Početkom 2012. José Pékerman imenovan je izbornikom kolumbijske reprezentacije, a posljednji stranac prije njega na tom mjestu bio je Argentinac Carlos Bilardo, pod čijim vodstvom se 1982. reprezentacija nije plasirala na SP u Španjolskoj. Nakon njega uslijedio je dugogodišnji mandat Francisca Maturane i njegove desne ruke Hernána Daríja Gómeza, a vodili su zlatnu generaciju predvođenu legendarnim Carlosom Valderramom. Njihova filozofija bila je jasna: zonsko pokrivanje protivnika i naglasak na posjedovanje lopte.

Kolumbija se mučila i na početku kvalifikacija za Brazil. Predvođena Leonelom Alvarezom, jednim od junaka momčadi iz devedesetih koji je u međuvremenu postao izbornik, ekipa je izgubila tri utakmice zaredom, nakon čega je Alvarez smijenjen. Dolaskom Pékermana uspostavljen je sustav 4-2-2-2 u kojemu momčad teži kontroli lopte, ali i vrlo vertikalnoj, napadačkoj igri, što olakšava niz talentiranih napadačkih opcija: Falcao, Teófilo Gutiérrez, Jackson Martínez, Carlos Bacca, Adrián Ramos…

Pekermanova ideja napada je jednostavna: klasična 'devetka' je Falcao (ako ne bude ozlijeđen), drugi napadač (Gutíerrez) otvara prostor između veznog reda i napada dok s bokova pritišću James Rodríguez i Juan Cuadrado. Njima se priključuju i dvojica bočnih braniča, Camilo Zúñiga i Pablo Armero, koji često igraju znatno više naprijed. Ukoliko dođu u poziciju da se brane, Kolumbijci su stoga vrlo fleksibilni jer igrači iza bočnih napadača presijecaju protivničke napade i služe kao osigurači. Otraga su obično dvojica defenzivnih veznih igrača koji osvajaju loptu, ali i pokrivaju bočne braniče kad odu naprijed. Na ovim pozicijama najčešće su igrali Fluminenseov igrač Edwin Valencia te Aldo Ramírez ili Abel Aguilar, od kojih obično započinju kolumbijski napadi.

Najveća glavobolja kolumbijskog izbornika jest obrana, što znači da je ogromna odgovornost na vrataru Davidu Ospini, jednoj od najvećih zvijezda reprezentacije.