Jedan od najboljih hrvatskih rukometaša, Ivan Čupić (39), danas je na konferenciji za medije objavio i službeni završetak igračke karijere.

Prebogatu je karijeru započeo u Metkoviću, potom je igrao za Medveščak, španjolski Octavio Pilates iz Viga, slovensko Gorenje, njemački RN Löwen, poljski Kielce, makedonski Vardar, a od 2021. godine je u Zagrebu.

Osvojio je osam titula nacionalnog prvaka, jednu Ligu prvaka s Kielceom, te čak dvije s Vardarom. Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je na EP-u 2008. godine i u kolekciji uspjeha ima dva srebra i dvije bronce s Europskih prvenstava, srebro i broncu sa Svjetskih prvenstava, a ima i broncu s Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine.

Nakon svega, Čupić će ipak ostati u rukometu, trebao bi postati jedan od poćnih trenera Zagreba u sljedećoj sezoni...

Konferenciju za medije pratite uživo OVDJE.

'Hvala što ste doši', započeo je Ivan Čupić te nastavio:

'Siguran sam da će mi u četvrtak biti zadnja utakmica u karijeri. Imamo još dva dana posla, želim da sezonu završimo s dvostrukom krunom i već u petak se spremamo za sljedeću sezonu. Ja ostajem dio tima, Andrija Nikolić je inzistirao da ostanem ovdje i ja sam se vidio u toj ulozi da se razvijam kao trener. Želim probati i taj dio posla, da vidim je li to za mene ili nije i sretan sam što me Andrija vidi u svojem stožeru.'

Je li uopće sanjao da će imati ovako sjajnu karijeru?

'Sanjao sam, nadao sam se i vjerovao sam. Zato sam i otišao u Španjolsku jer u Hrvatskoj tada, osim Zagreba, nije bilo kvalitetnoga kluba za moj razvoj. Bio sam mlad i talentiran, svi su govorili da ću biti dobar i tražio sam put za svoj razvoj. Možda 99 posto hrvatskih igrača tako mladi ne bi otišli u jedan anoniman klub, kao što je Vigo. Ali pronašao sam svoj put, otišao sam s obitelji i želio sam vidjeti jesam li za to ili nisam. Nakon toga su se kockice slagale kako su se slagale. Birao sam uvijek sljedeći korak da bih se i dalje razvijao i kad pogledam unazad mislim da je bilo dobro', kaže Čupić koji je u karijeri osvojio tri Lige prvaka, ali:

'Ne, najljepše mi je bilo dok sam igrao za Hrvatsku. Prije nego što sam upisao školu trenersku dobio sam podatak da sam 164 puta igrao za Hrvatsku i mogu reći da sam 164 puta bio najsretniji čovjek na svijetu. To znači da si nešto veliko napravio. Titule dođu sa suigračima i trenerima, to nosi i financije, ali beskrajno sam sretan i zadovoljan što sam uspio biti među odabranima u reprezentaciji i da mogu predstavljati svoju državu i svoju obitelj. Naravno da ostaje žal za zlatom. Tu medalju sam želio donijeti kući, ove ostale sam podijelio rodbini i prijateljima. Možda to nije lijepo, ali nadao sam se da će doći to zlato.'

Karijeru mu je obilježio i gubitak prsta zbog čega mu je i karijera bila u pitanju. No, sve je prebrodio i vratio se još jači...

'Za to je zaslužna moja obitelj. Kad ti nitko ne vjeruje, kad te svi tapšu po ramenu kad je sve dobro i kad se dogodi takva situacija vidiš da samo tvoj karakter i obitelj su najvažniji. Bio sam milijun puta u nedoumici, govorili su svi da neće biti kao prije i onda ti počneš tako razmišljati. No, uz obitelj sam shvatio da imam karakter i ono nešto u sebi, onaj metkovski inat, koji ne da je nikome gušta da bude po njihovom nego po mojem. Najbliži su bili uz mene i prava podrška, a moj karakter i inat su dva mjeseca nakon operacije pokazali da ću biti najbolji što mogu biti', kaže Čupić te otkriva kako bilo zabijati golove bez prsta:

'Nisam nikad o tome razmišljao. Golovi su prolazni, ono što se pamti su medalje i trofeji i samo sam želio da u svakoj svlačionici ne budem prolaznik nego da budem bitan i suigračima i trenerima. Bilo je utakmica kad sam bio loš, kad sam zabijao manje, ali golovi mi nikad nisu bili presudni.'

Što će mu najviše nedostajati?

'Svlačionica. Kad si trener ideš u ured i ta zafrkancija i pritisak svlačionice, druženje, novi ljudi i novi jezici... Uvijek mi je najteže bilo otići iz svih tih svlačionica. Sad moram u kancelariju i to će mi najviše faliti osim, naravno, igre i publike, ali to možeš osjetiti i kao trener', razmišlja Ivan Čupić i dodaje:

'Ja sam ponosan i sretan zbog svoje obitelji, prije svega. Na sebe sam ponosan jer sam ispunio svoje snove jer sam radio ono što volim. Emocija će sigurno biti i vjerujem da ću biti sretan što ćemo pobijediti. A ovo sve ostalo će doći kasnije. Znate, ono, kad se vozite u taksiju pa vam vozač priča "Kad sam ja ovo ili ono", tako ću valjda i ja.'

A kakav će trener biti?

'Isto kao i igrač, vrlo jednostavno. Kao igrač sam težio da budem najbolji i tako ću težiti i kao trener, da budem najbolji na svijetu. Koliko ću biti kvalitetan i koji će mi biti domet će pokazati vrijeme i rezultati. Tako je trebalo vremena i da se pokažem kao igrač, prije svega sam sebi i tako će biti i sad. Ne bih ulazio u ovo da nemam želje, motiva i znanja, ali ima tu još puno komponenti. Volio bih voditi najveće klubove i reprezentacije, to će me svaki dan tjerati naprijed', najavljuje Čupić te otkriva tko je najbolji igrač s kojim je ikad igrao i tko je bio najbolji trener:

'Imao sam stvarno sreću što sam igrao s hrpom vrhunskih igrača, možda i najboljih u povijesti. Teško mi je jednog izdvojiti. Kronološki je to bi Ivano Balić, koji je razmišljao drukčije od ostalih. On mi je u Metkoviću bio kao stariji brat i zanimalo me kako on razmišlja o rukometu. Od svakog trenera sam naučio, uzimao sam i dobro i loše da bih sad s 39 godina mogao imati neki novi put. Bio sam dosta težak, to će vam svi hrvatski treneri reći. Jedan bivši trener mi je rekao da mi čestita na novom putu i u šali mi je rekao da se nada da će mi igrači biti teški kao što sam ja njima bio. Neka budu kakvi hoće, ako će biti dobri kao što sam ja bio. To je najvažnije. Kod svih trenera sam igrao i svima sam zahvalan i ovim putem im se ispričavam jer znam da sam bio težak igrač i čovjek za voditi. Uvijek sam se vodio samo time da napravim sve što je potrebno za uspjeh. Još jednom hvala svima, koji su me trenirali od malih nogu i ispričavam se ako sam nekoga uvrijedio, a sigurno jesam.'

Koji su mu bili najteži trenuci u karijeri?

'Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. i Olimpijske igre 2012. godine. To su bili jako teški periodi i to su jedine dvije utakmice, koje nikad nisam pogledao. Nisi doma s obitelji po mjesec dana, kad se vratiš oni te se zažele, a ti u depresiji. Tu su oni bili velika podrška i bilo je samo bitno ne koliko puta ćeš pasti nego koliko puta ćeš se dignuti. Ta dva turnira bila su prijelomna u mojoj karijeri, bio sam stvarno depresivan, tužan i razočaran. Nisam bio ni dobar igrač ni dobar roditelj ni dobar muž, ali popravio sam se s godinama po tom pitanju. Bolje kontroliram sad emocije, to valjda sve mora doći s godinama', otkriva Čupić koji se prisjetio i 'ratova' s Francuzima. Je li taj rivalitet s Francuskom bio napuhan?

'Nije. Mi smo njih pobjeđivali dosta puta, oni nas također, ali kad god je trebalo su dobivali. Oni su bili rukometni Real Madrid. Za mrvicu bolji od nas uvijek.'