, ispada kako su naši košarkaši najvažniju utakmicu na turniru igrali bez htijenja, volje, ponosa i energije. Ponovila se 2015., kada je Hrvatsku u osmini finala u Lilleu razbila Češka 80:59. Kako je moguće da nam se ponavljaju takvi porazi?

Na koncu se svi koji vole košarku, svi koji su se nadali da je prokletstvu dugom 22 godine došao kraj, mogu upitati: za što su skupo plaćeni igrači naporno trenirali i odricali se više od mjesec dana da onako izgledaju u najvažnijoj utakmici turnira? Je li njima normalno to da svojim govorom tijela šalju poruku kako im se baš i ne da igrati ta utakmica?

No, opet, s druge strane, možemo se upitati i sljedeće: zašto bi oni koji su igrali bili jedini krivci kada je jasno da nismo igrali u najjačem mogućem sastavu?

Zašto bi se oni sada osjećali grozno dok su oni ostali, koji su elegantno izbjegli poziv, uživali u krugu obitelji brojeći stotine tisuća eura koje im, igrali ili ne za svoju domovinu, ionako sjedaju na račun?

Kult hrvatske reprezentacije odavno ne postoji. Pokušali su ga vratiti svojim angažmanom legende poput Stojka Vrankovića i Dina Rađe, ali opet se dogodilo isto. Netko je davno rekao: nije ovo slučajno, moramo priznati to da u košarci već dugo ne spadamo u europski vrh.

Vrijeme je za novi početak. Ali u ovom trenutku ne znamo s kojim izbornikom i s kojim igračima. Dakle pred ljudima koji vode hrvatsku košarku je velik posao za koji ne postoji recept ili program. Moramo se nadati da će se i nama dogoditi jedan Luka Dončić, 18-godišnje čudo iz Slovenije o kojem bruji cijeli svijet. Tek u slučaju 'hrvatskog Dončića' (ruku na srce, nisu to Mario Hezonja ili Dario Šarić) imat ćemo temelje da se možemo nadati nečemu velikom. Ali samo nadati, a ne najavljivati medalju pa doživjeti ovakav sramotan šamar!

Stoga bi bilo glupo prstom uprijeti u izbornika Petrovića da je krivac. Ili u Darija Šarića, koji je odigrao jako lošu utakmicu. Ili u veterana Marka Tomasa, koji se želio odužiti svojoj domovini nakon silnih ozljeda koje su ga zaustavile kada je bio u naponu snage. Nitko nije kriv. Jednostavno moramo shvatiti da je ovo hrvatska realnost.