Prema istraživanjima instituta Gfk, u Dinamu se vole pohvaliti, za nogometni klub iz Maksimira navija oko 1.7 milijuna osoba. Kada bi svakoga od njih pitali što mu Dinamo znači dobili bi stotine tisuća raznih odgovora. S frekventnim zajedničkim nazivnicima, ali različitih. Netko bi, posve legitimno, možda napisao da je Dinamo zavolio zbog predivnog grba i gordog malog d koji se šepuri iz sredine. Drugi da su to velike pobjede. Netko će se možda tada javno deklarirati i kao mazohist, taj element pomaže pri ostajanju uz Dinamo srcem i dušom.

Netko bi to možda objasnio kroz instituciju hrvatstva, netko odmah iz rukava izvadio slavnu '67 ili bijeli Ćirin šal. Status kroz Jugoslaviju potlačenog kluba koji je morao biti duplo bolji (možda bi i pretjerao) da uzme naslov, ili kroz svježiju povijest u vidu simbioze Trenera Kužea i plave publike. Nekoga će pak privući trofeji koji u zadnjem desetljeću dolaze kao s pokretne trake. Obzirom da najveće trenutke kluba nisam proživio, osobno ću Dinamo prvo asocirati uz Trenera i još neke sezone i događaje oko te sezone 05/06. Prvi poslijeratni Partizan, prvi derbi (4:1 za Dinamo '96), utrka s Hajdukom sezonu prije lige za ostanak, 'Mandžin Amsterdam' i gomilu sitnih razočarenja koje samo učvrste pravu ljubav.

Pojam bez kojega priča o sasvim osobnom poimanju Dinama ne može proći je borba. Non stop neka borba. I duboko sam uvjeren, uvijek s razlogom. Prvo politička elita i njihovi agenti kiselog smijeha koja je 'modelirala' grupu BBB kroz devedesete. Kada na tribini odrastate uz klub koji se zove (NK Croatia) kontra javnog mijenja i tome se otvoreno protivite, to mora ostaviti posljedice na mentalitet skupine. Nije prošlo puno nakon prve pobjede i klub je prešao u ruke notornog menadžera. BBB-i su odmarali od borbe, bilo je tada na tribini svega i svačega, i notorni menadžer je u tišini preuzeo sve uzde u klubu koje ne ispušta do danas.

Nakon nekoliko sezona (nedovoljnog, u Zagrebu to gotovo da ne znaju) uživanja došla je nova borba. Nuspojave notornog menadžera na čelu kluba počele su dolaziti na vidjelo i dio ljudi se pobunio. Još uvijek je tada na tribini bilo 'svega', razlozi manjih pobuna bili su svakakvi. Uglavnom, uskoro je ponovno krenula borba. Ovaj puta s organiziranijim protivnikom koji je uskoro, čini se katkada, postao jači i od države i njezinog aparata.

Kroz sve te borbe dolazi i gomila negativnosti. Vrijeđanje, represija, zaokret u mentalitetu (prema ekstremnom naravno), okretanje višem cilju na uštrb onoga što nogomet zapravo jest - idealan sportski kanalizator energije. Nema većeg veselja kada na malom prostoru strastveno slave desetine tisuća ljudi. I tuga tada može biti istinski bolna. Sportske arene, iako ne i Maksimir u ovo vrijeme, imaju osobinu da sve potenciraju na viši nivo i da naizgled nevažne stvari postanu iznimno bitne.

Sav taj ružan koloplet doslovno je ubio Dinamo u meni, i jedva sam čekao (ionako sam zadnje dvije godine na utakmice išao isključivo iz inata, što nije zdravo za živce) da mi onemoguće dolazak na Maksimir. To se nedavno i dogodilo. Ne smijem kupovati ulaznice jer sam sa sjeverne tribine odgledao dvoboj s Osijekom. To im je dovoljno, i sve je po zakonu!!! Ipak, već sasvim iznemogli Dinamo duboko u meni, za kojega sam se već bojao da je kapitulirao, danas ponovno diše punim plućima.

Opet kao nekada zapjevam sam sa sobom neki navijački hit, slavim pobjede i sa zebnjom čekam poraze. Jer ih futsal Dinamo još - nema. A bit će ih, jer novi klub modeliran po istinskom građanskom (okupljeno 1.500 članova) principu, juri prema malonogometnoj eliti gdje ga čekaju rezultatski usponi i padovi. 

Osnivač i kapetan Đulvat brine se za sportsku politiku novog zagrebačkog sportskog ljubimca, a za sve ostalo tu su BBB-i. Masa volontera brine o svim aspektima kluba osim sportskom, a igrači se bore kao da ne postoji sutra i nanizali su deset pobjeda i jedan remi u jesenskim službenim nastupima. Na tribinama zagrebačkih dvorana pronađena je istinska strast prema Dinamu, a na terenu sam pronašao nove junake i svog novog Chagu (nikoga u NK Dinamu nisam volio kao Mathiasa Chagu) Filipa Pezelja. Jedinog Dalmatinca u klubu, dečka koji studira i, onako usput, uveseljava do jučer rivalske navijače i najbolji je strijelac kluba. Uostalom, j.beš klub bez Dalmatinca...

U dvije velike utakmice na kraju sezone (u kojima su proslavili jesenski naslov u drugoj ligi i osvajanje regionalnog kupa) Dinamo je igrao pred 9 tisuća ljudi. Ukupno ih u prosjeku gleda nešto više od dvije tisuće, ali više od statistike vrijedi dojam. Najosporavanija skupina hrvatskog društva u punoj snazi dolazi na domaće utakmice diljem Zagreba, a incidenata kao ni policije - nema. Inat BBB-a ide tako daleko da notorni menadžer još u pjesmi nije spomenut. Niti jednom. Tako je kao metlom eliminirana loša energija, BBB-i kroz svoj klub javnosti pokazuju kakav Dinamo na Maksimiru žele. Bučan na tribinama i impresivan na terenu, sa svim generacijama na 'mirnoj' tribini i požrtvovnim igračima koji srcem brane boje kluba. Financijski stabilan i uređen Dinamo zbog kojeg se isplati patiti, koji će puniti tribine i probuditi energiju uspavane metropole. Danas u dvoranama, jednom možda opet na stadionu...